Pjesma mladosti

Petar Kočić

Pjesma mladosti

Pjesma mladosti Pisac: Petar Kočić

   Da li je ovo, druže, što ću ti sad reći bila java ili san, ne znam. Ali znam da se skoro dogodilo, i da se dogodilo pod poznu, duboku jesen na jednom planinskom drumu.

   Kiša je počela negdje oko ponoći padati. Zagrijan osvježavnom toplinom čistog, mirišljavog kreveta, slušao sam u drhtavoj razdraganosti kako kapljice šušte i romore po krovu, dok se ubrzo ne stadoše slijevati u teškim, debelim mlazovima kroz zarđale oluke, pljušteći ujednačeno po zemlji na nekoliko mjesta. Kroz to tajanstveno, jednačito slijevanje i meko šumljenje činilo mi se da bruje negdje daleko, predaleko drhtavi zvuci, šireći se i izumirući u mračnoj, kišovitoj noći, kojom potresahu kadikad nemirni planinski vjetrovi. Uljuljkan tim čudnovatim noćnim šumljenjem, brzo sam zaspao.

   Sjutradan, kad sam se probudio, bilo je natmureno, oblačno i kišno vrijeme. Planine su bile nijeme, izumrle, umotane u magli.

   Izišao sam pred han na drum. Jedna kola protrčaše drumom, pa se za tili čas izgubiše u magli. Kroz maglu je dopirao do mene samo još zveket zvoncadi s konja, isprekidan kolskim zvrjanjem.

   Pokraj mene prolaze ljudi, namršteni, mračni u licu i kao nešto preduboko zamišljeni i zabrinuti. Sve je na njima ledeno, ukočeno, bez života: korak im težak, teturav, smeten i kao nepouzdan; oči bez sjaja i živosti; ruke malaksalo spustili niza se, pa tako nijemo i hladno promiču pokraj mene u han.

   Magla na sve strane, stoji, ne kreće se, ne podrhtava. Sve se bijaše oko druma pritajilo i kao utonulo u strahobno, duboko ćutanje, dok iz daljine ne odjeknu pjesma:

                                                     Rascvjeto se đul u bašti,
                                                     Miloduv se razmiriso -
                                                     Dođi, dragi, oči moje,
                                                     Da ti grizem b'jelo grlo,
                                                     Da ti pijem crne oči,
                                                     Da presvisnem u ljubljenju,
                                                     U ljubljenju i grljenju!

   Pjesma ova pjevana je bolno, u nekakvom zanosnom, neobuzdanom oduševljenju sa vrelim i prigušenim prekidima, a glas je bio mek, ženski, ali promukao, iznemogao i kao polupijan.

   O, kako mi ova pjesma dođe draga i poznata! O, kako me snažno i bolno gane i potrese! Kad sam ja morao čuti prvi put ovu pjesmu? Dobro se sjećam da su se te njezine vatrene i vrele riječi nekada sa bučnim šumom slile u moju dušu i tu se duboko, preduboko upile! Ali kad? Da li one vedre planinske noći kad sam, kao zanijet, lutao kroz svijetlu i mlaku mjesečinu, drhćući, strepeći i žudeći za nečim čemu imena još ne znadoh?

   Ukočen i zanesen do dna duše ovom pjesmom, nijemo sam zurio u suru maglu, dok pokraj mene ne zvrknuše kola bijela kao snijeg, sa bijelim upregnutim konjima.

   Druže, da li je ovo bio san ili java, ne znam! – Sa kola sletje visoko žensko čeljade, vrelo i zadihano, u bjelini, krupnih grahorastih očiju koje su bile vlažne i pomućene. Na njoj bijaše sve novo, bijelo, čisto i mirišljavo. Na punim njedrima, koja su već počela sahnuti, stajala je pribodena velika jesenska ruža sa potrganim uvelim lišćem.

   Priđe mi, te se nijemo, bez riječi rukovasmo. Onda ona žalobitno, prigušeno prošapta:

   – Ja sam mladost tvoja, nekad burna i snažna kao planinski vihor, nekad vedra i nasmijana kao živa planinska svjetlost, a meka i slatka kao osvježavna planinska mjesečina. Jest, ja sam mladost tvoja… Došla sam da se na ovom strahovitom gorskom drumu oprostim s tobom, jer smo se ovdje i prvi put sastali.

   Mi se oboje zaplakasmo, i gušeći se u suzama, izvrtali smo čašu iza čaše, što nam ih je nalijevalo jedno vižljasto i crnpurasto djevojče sa vječitim osmjehom na tankim, rumenim usnama.

   Mladost je moja polagano izdisala na mom krilu, a sa njenih punih i rascvjetalih grudi širio se opojan miris prosuta, uvela cvijeća i prolivenog, pogrebnog vina. Napolju je vjetar jaukao pogoneći pred sobom ogromne pramenove pocijepane magle i zviždeći bijesno po ukočenim krovovima, koji su jezovito i bolno škripljeli, a njihova potmula, nemila škripa potresala je s bolom moje srce i zaprepašćenu dušu. Mladost je moja, vajme, izdahnula! Ali se meni još činilo da iz mrtvih grudi dopiru prigušeno i u jecanju njeni vreli zvuci:

                                                     Da presvisnem u ljubljenju,
                                                     U ljubljenju i grljenju!

   I te su se riječi i dalje razlijegale, sve slabije i iznemoglije; i vihor je i dalje tužno urlikao, sve bješnje i silnije, cijepajući u milione pramenova suru, jesensku maglu, a ja sam nijemo stajao, bez suza u očima, držeći mirišljavu voštanu svijeću nad mrtvim tijelom mladosti svoje.

Napomene

Pesma mladosti objavljena u Politici, takođe u prvoj godini njenog izlaženja, I/1904, br. 343, ušla je u III knjigu Kočićevu "S planine i ispod planine" (Beograd 1905). Intimni dio Kočićeve lirske proze tom se pjesmom i završava.

Izvori

• Petar Kočić: SABRANA DJELA I-IV, Ars libri • Besjeda • TIA Janus i Projekat Rastko biblioteka srpske kulture na Internetu, april 2002.

Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Petar Kočić, umro 1916, pre 108 godina.