Putnik na odmoru
Jovanu Protiću
Odmori se! Ovdje, gdje miriše smreka,
Gdje se s nebom ljuba ova brda plava,
Postelju ti mirnu nudi trava meka,
A jezero modro blizu tebe spava.
Pun aprilski mjesec zaronio do dna
Pa k'o zlatna kruna blista se u vodi,
Okolo u sjaju trepte sela plodna,
I san blagi pada i noć tiha brodi.
Nigdje duše! Samo k'o da šapće neko.
Po svilenoj noći to vjetar leprša,
I glas budna ćuka prolazi daleko,
Negdje blizu sela, sa gluhoga krša.
No, šta moju dušu na molitvu vodi?
Ko je diže sada u vis neba plava?
Polusrebren oblak što lagano brodi,
U pramenju mekom što mu čedo spava.
Pod glavom joj snopak mjesečevih zraka,
Duga joj se kosa po oblaku mrsi;
Na nju mjesec motri i zvijezda svaka
I pred njome gorski saginju se vrsi.
I mlad krupan jelen na obronku čeka
I lijepi pogled za oblakom šalje,
Oko njega trepti mjesečina meka,
A srebrni pramen plovi dalje, dalje.
To putuje Ljubav svome Zavičaju
Daleko na Istok, što je tako voli,
Pred oltarom neba, čista i u sjaju,
Da prisluži sunce i Bogu se moli.