Prolog za Gorski vijenac
| Prolog za Gorski vijenac Pisac: Laza Kostić |
Prolog za Gorski vijenac
Na Lovćen gledah u snu, s Cetinja,
pun zazora, kâ negda, djetinja.
Ispitljiv, al' u smjernoj molitvi,
prozborih onoj svetoj kolibi:
„Pjesniče, druže, duše, što ti bi
te tamo pope svog tijela prah,
u gromove, oluje, grad i strah?
Nijesi l' zar svog praha bio sit
oprostivši se zemne trpije,
no, poput praha oca Srbije,
u duše svoje uplete ga nit?
Zar prahu da se duša pokloni
u samrtni, u čas napokoni,
te da ga digne sobom uzgori
da oproštaju čas ne uskori?
Il' tajne te što pokriva tvoj hum
razumjet neće nikada naš um?
da l' za to prah svoj pope na taj kom
da s njega gledaš dušom žalosnom
gdje pleme tvoje spava mrtvim snom?
Pa reci, nagov'jesti, daj Mi znak,
što vidiš otud, svjetlost ili mrak?
Vidiš li vraga, onog starog, tvog?
Jedva ga vidiš, slomio ga bog.
Binjiši su mu sad krpetine,
a mač i kruna podsm'jeh svjetine.
Al' mnogi drugi stvorio se vrag,
čas tu, čas tamo, svud mu vidiš trag.
Ima ih grdnih, ima viđenih,
ima ih golih, ima kićenih,
čas misliš nije nikakav im broj,
čas navale kâ ljutih zolja roj.
Al, koji je, u vraškom sjemenu,
najžešći krvnik tvome plemenu?
. . . . . . . . . . . . . .
Na Lovćen-kapi zamagli se hram,
oblačak nad njim, crni jedan pram,
sijevnu munja po tom pramenu,
kâ da su slova u tom plamenu,
lijepo čitam što mi piše plam:
„Dok na tu zemlju ovi stoji kam,
najcrnji vrag je Srbin sebi sam!”
U Somboru, januara 1902.
Izvori uredi
- Antologija srpske književnosti [1]
|