Prozerpina/ČINjENJE PRVO

Prozerpina
Pisac: Ivan Gundulić
ČINjENJE PRVO

ČINjENJE PRVO

SKAZANjE PRVO

* * *

MERKURIO:

    Iz ognjenijeh strašnijeh jama,
u kijeh noć se vječna kaže,
gdi se u smećah hudi praže
gorućega posred plama;
   gdje nemilos prijeku slavi 5
rijeka od suza, kâ se ljeva,
gdje na vratijeh sveđ zavijeva
straža ohola, pas troglavi
   na svjetlos se vratih sada,
bivši podô s višnje odluke 10
pokoj, gdje su vječne muke,
kralju, koji tminam vlada.
   Ovi srdžbom pakljenome
srce oholo sve razgori,
ter odluči da otvori 15
boj višnjijem bogovome;
   a to, podnijet ne mogući,
da izvan svijeh se on nahodi,
sam neplodne dni ko'i vodi
u ognjenoj svojoj kući; 20
   sam kî ne zna, što je vrime
trajat uz vil dragu svoju,
tere steći u pokoju
ono od oca slatko ime.
   Jur nakazni strašne i hude, 25
tmasta propas ke sakriva,
kupljahu se pune gnjiva,
da se vas svijet smesti bude.
   Sestrenice ohole se
staše protiv nebesima, 30
jedovite zmije kima
mješte prama čelo rese.
   Jedna od njih, Tizifone
glavnju od srdžbe prešno užeže,
na smeću se da poteže 35
sile tmina usione;
   da se propas strašna otvori,
razvali se jaz pakljeni,
ter izidu blijede sjeni
gasit sunčju svjetlos gori. 40
   Kada one, ke umrlim
dug i kratak život snuju,
čim tu hudu spravu čuju
s odlukami toli vrlim
   s prosutijema staše vlasim 45
u priklonstvu ponižene
prid vladaocom mrkle sjene
veleći mu plačnijem glasim:
   "Sudče uzmnožni vječne noći,
kralju od tmina primogući, 50
po kom sharat trag živući
i satrti vijek n'je moći,
   bez uzroka svijet ne gubi!
Čemu 'e sprava strašna ova?
Što se srčiš? Pita' u Jova, 55
i daće se tebi ljubi".
   Prid rasrdnom nemilosti
smerna molba jedva odoli;
jedva slomi srce oholi,
da satren'je svijetu prosti. 60
   Prešno po me tad poslaše,
kî sam glasnik svijeh bogova,
da odlučen'ja sad njegova
višnjijem reče naponase.
   Kad ja dođoh gdi on sjedi, 65
strašnijem glasom progovori,
a pakljeni svi ponori
zamnješe mu na besjedi.
   Stresoše se sve države,
gdi razlicijeh stan je muka, 70
i zareža i zahuka
strašni vratar proz tri glave.
   Reče: "O ti, kî bi viku
općen glasnik zemlje i nebi,
čuj riječ moju stavnu u sebi 75
i odluku priveliku!
   Hrlo uzleti, Merkurio,
na visine, Jove gdi je,
ter mu reci, da mi nije
s nebom vlasti ugrabio. 80
   Ako mi si tej svjetlosti
uzeo dana pribijeloga,
da izgubih, ne cijen', s toga
vik s oružjem hrabrenosti.
   Posred moga kuju dvora 85
po naredbi môj treskove,
a ti oholi njima Jove
ognjevito strijelaš zgora.
   N'je li dosta tvôj požudi,
da ja u tminah vijek moj vodim, 90
nad mrtvijemi da gospodim,
kijeh stat sa mnom grijeh osudi;
   nu stavio mene jesi
gdi su polja plača puna,
tebe od zvijezda lijepa kruna 95
da u veselijeh stranah resi?
   Negli zloban išteš k tomu,
što mi vijeku nî podniti,
još ženidbu zabraniti
svud božanstvu silnu momu? 100
   Amfitritu vil svu milu
Neptun grli posred mora;
sred nebesa bez prikora
tvôj Junoni ti si u krilu.
   Al' što velim? Tvâ razbluda 105
neka bi ona sama bila,
da božicâ još i vilâ
ti milovô nijesi svuda.
   Tijem sinova množ čestita
tebe resi, jaoh, a mene 110
strašni dusi, hude sjene
sred kraljevstva ognjevita.
   Da li ja sam, kî bez ploda
sam udove dni me trajem,
ni za život moga hajem 115
hrabrenoga svijem poroda?
   Ah, vijek prikor taj ne slijedi,
čujte kletvu, kleti u tmini,
koju Pluton, bog vaš, čini,
kad ne steče, što odredi: 120
   'Hridne gore razvaliću
svjetlos tminam svu pokrivši,
svijet u pakô obrativši,
krvi poliv sunčju sviću'".
   Ove riječi kad izusti 125
silna pakla vlas najveća,
učiniše, da obeća
sve mu Jove i dopusti.
   Dat mu 'e rekô Prozerpinu
djevojčicu, kâ nahodi 130
u ovom se mjestu odi,
Čererinu kćer jedinu,
   ke zamerna lipos bješe
čâs rajskoga slavna kola,
dočim Marta i Apola 135
nje drag ures ne užeže.
   Er to uzroči, da s nebesâ
mati 'e u strane ove stavi,
da skrovena njih ljubavi
bude svjetlos nje uresa. 140
   Ah, ko luda misô ova je,
er se vara taj saviše,
tko, čijem s oči ljepos diže,
scijeni dignut i s srca je.
   Po sebi se ljepos kaže, 145
i u pustoj još planini
svjetlje od neba nebo čini,
koli skrovn'je, toli draže.
   Pluton smiren nahodi se
(ako u smeći mir bit more) 150
steć ufajuć ljepos zgore,
kâ vidjela pr'je vik nî se.
   Nu kâ svjetlos protiv meni
podigla se? Što je novo?
Božice su njeke ovo 155
sišle uživat sej zeleni.
   Palade je i Dijana;
nu Venere naponase
koga vodi ono uza se?
Prozerpina 'e izabrana, 160
   N'je mi veće govoriti,
da ne budu riječi moje
bit čuvene od njih koje,
ter s tim smeća kâ prispiti.
   Poć ću skrit se sred dubrava 165
pod pastijersku sliku i čine,
neka gledam zgode ine,
ke će iz ovijeh izit sprava.

SKAZANjE DRUGO

VENERE, PROZERPINA, DIJANA, SKUP BOŽICA I SKUP VILA DUBRAVSKIJEH

* * *

VENERE:

   Ljepša i svjetlja u razbludi,
negli ikada, dzoro, izljezi, 170
ter pram, kî ti zlato resi,
po istoku prostri svudi;
prospi rajsko cvitje iz krila,
dzoro draga, dzoro mila!
   Da i mi po ovoj lijepoj strani, 175
kô mlađahne vile čine,
pr'je neg s vedre tej visine
ukaže se zrak sunčani,
izbiramo sred zeleni
cvijetak bijeli i rumeni; 180
   da pod slatke skladne glase
nam vjenačce tej vijemo,
naresiti čim budemo
povrh čela ruse vlase,
ke tih vjetric bludno odveće 185
niz bio vrat nam sad razmeće.
   Pojmo, pojmo, mile moje,
u nov način drag i sladak,
na jutrnji dočijem hladak
šušnjet listje počelo je, 190
veleći nam: "Pjesni mile
sprav'te, od neba lijepe vile!"

PROZERPINA:

   Ke će pjesni naše biti,
lijepa majko od Ljubavi ,
jeda pojuć kî gizdavi 195
cvijetak ćemo proslaviti,
lir pribijeli i ružicu,
kâ u rumenom cti nam licu?

VENERE:

   Čererina kćerce izbrana,
nut, gdje onamo sred gustine, 200
čim liposti tve jedine
sred ovijeh se kažu strana,
slavic poje u dubravi,
da taj ti si cvit gizdavi.

PROZERPINA:

   Ugodna je hvala svaka, 205
od hvaljenijeh kâ izljeze:
što da lijepo ne reče se,
koga lipos hvali taka?
Cvit sam gizdav ja rečena,
bivši od tebe pohvaljena. 210

DIJANA:

   O božice, što dosada
pjesni naše slatke ustavlja?
Dočim svaka sebi spravlja
lijep vjenačac sred livada,
pojmo drago primalitje, 215
koje plodi travu i cvitje!

SKUP BOŽICA:

   Zelenim se polja rese,
zelen cvitjem razlicime,
prolitja je slavno brime ,
u vesel'ju sve čuje se , 220
uživa ptica i zvir
ljuveni slatki mir.

VENERE:

   Lijepe vile od dubrava,
kim je razvit hram uresni,
gdi su vaše slatke pjesni, 225
od kojijeh je svudi slava?
Na spjevanja, kâ slišate,
odgovor nam i vi da'te!

SKUP VILA:

   Kâ ovo svjetlos sad vidi se?
Zemlja u nebo obrati se, 230
drag ti isteče danak bijeli:
veseli se svak veseli!

VENERE:

   Veseli se svak, veseli,
lis na dubu, dub u gori,
tkogod ljubav dragu dvori, 235
tkogod pokoj slatki želi:
u vesel'ju, polja i luzi,
budite nam mili druzi!

SKUP BOŽICA:

   Vesel'je se svudi kaži,
sve se raduj primalitjem, 240
trava capti ljepšijem cvitjem,
cvitje nosi miris draži!
Svak s dragom ljuvezni
na tance, na pjesni!

SKUP VILA:

   Tijek svoj rijeke ustavljaju, 245
na pjevanja, kâ slišaju,
duh svaki se zamamljuje,
čim nebeski skup se čuje.

VENERE:

   Ljubko svaka sad prinesi
bijeli cvijetak i rumeni, 250
da naš svijetli pram zlaćeni
lijep vjenačac većma uresi,
s kijem na igre gorskijeh vila
poć budemo, družbo mila.

SKUP VILA:

   Cvitjem taj se ne ponosi, 255
ko cvijet rajski sobom nosi:
božicami lijepijem s nebi
gizda od svijeta nije trijebi .

VENERE:

   Rajska lipos, kad uzima
čin vilinji i priliku, 260
kô vil svaka za svu diku
po livadah resit se ima,
neka i nju po dubravi
pastijer slijedi prigizdavi;
   ter zatravljen i ustriljen 265
s prislatkoga nje pogleda
i požudnijeh sklad besjeda,
pod svirôku pjet je usiljen,
i plam, kî mu srce gori,
u divjačnoj djeljat kori. 270

SKUP VILA:

   Zvizda jasnos potamniva
sunčanome prid svjetlosti;
gdi su rajske tej ljeposti,
dika umrla tašta biva:
gubi se zemlje ures 275
pri gizdah od nebes.

VENERE:

   Cvitje zene i opada,
noć na bio dan tmasta dođe,
svita krasnos časom prođe,
stiraju se ljeta mlada; 280
samo blažen tî se pravi
u ljubavi tko boravi;
   ere mlados sprva uživa
pak je miran spomenuje
i oni pokoj mislî čuje, 285
u kojemu mlad pribiva.
Ah, kô budu te ljuvene
pak ugodne uspomene!
   Tim, mladice, ber'te slasti
draga cvitja ljuvenoga; 290
bez uresa er svakoga
neubran će k zemlji opasti,
a vi, kajne, pak zaludu
proklinjati sreću hudu.
   Nut božice, druge moje, 295
koliko su vidjet mile,
čijem su ljubko nakitile
svitle i čiste prame svoje;
nutli paka sred livada,
gdi neubrano cvitje opada. 300

SKUP VILA:

   Tko rijet neće, blažen da je,
ko s ljubavi dni sve traje,
ako oni, koji ljubi,
mlados dragu vijek ne gubi?

SKUP BOŽICA:

   Tu ljepota ima kripos, 305
da je uresna bez naprave;
nu ako s vijencim povrh glave
sad je ovaka rajska lipos:
ljepša je svijeh žena
ljepota rešena. 310

VENERE:

   Lijepa 'e ljepos lijepijeh vila,
čim se s pomnjom narav slavi;
nu i nepomnos većkrat bila
ponuda je od ljubavi;
gizdav ures bez uresa 315
ljepota je od nebesa.

DIJANA:

   Nu što, jaoh, čuje se, koja je sila ovo,
ka svijetom svijem trese, što li će bit novo?
   Kâ će ova bit sjena, kâ sunce prikriva,
ter munja ognjena kroza nju sveđ siva? 320
   Već nam stat nî odi ; gorućijeh vrh kola
iz zemlje izhodi njeka sjen ohola.
   Bježimo! Jaoh, što bi? Od pakla kralja vlas
Prozerpinu ugrabi između svijeh nas.

SKAZANjE TREĆE

PROZERPINA I PLUTON S FURIJAMI

* * *

PROZERPINA:

   Tko me ugrabi, jaoh, što ovo je? 325
Nakazni su strahovite,
ustav'te se, ne bježite,
ne dajte me, druge moje!

PLUTON:

   Ne boj se, u vlasti boga si ti sada,
pakljenoj u tmasti moguće kî vlada. 330

PROZERPINA:

   Gdje si, ćaćko, tve treskove
ostavio svijem nemile,
jaoh, da sada tužne ove
srce jadno ne prostrile?
   Zašto nejmaš milos koju 335
podat, vajmeh, sad ovako
svijem nesrećnu mlados moju
vrlijem sjenam u zli pakô?
   Da li od oca ne umoli
ljubav mi se pri tvom sudu, 340
da svijet dragi brzo toli
ostaviti, jaoh, ne budu ?
   U čemu sam tebi viku
ja mlađahna sagriješila,
probuditi da toliku 345
dostojna sam srdžbu bila?
   Za čiju ću zlobu poći
djevojčica osuđena,
gdje sred vječne tmaste noći
stan je samo hudijeh sjena? 350
   Ah, čestite pri mom vaju,
ke su od inijeh ugrabljene,
er daj te sve uživaju
svjetlosti ove drage općene:
   meni svjetlos i sloboda 355
jednako se tužnoj brani,
osuđenijeh sred naroda
da u pakljenoj cičim strani.
   Grabi mi se s danom bijelim
sve pošten'je, sva čâs moja, 360
nesrećnija ter se velim
od svijeh, ke su bez pokoja.
   Jaoh, u bitju nevoljnomu
dočim lijepo nebo ohodim,
silniku se pakljenomu 365
robinjica plačna vodim.
   O cvjetice povrh glave
meni milo za zlo moje,
ostaj pusto! Jaoh, naprave
nesrećnim se ne pristoje. 370
   O majčini svjeti , svime
pogrđeni s me ludosti;
o poznate u nebrime
Venerine zle hitrosti!
   Draga majko, majko moja, 375
majko ploda žalosnoga,
jedihna je kćerca tvoja
ostavjena od svakoga.
   Jaoh, jeda i ti za čes hudu,
majko, ime slatko meni, 380
ostavićeš tvu razbludu
i vas pokoj tvoj ljubljeni?
   Môj pogubi pomoć spravi,
ugrabi me, jaoh, silniku;
uzde ustegni, konje ustavi 385
zlom gusaru, crnu i priku!
   Ugrabi me, majko mila,
strašivomu iz oblasti ,
kî u ponor svojijeh spila,
u vječne me nosi tmasti. 390

PLUTON:

   Morit se razlog nî toliko, lijepa mâ,
taštome bojazni i mislim jadnima.
   Ustavi tužni glas, ustavi suze i cvil;
neće se hud poraz da ćuti taka vil:
   većijem ćeš gospodit kraljevstvom vas tvoj vik, 395
dostojan ter ćeš rit da ti sam ljubovnik.
   Da bijeli dan meni u mrkloj tamnosti
ne svijeti, ne scijeni, rad tvoje ljeposti.
   Saturnov sin sam ja, koga vlas bez mire
u zemlji moguća nad svijem se prostire. 400
             Nebesa su meni druga
          i svijet drugi, sred vesele
          gdje svjetlosti veća vele
          uživaćeš polja i luga.
             Tuj naraštaj vas čestiti, 405
          kî dâ na svit vijek zlaćeni,
          život dragi i ljuveni
          odlučio je sveđ živjeti.
   Tuj trava u cvitju sred livad ravnijeh jes,
kâ u vječnom prolitju kažu drag svoj ures. 410
   Sred ovijeh livada skup je onijeh svijeh vila,
kijeh lipos ikada na svijetu 'e slovila.
   Pastijeri tuj su svi sa drazijem gospođam,
koji su ljubavi ćutili slatki plam.
             Sred inijeh tuj ljeposti 415
          jedan dub se još nahodi,
          kî se zove od svjetlosti,
          plodom zlatim tere plodi
          sveđ ugiblje sa sve strane
          svo'e zelene jasne grane. 420
             Koji, neka tvoja slava
          bude veća svak čas biti,
          o razbludo mâ gizdava,
          tebi će se posvetiti:
          uvijeke će tvoj se zvati 425
          taj duh lijepi i bogati.
             Nu što velim? Sve ištore
          povjetarce lako obhodi,
          na zemlji se što nahodi,
          više česa leži more, 430
          sve će stamnjet svijeta ovoga
          prid raskošam carstva tvoga.
   U krunah kraljevi sniženi odasvud
i puci jošte svi doći će na tvoj sud.
   Smrt svaka jednači : prid tobom pored stat 435
nejak će i jači, ubog će i bogat.
   Krive ćeš suditi po volji po tvojoj,
dobri će imati po tebi drag pokoj.
   Smrt s milim životom pod vlas ćeš držati,
tere ćeš riječi tvom sreću i čes vladati. 440

PROZERPINA:

   Da li na moj glas tužbeni
i na ove grozne suze,
jaoh, mlađahnoj nitko meni
nejma milos ni ganu se?
   Pokli je ufat, jaoh, kroz cvile 445
zaman pomoć na me trude,
pokli nije, tko bi od sile
oteo me ove hude:
   ostaj zbogom zrak sunčani,
zbogom družbo rajskijeh vila, 450
i ti zbogom, jaoh, ostani,
gdjegodijer si, majko mila!

PLUTON:

   Veće, vrani konji moji,
hrli stupaj obratite,
gdje pristolje moje stoji, 455
da me opeta postavite.

Reference

Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Ivan Gundulić, umro 1638, pre 386 godina.