Prijateljska pošalica
Noćas dođe vila moja
Pod zelenim, dugim pletom,
Peršunom se zakitila
I ogromnim suncokretom.
Pa ni lira nije takva
Kô u drugog nebnog stvora,
Već na njojzi neke žice
Kô brkovi u mačora.
„Što budališ?" ja joj rekoh,
„Zašto brukaš božje draži?"
A ona se slatko smeje:
„Ta ovo se danas traži!"
I uza me onda sede
A prstima žice nija:
„Hajde štogod da pevamo
Al' u stilu — secesija."