Prehvala
Pisac: Jovan Subotić
DRUGI PRIZOR



DRUGI PRIZOR
Vrt u dvoru županovom
Tomislav uđe naglo vodeći Milvnu za ruku


TOMISLAV:
Hodi, sele, brže mi govori...
Udaje l’ se Prehvala doista?
MILENA:
Ko to kaže?
TOMISLAV:
Tu je mladoženja!
MILENA:
Mladoženja? (Promisliv nasmrje se):
Da, da... mladoženja!
TOMISLAV (odbaci joj ruku):
Nemoj više te kazati reči...
Jer ćeš njome probudit’ mi besa.
Pa ću učinit’, da ćete sgrozit’ se.
Ko je, šta je taj dečko Trebinjski?
Živa lutka, odeveno drvo;
Nema jošte ni znaka od muža,
Gola mu je i ustna i brada,
Ruka mu je od mekana voska,
Kad bi kršno njom stisnuo koplje,
Svojim bi se sva skrušila stiskom,
Kao krhko što se lomi staklo,
Kad udari o čelik žilavi...
Da ga župan ne rodi Trebinjski
Mogao bi ići pred guskama,
Mužko družstvo ne bi ga primilo.
Pa taj bogalj da mi otme Prehvalu!
Ta hoću ga ovako smrviti!
MILENA:
Ne muči se, kad nemaš uzroka!
TOMISLAV (ne pazeći):
Ljuto li se i opet prevarih!
Mislio sam, da je ponosita,
I to sam joj mog’o oprostiti,
Jer oholost više put kazuje
Snagu duha od drugih većega
I vrednosti čuvstvo nadobične:
Al’ sad vidim da tog duha nema,
I da sama sebi.ništ’ ne vredi.
Pa tu dušu, da Tomislav ljubi?
Tu ništavost tek prezirat’ mogu.
MILENA:
Slušaj samo!
TOMISLAV:
Neću, ne govori!
Kad ga uzima, mora da ga ljubi!
Ja ju nosim usred srdca svoga;
Više mi je od celoga sveta,
Sto života rado b’ za nju dao,
Neba bih se nje radi odrek’o;
Spčuvah joj život i poštenje,
Novom slavom kuću uvenčah,
Sedi starci duhu mi s’ klanjaju;
Svi me ljube, svi me odlikuju:
A ona? — A ona ne nalazi
Za vrijedno milo pogledat’ me,
Već gospodskom sreta me prijazni.
Spušta mi se, da me dalje otisne!
A tog sjajnog ništavića ljubi!
Ljubi!?.. Vatra mozak mi probija
A srdce mi u led se pretvara
Kad pomislim samo da ga ljubi...
Strašnu misao tu podnet’ ne mogu...
Ubiću je... oh!... unšitiću je
Da je nema na belome svetu,
Pa ma sav svet u prah se satr’o
Za stvorenjem svojim najdivnijim,
Ma ugaslo ono jarko sunce
Za tim licem od njega jasnijim,
Ma me ljudi na sablja razneli
Što najlepšu uništih im diku,
Ma Bog veečnu ubio mi dušu,
Što mu skruših ponos stvoriteljski.
Neka gine... i ja ću ginuti...
Al ću i njega najpre udaviti,
Nek’ mi plati smrtni uzdisai
Svaku zraku ljubovne milosti
Koju dobi iz njezina oka.
Nek’ mi vrati u bolovi srdca
Svaku kaplju slasti što mi ukrade
Sa njezinih medenih ustana...
(Trgne mač.)
Idem... idem odmah... idem
Prije nego što mi ova misao grozna
U lubanji sav mozak popije...
(Pođe.)
MILENA (uplašena zaustavi ga):
Stani! Je si l’ sišao s pameti!
Zar ćeš ljude da kolješ nevine?
TOMISLAV (zaustavi se u sumnji):
Nevine?
MILENA:
Da, nevine! Slušaj me!
Sin župana Trebinjskog odlazi
Jošte danas.
TOMISLAV:
Al’ će opet doći!
MILENA:
Nego nikad kao mladoženja!
TOMISLAV (radostno):
Šta govoriš!... dakle ga odbija?
Kazuj, sele... Ta govori...
Vidiš da ti na reči izgledam,
Ko što onaj, koga na smrt vode,
Na glas, na znak čeka od milosti.
Vidiš da me strašan sanak davi,
Probudi me da se ne ugušim...
Kazuj...
MILENA:
Odbija ga; već ga je odbila!
TOMISLAV (zagrli je):
Usta ti se tvoja pozlatila!
Nikad na njih gorka ne izišla!
MILENA (izvije mu se i briše kradom suze.)
TOMISLAV:
Neće dakle udat' se za njega?
MILENA:
Neće!
TOMISLAV:
Zašto?
MILENA:
Ne dopada joj se!
TOMISLAV:
Samo za to?
MILENA:
Tako sama kaže!
TOMISLAV:
Ni ti neznaš drugoga uzroka?
MILENA:
Neznam! neznam!
TOMISLAV:
Ne slutiš li na što?
MILENA (prostodušno):
Baš ni na što!
TOMISLAV:
Jošt jedanput pitam?
MILENA:
Kako ću ti što neznam kazati.
TOMISLAV (prekrsti ruke, tiho):
Jedna varka drugu izmenjuje,
A ja svakoj na novo verujem!
(Odvažno.)
Čuješ, sele, zakuni se bratom,
Da ćeš njemu istinu kazati.
MILENA (za sebe):
Bože! Šta će? (jasno)
Istinu ćeš čuti.
TOMISLAV:
Kaži meni pravo po istini,
Da l' me ljubi... pa ma tek toliko,
Da mi kadkad za ime zapita!
MILENA (uznemirena):
Al’ ako ti ne kažem po volji,
Nemoj za to na mene žaliti.
TOMISLAV:
Krasan uvod!.... No govori samo.
Šta je, da je, hoću da ga čujem,
Da ne mnslim da je drugačije.
MILENA (otežući):
Nit’ te ljubi, nit’ na tebe mrzi.
TOMISLAV:
Tako! Tako? a što da ne mrzi?
Neka mrzi! Ja hoću da mrzi! ...
Ne ljubi me! A što da me ljubi?
I kako bi mogla ljubiti me?
Kći župana, prostog vlastelina,
Kog se ime samo zna u domu
Gde se rodi, koji ništa nema
Do svog mača, a nezna se ni to,
Da li ga je kovaču platio!
Koji glavu na pazar iznosi
Pa je daje ko mu bolje plati!
Vlastelin bez svake vlastitosti,
Bez slobode slobodno čeljade,
Kom je prosto svačjim biti slugom,
Kogo zakon svojim proglašava,
A robom ga pravi golotinja!
MILENA (moleći):
Nemoj da te to tako ubija!
Nije jedna na svetu Prehvala!
Ima jedno srdce na svijetu
Što te ljubi više od sveg sveta!
TOMISLAV (ne slušajući):
Ne ljubi me? A ko to i ište
Od nje? Ja? O ja ne! Pa čast kćeri
Županovoj ljubav njena; meni
I ne treba. Ja hoću da mrzi,
Da, da mrzi na mene, k’o šgo ću
Ja od ovog dna da na nju mrzim...
Kao na samrt! Al’ ne! Smrt nam kadkad
Može biti draga i ugodna,
Kao što bi danas meni bila...
Ja ću na nju mrzit’ kao... kao...
Ne nalazim reči, u kojoj bi
Sliku moje mrzosti poznao...
MILENA (za sebe):
Siromašni Tomislave! Tvoja
Mrzost reči ne nalazi, što joj
Samo ime ljubavi priliči...
(Glasno.)
Tomislave! Ne bud’ nepravedan!
Istina je, Prehvala t’ ne ljubi,
Al’ je za to kriviti ne možeš.
Ljubov nezna ni za kakvu silu;
Nit se daje kome nametnuti
Nit’ je možeš kome iznuditi.
(Uzdahne.)
Često puta, za mnogog bi bilo
Bolje, da bit može drugačije...
Al’ ne može, pa tako ostaje!
TOMISLAV:
Istina je; ali tako isto
Sama sobom i mrzost dolazi,
Pa što ću joj, kad baš na nju pade.
MILENA (metne mu ruku na rame):
Ne ljubi te... ali te poštuje!
Sve ti tvoje vrline priznaje...
Uvažava što si učinio...
I sjajnu ti budućnost proriče!...
Ne ljubi te... no mrzak joj nisi!
TOMISLAV:
Sve to može kćerka župapova
Siromašnom dati vlastelinu;
I kad bi ga sreća uzvisila,
Ukrasila kneževskim imenom
I sjajne mu dvore sagradila,
Mogla bi ga onda i ljubiti...
Al’ dok u svom mraku nalazi se,
Ko će ljubit, što niko ne ceni!
Oholost je duša njene duše...
I baš s toga tako na nju mrzim.
MILENA:
Ne krivi je, u čem pravo ima.
Hoćeš belom krinu zameriti
Što ponosno lepu diže glavu?
Hoćeš orlu u zlo upisati
Što se diže holo pod sunašce?
Ponosna je, al’ i valja da je!
Od lera je lepša i dičnija,
Više joj je gnezdo neg orlovo!
Uzmi sebe! Zar tebe ne vuče
To junačko srdce u visinu?
Zar bi mog'o u sebrove sići,
I odreći se očina plemena!
TOMISLAV (potrešen):
Imaš pravo! ja sam zabasao!
Zar kad kome život izbavimo
Dobivamo pravo ubiti ga?
Ženi život dobro je veliko,
Al’ joj ljubov veću cenu ima;
Pak ko ljubov za život joj ište,
Više traži nego što je dao!
MILENA (utešena):
Sad si brate na pravome putu:
Napred samo, pa ćeš ozdraviti.
TOMISLAV (u mislima):
Ponosi se, al’ ima i čime!
Pravo kažeš! ler tako čist nije,
Tako krasan, tako sjajan nije,
K’o što divno njena mladost cvati.
Kad je gledim, kad na nju pomislim,
Čini mi se nebo se otvorilo,
Pa iz njega silazi lepota,
Mati slasti, i čedo miline,
Uvijena sunčanim zrakama,
Obasuta mirisom proleća,
Puna čini, čudo od divote — —
Pak ta slika nebesne lepote...
Ne!... Hvala ti, Mileno!...
Hvala ti! Tvoje reči, tvoja prosta slika,
Zatvorene mi oči otvoriše,
Ts sad vidim što mn činit’ valja.
Neću od nje ljubovi iskati...
Nisam vredan da me ona ljubi...
Nvću sestro ni mrziti na nju...
Ko ćo mrzit’ na jarko sunašce?...
Ali ovde boravit’ ne mogu...
Ubiće me srdce neposlušno...
Otići ću... sjutra ću otići!
MILENA (uplašena):
Ah!
TOMISLAV:
Ti ciknu?... Žao ti je brata?
Sestrino je srdce milostivo!
Ti me ljubiš?... i ja tebe ljubim...
Kad se umorim od teška napora
Na tebe ću mislit’ pri odmoru;
Kad me stegne prijeka nevolja
Od tvog lika utehe tražiću;
Kad mi tuga jadno srdce stisne
Taj će pogled pred mene izići,
Tako će se ta grud nadimati,
Tako će mi ta ruka pružat’ se,
Vako ću te u misl grliti...
Ti ćeš biti rosa od života
Za dahćuće za životom grudi.
(Pridrži je nekoliko prigrljenu.)
Al’ odovud moram odlaziti:
Jer ako se skoro ne udaljim,
Ili ću ti, sele, poluđeti,
Il’ ću kakav pokor učiniti,
Da mi se ime sa čuda pronese!
MILENA (plače tiho.)
TOMISLAV (polazi.)
MILENA (bolno):
Tomislave! sam u tuđ svet kud ćeš!
TOMISLAV:
Sam ne idem, tvoj lik sobom nosim!
(Ode na desno.)
MILENA:
Ne odlazi, ostani kod mene.
(Gledi za njim tužna, pa onda pritisne rukom
srdce, i ode na levo.)



Javno vlasništvo
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Jovan Subotić, umro 1886, pre 138 godina.