Pred proljeće (1892)
Kô duša kad se vrati utjeha, pokoj i nada,
Vedri se nebo milo. Radosni sunca gled
Razgoni zimske studi, na snježne gore pada
I tvrdi topi led.
Već nam po koji glasak slavujak šalje mali,
I njime nježno budi svoj mili, znani gaj,
A s bujnog cvjetnog jutra prelijeću skladni ždrali
U dalek tamo kraj
Na vale Dunava plavog. Sa mladom dušom vrelom
Ljubim vas, vjesnici sveti oj doba radosnog!
Na lakom vašem krilu pones'te Srpstvu cijelom
Pozdrave srca mog!
U Mostaru, 28. februara 1892.