Predgovor (Radojević)

Predgovor

     Povesnica svakoga naroda, pričajući političke i presvetne mene u narodnom životu, beleži i takve umne proizvode, na kojima se sam narodni život najbolje ogleda. Svaki narod ima likova, koji najbolje očituju njegove glavne crte i osobine. A najbolje ogledalo umnih i moralnih osobina svakoga naroda jesu t. zv. „narodne umotvorine“, i među njima poglavito, Narodne pesme.
     Narodno je pesništvo kako izraz narodnog života, tako i umna tvorevina, po kojoj se ceni i kakav je narod ovaj tvorac njegov, — jer pesma iznosi na vidik ne samo znatan doživljeni događaj ili znatan karakterni znak narodnoga duha i života, nego i snagu tvoračke mašte i visinu estetičkog razvitka narodnog. A baš u slavu pesničke snage našega naroda mnogo je pohvala napisano. Kad se pred obrazovanom Jevropom šokazaše naše narodne pesme u pravom obliku svom, uzviknuo je čuveni nemački naučnik Jakov Grim: „Jevropa će učiti srpski jezik radi srpskih pesama!“ Pa kad je i tuđinu draga i pažnje dostojna ova bogata riznica, koju zovemo „srpsko narodno pesništvo“, koliko više onda nama samim mora biti prijatno i poučno zagledati u ovu, lepotom odličnu i sadržinom obimatu gradinu narodnog nam pesničkog cveća? — Ali ne samo to, ima i drugih, za nas još jačih razloga, koji nas gone da što bolje upoznamo ovu umnu tekovinu svoga naroda. I
političkom životu našem još od HIV. veka pa do najnovijeg vremena, i našoj novoj književnosti - velike je usluge učinilo naše narodno pesništvo. Narodne pesme, pevane u svima srpskim krajevima podjednako, dokazuju ne samo narodnu zajenicu, nego i živu i jasnu svest o slobodnoj i boljoj prošlosti, pa time i neodoljivu težnju ka slobodi i boljoj sudbini u budućnosti našega naroda. A novoj srpskoj književnosti, koja tek od velikoga nam Vuka poče živeti svojim samostalnim životom, narodne pesme učiniše najveće usluge. One joj dadoše prirodnu i zdravu osnovicu: čist narodni jezik mesto pređašnjega narodnoga, crkveno slovenskoga; one uneše u nju elemente, koji će joj održati nacionalni tip i originalni pravac i u najdaljem razvitku njenom. Nije zaludu rečeno da je narodna, usmena književnost cvet, iz koga se razvija plod: umetnička pisana književnost. I zaista, najnoviji napredak našega umetničkog pesništva to nam najbolje dokazuje. Od kako se plemenita mladica naše usmene književnosti poče presađivati na staro pisano zemljište književno, — poče nam i naše mipisno cveće narodnoga pesništva rađati sve zrelijim i krasnijim plodovima umetničkim“. Tako je započeo gosp. P. P. Đorđević svoj divni članak „Kratki pregled srpskih narodnih šesama“, pečatan u III. „Bratsku“.
     Uzimajući u obzir sve one mnogobrojne i zaista opravdane pohvale, što su se napisale u prilog srpskih narodnih umotvorina uopće, a pjesama na pose, s jedne, i ono hladno, stvarno zauzimanje nadležnih faktora za iste s druge strane — kolebao sam se: hoću li, ne ću li svoje, kud kamo pečatane, narodne pjesme sabrati i izdati ih u posebnoj knjižici. Na posljetku se odlučih.
     Ne ću da se ispričavam zašto sam ovu ili onu varijantu tuđih pjesama uvrstio u ovu zbirku: ja ću ne samo varijante, nego i sve one, koje ma i u koliko sliče svojim prijedhodnicama, po mogućnosti ovdje spomenuti, pa neka kritika radi svoju.
     Takove su pjesme sljedeće:
I. Junačke: br. 5. (potsjeća nas u nekoliko na pjesmu Vukovu „Marko Kraljević i Mina od Kostupa“), 7. (Vuk III. 4). 8. (Vuk III. 34.), 9. (Vuk, II. 42.), 10. (Vuk, IV 463 504) i 12 (Vuk, IV. 68). Samo treba da o dvjema progovorim po njekoliko riječi, i to o pjesmi br. 10. i 12. Prvoj je natpis „Smrt Smail-age Čengića“, o čemu se nalaze i u Vuka tri pjesme, a uz to napominje Vuk kako i sam ima još četiri pjesme o tome, koje su u glavnome sve nalik na onu prvu, a u načinu se malo razlikuju jedna od druge“. Ja je, dakle uvršćujem ovdje za to, što mislim da ovo neće biti ni jedna od pomenute četiri Vukove, jer se mnogo razlikuje od ovih triju Vukovih. Druga je „Boj Crnogoraca s Mahmut-pašom“, koju je našao moj prijatelj Božo Radović, učitelj, među posmrtnim hartijama svoga djeda, Jokana Radovića. U rukopisu glasi natpis: „Pjesma ot boja, bivšago 1796 ljeta Gospodnja, među Cernogorcima i Berđanima i Mahmutom, vezirom ot Arbanije, u Bjelopavliće, više grada Spuža, u selo Martiniće.“ Kako natpis, tako cijela pjesma pisana je starim pokvarenim pravopisom, što sam ja ispravio po zahtjevu novijeg pravopisa, zadržavajući u prijepisu vjerno terminologiju originala; natpis sam pak sa svim izmijenio. Kao što naglasih, o istom događaju nalazi se pjesma i u Vuka, pa da mi se ne bi zamjerimo, što ovu donijeh ovdje, treba da kažem da me je u tome rukovodilo Vukovo mišljenje: da je tu pjesmu „načinio crnogorski vladika Petar I. sadanji sv. Petar)“, pa da je poslije ušla u narod, i idući od usta do usta, koliko se moglo, dogonjena prema nar. pjesmama. Imajući, dakle, na umu tu Vukovu primjedbu, a znaju ći da je Petar I. bio lični prijatelj Jokana Radovića, s kojim se češće i dopisivao, donosim tu pjesmu ovdje, u potpunom uvjerenju da je pravi originio — sudeći i po čestim slikovima i po spomenu datuma i dana bitke u njoj, što u Vuka nema (slikova vrlo malo).
II. Ženske: br. 20. (podsjeća nas na pjesmu u Vuka, I. 307.). 21. (Vuk, H. 9.), 32. (Vuk, H. 201.), 34. „Srp. Dalm. Magazin, 1867. 85-86. (u pola manja), 36. (P. Mirković. 32. i „Sevdaminke“ M. S. Popovića, 99.), 38. (Vrčević, „Tri glavne napodne svečanosti“, 200), 39. (Vel. Ilustr. Lira. 378-380.), 40 (od ove pjesme 10-15 stihova od početka podsjeća nas na 60tu pjesmu u Vukovoj knjizi pjesama „iz Hercegovine", i u Vuka je deseterac; sredina opet u njekoliko namiči drugoj trećini V. pjesme u „Novoj Zeti“ (1890. 65), što se opet, s malom razlikom, nalazi i u Srp. Dalm. Magazinu za god. 1866 (vidi Javor“ 1891. 46)) i 44. (Vuk I. 41. mislim, da će ovo prije biti pjesma svatovska, nego ženska jer je i njena varijanta u Vuka uvršćena u svatovske, a slična ovoj opet ima i u ovoj knjizi pod br. 64, među pjesmama svatovskim)).
III. Svatovske: br. 55. (introdukcija ove pjesme slična je introdukciji pjesme u Vrčevića, „Tri glavne nar. svečanosti“, 160.), 58. (Vuk, I. 210. (uvršćena u ženske). „Bosanska Vila“, 1892, 126. (takođe u ženske) i „Prosvjeta“, 1894. 204. (u svatovske), 59. (Pajković, 104. (u pola kraća), 60, (Vpčević, „Tri glav, nar. svečanosti““ 166.), 62. 63. (Vrčević „Tri glav. nar. sveč.“ 243), (Vuk. „Kovčežić“, 55. ili „Život i običaji nar. srpskoga“ 110.) i 64. (Vuk, I. 41. i Vpčević, „Tri glav. nar. sveč.“ 219.)
     Pored toga još imam da spomenem, da je početak pjesme pod br. 24. sličan početku pjesme pod br. 50. i ako prva spada u ženske, dok druga u svatovske.
     Slovo h htio sam ostaviti na miru, da ga i ne spominjem, ali pošto je to — kao što vidimo — jedna između glavnih dužnosti svakoga skupljača nar. umotvorina, — izjavljujem: da se u tome nijesam povodio za Vukom, nego sam ga bilježio samo ondje, gdje je bilo izgovoreno pri kazivanju pjesme. Za to neka se pošt. čitaoci ne čude ako u jednoj istoj pjesmi na mjesta nađu slovo h ubilježeno đe mu je mjesto, a na mjesta ga opet ne nađu, nego je ispuštano. Ja mislim, da time nijesam učinio nikakav grijeh; a ako bi kogod i našao da je to grijeh, opet ne vjerujem da je, bog zna, kako velik. Hotimičnom ili
slučajnom „pogrješkom“ više puta čovjek dođe do prave istine. Još treba da kažem od koga sam pjesme pobilježio.
     Junačke — skoro sve — pobilježio sam od Ilije Tošića i Filipa Bronzića; ženske pak — da ne spominjem redom ko mi je koju kazao, dosta je da spomenem, da sam ih pobilježio — od Ljube A. Vidakovića, Soke Stijepčića, Savete M. Gleđa, Stane I. Kukavičića, Jovane Vučetića, Stevana Mimovića i Vuka Kujačića; pored toga dobio sam njeke u rukopisu od svog kuma Miloša L. Popovića, a njeke od prijatelja Boža Radovića i Jovana L. Perovića, Dubrovčanina (Vidi o tome tačnije u „Bratstvu“ V., 1892, tršćanskom „Slovanskom Svetu“ 1894. br. 5. i 10. i „Prosvjeti“ 1894.); svatovske sam, skoro sve, pobilježio o svadbama, kao gost. Za sve one pjesme koje su bime prvo pečatane po „Vili“ ili gdje bilo, a
pod njima nije stalo od koga su ubilježene, neka mi se ne zamjeri, jer se ni sam ne sjećam toga; samo znam da sam spomenuo sve osobe od kojih su ove pjesme pobilježene, na čemu im i ovom prilikom lijepo zahvaljujem. Takođe ne mogu da propustim, a da i ovdje ne izrazim svoje priznanje vrijednim prepisivačima ovih pjesama za štampu, naime svom kumu Milošu L.
Popoviću i prijatelju Veljku Vasiljeviću.
     Prije nego završim treba da kažem, da tumačenja stranih, kao turskih i ostalih riječi, ne htjedoh donijeti u knjizi. s uzroka, jer ce skoro u svakoj zbirci nar. pjesama nalazi takav rječnik, te su nam manje više sve poznate; dok omanje primjedbe, bilo o riječima, izrazima ili o drugome čemu, donijeću pod tekstom.
     Pjesme sam podijelio samo na tri odjeljka: na junačke, ženske i svatovske. No ovdje se nijesam povodio za Vukom, Petranovićem, ni drugim skupljačima — jer u ženske spadaju i mitološke i pobožne i kajde i sve ostale pjesme koje ženskinje pjeva, a kao takih je vrlo malo u ovoj knjizi, pa nijesam htio da bude više rubrika nego mi pjesama.
     Ja sam svoju zadaću izvršio kako sam najbolje umio, a kritika me, znam, ne će iz ljubavi pošteđeti, kad na nju red dođe. No ja ću se radovati, ako i u pola, kako treba, uzbudem uspio u svom šoslu. Sa vršenstvo je samo u božjoj ruci.

                                            U Herceg-Novome, sept. 1894. B. Radojević.

Ppimjedba. Gdje se god spominje „Vuk I“, greba podrazumijevati biogradsko izdanje god. 1891.; „Vuk H.“ — to su „Srpske narodne pjesme iz Hercegovine (ženske). Za štampu priredio Vuk Stef. Karadžić (troškom narodnijeh priloga). U Beču 1866.“; „Vuk II“ — bečko izdanje, god. 1875