Predgovor (Vuk)

Predgovor

     Ova zbirka Srpskijeh narodnijeh pjesama iz Hercegovine nađe se ovako čitava među
rukopisima pokojnoga Vuka Stef. Karadžića, po njemu za štampu već priređena. Ove pjesme
skupio je pak i predao pokojniku njegov stari prijatelj konzularni činovnik g. Vuk Verčević u Trebinju, kojemu ne možemo zadosta zahvaliti na njegovoj rodoljubivoj revnosti,
kojom je upotrebio zgodu, da nam ubere ovu prekrasnu kitu mirisnoga cvijeća s kamenitijeh gora tužne Hercegovine.
     U ime predgovora k ovoj knjizi piše g. Vuk Verčević ovako:
     „Kad sam od 1835.do 1860. g. sakupljao mnoštvo svakojakijeh pjesama i sve drugo, što je narodnje,za G. Vuka po Boki Kotorskoj i po Dalmaciji koje je već naštampano — čudio sam se, otkuda ona sila raznijeh pjesama; ali kad sam u Martu 1861. godine došao u Trebinje kao agent - konzul Austrijski, upazih čudo nad čudima, i uvjerih se, da je ovđe pravi rasadnik Srpskijeh narodnijeh pjesama. Čudo velim zato, što u Hercegovini od Kosova nijesu smjeli od polumjeseca ni popovi u crkvi pojati Božje pjesme, a kamo li narod nekad najnesretnji pod nebesnom kapom. Oci su dakle sinovima po planinama junačke pjesme uz gusle pjevali, a majke šćerma manje ljubavne na prelu i na sijelu na izust pričale.“
     „Čitati ove pjesme iz knjige biva isto kao čitati opere a ne čuti ih pjevati uz muziku; ali čuti momke i đevojke kad izmiješani pjevaju, to je sasvijem nešto
„drukčije.“
     „U početku ja sam ove pjesme počeo kupiti u komšiluku od Srpskijeh žena i đevojaka, a najviše mi je kazala dobra starica Simana, udovica Filipa Pištelje, i njezine dvije đeverične obje Mare, pa pošto bi mi kazale sve ono, što su znale, hodile bi kod Turskijeh žena i đevojaka, i kako bi koju čule, zapamtile bi i meni kazale, kad gođ bi mi iole vremena preteklo i zvanični poslovi dopustili.“
     „Prepisujući ove pjesme najviše sam pazio da ne prepišem koju od onijeh već naštampanijehu prvoj Vukovoj knjizi Srpskijeh narodnijeh pjesama. Čini mi se, da mi se
nije ni jedna uvukla baš onaka ista, a jamačno naćiće se đekoja slična, no drukči jeg kroja.“
     „Budući da u ovijem pjesmama ima mnoštvo Turskijeh riječi, i premda ih obližnji naš narod poznaje, opet mislim, da nijesu sve svakome (kao ni meni istome) poznate, a osobito mladim Srbima i Srbkinjama, zato popisao sam po azbučnome redu nekoliko riječi na kraju ove knjige sa Srpskim prevodom.“
Ove su pjesme razdijeljene po njihovu sadržaju ovako:
I. Poveće ženske pjesme, svakojake, desetosložne, koje se obično pri sijelu na izust pričaju, a ne pjevaju.
II. Pomanje ženske pjesme, koje se češće pri veselim sastancima pjevaju.
III. Poskočnice: tako se u Hercegovini zovu sve one pjesme, od kojega mu drago metra bile, koje nijesu od deset slogova, i ove se najčešće pjevaju.
IV. Kajde: zovu se u Hercegovini sve one pjesme što imaju uza svaki stih svoj neki pripjev ili nalik pripjeva, i ove se u narodu najradije pjevaju.
V. Pjesme svatovske.
VI. Pjesme pobožne.
VII. Pjesme božićne.
VIII. Pjesme od kolede.
IX. Pjesme djetinje, t.j. one što se pjevaju djeci uz kolijevku, kad se uspavljuju.
X. Najposlije uz ovo i Hercegovačke napijalice o krsnome imenu, nalik onijeh što su već naštampane u Kovčežiću Vuka Stef. Karadžića.

Reference

Izvor

Srpske narodne pjesme iz Hercegovine (ženske), za štampu ih priredio Vuk Stef. Karadžić, (Troškom narodnijeh prijatelja), u Beču, u nakladi Ane udove V. S. Karadžića, 1866., str. I-VI