Predgovor
Godine 1821 ja sam u Davidovićevijem novinama naštampao nekoliko našijeh narodnijeh pripovijedaka i zagonetaka, uz koje sam ovo kazao:
„Ja sam prije nekolike godine dana htio da izdam malu knjižicu narodnijeh Srpskijeh pripovijedaka i zagonetaka, i bio sam im ovaj predgovor napisao:”
„Neka rodoljubivi Mušicki leti za Pindarom i za Horacijem, neka se druži i poredi s Ramlerom, s Klopštokom, s Deržavinom i s Dmitrijevim; neka duboko zamišljeni Solarić istražuje i dokazuje kakijem su jezikom govorili zemljaci i vrsnici Rema i Romula; kome Srbinu Srpski jezik ne valja, neka ga popravlja po svome vkusu, i novi neka gradi; „„Ne zavidim, na čast svakom svoje;”” a ja ću samo gotovo da skupljam ono što je narod Srpski već izmislio.”
„Koliko se ovaj posao čini lasan toliko je i još više širok i dugačak. Čitav čovječij vijek trebao bi jednome bezbrižnom čovjeku da skupi sve naše narodne pjesme, pripovijetke, pripovijesti, zagonetke, običaje i riječi. I kad bi se mislilo na svršetak, ne bi još ni čemu tome bilo ni početka, ali počinjač misli: samo neka se počne, pa će svagda biti lakše dodati i nastaviti nego li što iznova početi i načiniti. A ovake narodnosti treba kupiti dok se nijesu prosvještenijem i novijem modama zagušile i iskorijenile.”
„Pjesme, zagonetke i pripovijesti, to je gotova narodna književnost, kojoj ništa više ne treba nego je vjerno, čisto i nepokvareno skupiti; ali u pisanju pripovijedaka već treba, misliti i riječi namještati (ali opet ne po svo- | me vkusu nego po svojstvu Srpskoga jezika), da ne bi ni s jedne strane bilo pretjerano, nego da bi mogao i učen čitati i prost slušati; a ja sam kazao u predgovoru k Srpskom rječniku kako je to za mene teško! Pa još vidim da i pored sve muke i truda opet ostaju pogrješke! U tome neka me pravda Dositije, koji je u ovakoj struci pisanja gotovo poslije trideset godina popravio svoju jednu pogrješku, pa još nije pogodio kako bi trebalo”.
Ovo je kazano onda, a sad uz ovu knjižicu valja kazati jošte što.
Pripovijetka u narodu našemu, osobito po južnijem krajevima, najviše se zove priča, kao što se govori i pričati mjesto pripovijedati, a gdješto i gatka.
Naše narodne priče ili pripovijetke gotovo se mogu razdijeliti na muške i na ženske, kao i pjesme. Ženske su pripovijetke one u kojima se pripovijedaju kojekakva čudesa što ne može biti (i po svoj prilici samo će za njih biti riječ gatka, Njemački Mahrchen); a muške su one u kojima nema čudesa, nego ono što se pripovijeda rekao bi čovjek da je zaista moglo biti. Mnoge su muške pripovijetke smiješne i šaljive. Muške pripovijetke opet bi se mogle razdijeliti na dugačke i na kratke. Po ovome pravilu muške su pripovijetke u ovoj knjižici po broju ove: 25. (Djevojka cara nadmudrila), 41. (Đevojka, udovica i puštenica), 42. (Jedna | gobela u kao a druga iz kala), 44. (Laž za opkladu), 45. (Kralj i čobanin), 46. (Ko umije, njemu dvije), 47. (Dva novca), 48. (Sve, sve, ali zanat), a ostale su sve ženske. Kao što ima pjesama za koje se upravo ne može kazati ili su ženske ili junačke, tako ima i pripovijedaka koje su između ženskijeh i muškijeh.
Pripovijetku ovdje 1. (Međedović) i 49. (Međed, svinja i lisica) ja sam slušao od Tešana Podrugovića, pak sam ih poslije pisao kako sam ih upamtio; 18. (Za što u ljudi nije taban ravan?), 32. (Pepeljuga), 37. (Zla žena), 41. (Đevojka, udovica i puštenica), 42. (Jedna gobela u kao a druga iz kala), 43. (Solomuna proklela mati), 44. (Laž za opkladu) i 48. (Sve, sve, ali zanat) slušao sam još u Tršiću, pak sam ih poslije pisao kako sam se opominjao, a 47. (Dva novca) slušao sam u Novom sadu od jednog prosjaka, pak sam je poslije pisao; 2. (Čardak ni na nebu ni na zemlji) napisao mi je u Berlinu 1844 godine knez Mihailo M. Obrenović, kao što je on slušao u djetinjstvu od svojijeh dadilja; 3. (Nemušti jezik), 4. (Zlatna jabuka i devet paunica), 5. (Stojša i [VІІІ] Mladen), b. (Đavo i njegov šegrt), 7. (Prava se muka ne da sakriti), 8. (Aždaja i carev sin), 14. (Ko manje ište više mu se daje) i 39. (U cara Trojana kozje uši) pripovijedao mi je i pisao 1829 godine u Zemunskome lazaretu Grujo Mehandžijć iz Sentomaša*); 16. (Pravda i krivda), 19. (Đavolja maštanija i Božja sila), 20. (Pobratimski darovi), 21. (Kaluđer i četiri grješnika), 22. (Kopanje blaga), 23. (Lijepe haljine mnogo koješta učine), 24. (Djevojka brža od konja), 26. (Čudnovata tica), 27. (Crno jagnje), 28. (Careva kći ovca), 29. (Tri jegulje), 30. (Čudotvorni nož), | 31. (Čudnovata dlaka), 33. (Zla maćeha) i 40. (Car Dukljan) poslao mi je iz Boke G. Vuk Vrčević; 25. (Djevojka cara nadmudrila) i 38. (Divljan) poslao mi je G. pop Vuk Popović iz Risna; 45. (Kralj i čobanin) i 46. (Ko umije, njemu dvije) pisalo mi je 1835 godine po naredbi pomenutoga popa Vuka u Risnu jedno đače iz Srpske škole; 11. (Kome Bog pomaže, niko mu nauditi ne može), 12. (Zlatoruni ovan), 17. (Očina zakletva) i 35. (Opet maćeha i pastorka) poslao mi je Lazar Marjanović, koji je bio Grčki učitelj u Zemunu; 50. (Lisica se osvetila vuku) dao mi je napisanu G. Damjan Gruborović, sveštenik iz Hrvatske iz sela Ljubine (na suhoj međi u ІІ banskoj regementi); 15. (Milostiva snaha i nemilostiva svekrva), 34. (Maćeha i pastorka) i 36. (Kako su radile onako su i prošle) poslala mi je gospođica Milica Stojadinovića iz Vrdnika; 9. (Zmija mladoženja,) i 10. (Opet zmija mladoženja) poslao mi je Zemunski učitelj G. Dimitrije Čobić; kao što je ova poslednja, ovaku mi je od prilike poslala i gospođica Milica Stojadinovića, | a i G. Vasilije Jovanović kad je bio učitelj, u Zemunu dao mi je jednu napisanu; 13. (Usud) napisao mi je pomenuti Grujo Mehandžijć, a i Lazar Marjanović poslao je jednu od prilike ovaku. Kao što se pjesme po narodu različno pjevaju tako se i pripovijetke različno pripovijedaju: ja sam pepeljugu imao napisanu i od gospođice Milice Stojadinovića i od G. Čobića, ali je ovdje naštampana onako kao što sam je ja u djetinjstvu slušao. Pripovijetka je ova naštampana i u Ljetopisu u І. č. od godine 1842 s potpisom na kraju I. S. (Jovan Subotić), i ova se od moje najviše po tom razlikuje što u njoj o kravi nema ni spomena.
G. Atanasije Nikolić naštampao je u Biogradu 1842 i 1843 godine dvije knjižice: „narodne Srbske pripovedke”, ali šteta što jezik u ovijem pripovijetkama niti je čist narodni niti je jezik našijeh narodnijeh pripovijedaka, nego u njima ima i gramatičnijeh pogrješaka u našemu narodnom jeziku (kao n. p. živeše čovekъ, ruke imъ beše dugačke, sѣčeći, penяюći se, psovaюći vikaюći, j premetaюći, drktaюćimь glasomъ, decama, promenuo, bezь da є što okusio, za uveličati, i t. d.), i riječi kojijeh u našemu narodnom jeziku nema (kao n. p. čislo, bezčislenый, nogočislenый, čove čestvo, otricatelanь, očaяniє, sudbe čovečeske, dѣйstvovati, preєstestvenый, udivlenіє, negodovanіє, nastavleniє, začatіє, prepetiє, prisustvіє, bezdѣliє, obrežiє, izvѣstiє, izlišiє, vospitati volšebnica, vozrastь, čovekopoznanя pritяžavao, i t. d.), tako da bi čovjek na mnogo mjesta mogao reći da su pripovijetke ove prevođene s Njemačkog jezika. — Poznato je da je G. Đorđije K. Stefanović još prije nekoliko godina skupio podosta našijeh narodnijeh pripovijedaka i poslao ih Matici Srpskoj da ih ona naštampa, a ona ih predala nekome da ih popravi, pak tako ostalo i do danas, samo je od njih naštampana jedna u ІII. č. Ljetopisa za godinu 1846 „Sыhь carevь i tri labuda.”
Ja imam još za jednu ovaku knjižicu našijeh narodnijeh pripovijedaka, ali bi mi bilo vrlo milo kad bi mi još koju ko poslao, osobito iz Hercegovine i iz Bosne i iz stare Srbije; samo molim svakoga koji bi ih pisao da on ne popravlja ništa, nego da piše upravo onako kao što mu ih ko uspripovijeda, pa gdje bude potrebno da se koja riječ premjesti ili doda ili izostavi, to ću ja činiti, kao što sam radio i u ovima svima koje sam napisane dobio.
V. S. K.