Pravoslavna Srpska crkva (R. Grujić) 3

PRAVOSLAVNA SRPSKA CRKVA
Pisac: Radoslav Grujić


DRUGI DEO — SAVREMENA SRPSKA CRKVA.

PREGLED. uredi

Iz Stare Srpske Crkve odvojile su se i razvile sve današnje samostalne i samoupravne crkvene oblasti naše, koje sačinjavaju Savremenu Srpsku Crkvu. — Odvajanje to počelo je već krajem XVII. v., kada je turska moć počela opadati i veliki deo Srba došao pod vlast austrougarskih vladalaca. Tada je, silom političkih prilika, za Srbe u Ugarskoj, Slavoniji i Hrvatskoj osnovana prvo samoupravna, a docnije i potpuno samostalna Mitropolija Karlovačka. Sa ukidanjem Pećske Patrijaršije 1766. obrazovana je za Crnu Goru samostalna Mitropolija Cetinjska; a sa oslobađanjem Srbije od Turaka tokom XIX. v. došlo se isprva do samoupravne, docnije i do potpuno samostalne Mitropolije Beogradske. Obe ove mitropolije gotovo su podvostručene 1912. i 1913. prisajedinjenjem Stare Srbije i Maćedonije tadašnjim našim kraljevinama — Crnoj Gori i Srbiji... Od početka XIX. v. razvija se i Srpska Crkva u Dalmaciji, koja od 1867., i opet silom političkih prilika, postaje sastavni deo Mitropolije Bukovinsko-Dalmatinske. A od 1880. postoji samoupravna, gotovo samostalna, Pravoslavna Srpska Crkva u Bosni i Hercegovini, kojoj je carigradski patrijarh sve do skora bio, bar formalno, vrhovni duhovni poglavica. — Najposle, i u Americi postoji slabo organizovana Srpska Crkva, pod vrhovnom vlašću ruskog američkog arhiepiskopa.

Odmah posle oslobođenja i ujedinjenja svega naroda našeg u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca proglasili su arhijereji naši i ujedinjenje svih srpskih oblasnih Crkava u jednu Srpsku Crkvu; koja je 30. avgusta 1920., na dan proslave svih srpskih svetitelja, proglašena Srpskom Patrijaršijom.

I. SRPSKA CRKVA U VOJVODINI, SLAVONIJI I HRVATSKOJ. uredi

(Mitropolija Karlovačka).

A) PROŠLOST. uredi

1. Seoba i povlastice narodne. — Ove zemlje zauzela je Austrija već krajem XVII. v. tako da je posle Karlovačkog Mira (1699.) ostao pod Turcima samo Banat i donji Srem. A mirom u Požarevcu 1718. dobila je Austrija, pored tih krajeva, još i veliki deo današnje Srbije, Vlašku do Alute i uski deo Bosne uz Savu do Une. No Beogradskim Mirom 1739. postadoše Dunav, Sava i Una glavne granice između Austrije i Turske. Ta međa konačno je utvrđena mirom u Svištovu 1791... — Po tim međama ravnale su se i granice Mitropolije Karlovačke.

Za tih ratova prešlo je mnogo tisuća Srba sa Balkana u Ugarsku, Slavoniju i Hrvatsku, te se broj starosedelaca i ranije doseljenih Srba po tim krajevima znatno umnožio.. Ali, kako po broju tako i po povlasticama najvažnija je ona seoba, koju je krajem XVII. v. izveo pećski patrijarh Arsenije III. Črnojević. — On je, izmičući s mnogim narodom pred osvetom turskom, već u početku leta 1690. nalazio se u Beogradu. Tu ga stiže poziv cara Leopolda I. od 6. aprila iste godine. U tom pozivu obećavaju se svima balkanskim narodima, a u prvom redu Srbima, pored slobode vere i izbora vojvoda, još i mnoge druge povlastice, ako pristanu uz Austriju i ponovo se dignu protiv Turaka. Stoga patrijarh odmah sazva zbor narodnih prvaka, koji odluče da cara Leopolda konačno priznadu svojim gospodarem i obećaju mu, da će uz njega i dalje verno istrajati u borbi s Turcima... O toj odluci izvestio je cara narodni punomoćnik, rodoljubivi i daroviti jenopoljsko-aradski vladika Isaije Dijaković. On je ujedno podneo caru molbu, da Srpskom Narodu, koji stupa pod njegovu vlast, u prvom redu osigura crkveno-narodnu samoupravu (autonomiju), po dotadašnjem običaju, na čelu s patrijarhom ili arhiepiskopom.

Međutim, dok je car u Beču primio Isaiju i tačno po želji narodnih predstavnika 21. avgusta 1690. potpisao povlasticu, dotle su Turci sve više potiskivali oslabelu austrijsku vojsku; A kada im se 8. septembra predade i Niš, pod časnim uslovima, Turci mirno propustiše nemačku posadu, Dok Srbe sve posekoše... Pred tim novim užasnim znacima turske osvete podiže se mnogi narod iz raznih krajeva Srbije i pobeže Beogradu; a za tim s patrijarhom, vladikama, sveštenstvom, moćima srpskih svetitelja, crkvenim stvarima i već ranije iz Stare Srbije izbeglim narodom i njegovim blagom, pređe Savu i Dunav, da naskoro, posle pada Smedereva i Beograda, uzmakne čak do Sent-Andrije više Budima. — Sam patrijarh i veliki deo prebegloga naroda nije mislio stalno ostati u ovim zemljama. Stoga su se oni godinama nadali povratku na svoja stara ognjišta. Ali, Austrija je u isto vreme ratovala i s Francuzima na Rajni, kuda je i mnoge Srbe poslala, te nije bila kadra da istera Turke ni iz donjeg Srema i Banata, a kamo li da dalje prodre.

Povlastice, koje je car Leopold I. dao Srbima, privi-legijom od 21. avgusta 1690., odnosile su se mahom na slobodu Pravoslavne Srpske Crkve pod rimokatoličkom austro-ugarskom vlašću. Stoga su one bile glavni osnov narodno-crkvenoj i prosvetnoj samoupravi u Mitropoliji Karlovačkoj. — Tom privilegijom data je našim pretcima sloboda vršenja bogosluženja po pravoslavnom srpskom načinu i upotreba starog kalendara; a patrijarhu i ostalom sveštenstvu darovana su u glavnom ista prava, koja su imali i pod Turcima. Tako je na pr. određeno, da arhiepiskopom može postati samo Srbin, koga Srpski Narodno-crkveni Sabor izabere; a on kao vrhovni crkveni starešina može slobodno, po starim običajima, upravljati crkveno-narodnim životom: postavljati mitropolite, episkope, igumane i sveštenike, te podizati crkve, manastire i t. d. No pod turskom vlašću imao je patrijarh i neka svetovna prava nad Srbima, a narod je opet imao svoju seosku i gradsku samoupravu. Stoga umole oni cara, da im i ta prava potvrdi. I car Leopold I. 20. avgusta 1691., potvrdivši prvu privilegiju, dodade još nove povlastice, a naročito: da Srbi zavise od svoga arhiepiskopa i u svetovnim stvarima, te da on nasleđuje ne samo episkope nego i sve druge Srbe, koji umru bez naslednika i testamenta (t. zv. kaducitet)...; a Srbi po gradovima i selima, da mogu slobodno živeti po svojim običajima i pod upravom svojih narodnih vlasti (magistrata), kneževa i drugih starešina, koje sami izaberu.

2. Prvo crkveno uređenje. — Na osnovu tih povlastica patrijarh je odmah pregao, da uredi Srpsku Crkvu pod austrijskom vlašću Ovo uređenje bilo je tim nužnije, što je baš tada na sve strane pretila velika opasnost od unije... Stoga on pre svega popuni upražnjene stare episkopije, a u krajevima gde se sada znatno povećao broj Srba, ustanovi nove. Tako u srednjoj Ugarskoj, pored Budimske, Temišvarsko-Lipovske i Jenopoljsko-Aradske Episkopije, postade i Veliko-Varadsko-Jegarska Episkopija; u južnoj Ugarskoj, pored Bačke i Vršačke, podiže se i Muhačko-Sigetska Eparhija; a u Hrvatskoj pored Marčanske docnije Severinske, ustanovljena bi Karlovačko-Senjska i Kostajničko-Zrinjopoljsko-Lička Eparhija. To uređenje potvrdi car Leopold 4. marta 1695. s tim, da stara Slavonska i Sremska Eparhija ostanu patrijarhu, koji može stanovati i u manastiru Orahovici u Slavoniji ili u manastiru Vrdniku u Sremu. Ali patrijarh je postavio posebne episkope i za te eparhije, a sam je stanovao ponajviše u Sent-Andriji, gde je onda bilo najviše Srba na okupu (preko 12.000) i glavno središte srpskog narodnog života. Spahiluci i zamci Sirač kod Daruvara u Slavoniji i Sečuj na Dunavu u južnoj Ugarskoj, koji su patrijarhu jedan za drugim 1695. i 1698. g. darovani bili, brzo su mu oduzeti, po tobožnjem pravu trećega, te je u njima samo kratko vreme prebivao. — U zamenu za ta dobra i dug, što ga je država njemu dugovala, dobio je patrijarh pred svoju smrt 1706. g. spahiluk Dalj kod Oseka, sa selima Belim Brdom i Borovom; pa je taj spahiluk i danas mitropolijsko dobro.

Posle smrti Arsenijeve († 1706.) izabran je za naslednika mu, na prvom saboru 1708. u manastiru Krušedolu, vladika Isaije Dijaković († 1708). — On je mitropolijskom dobru poklonio i svoj spahiluk Neradin, Bankovce i manasir Grgeteg, koji je docnije (krajem XVIII. v.) država silom otkupila i u ime toga otkupa davala karlovačkim mitropolitima 10.000 k. godišnje. — Tom prilikom rešio je Sabor, da poglavica Srpske Crkve u Austro-Ugarskoj stanuje u starom despotskom manastiru Krušedolu, da se mitropolija naziva Krušedolskom, da eparhija njegova obuhvata Srem sa Osečkim Poljem, da on nosi naslov vrhovni mitropolit i da nad sobom priznaje duhovnu vlast pećskoga patrijarha. Sabor u Karlovcima 1713. premestio je sedište mitropolije, zbog zgodnijih veza na Dunavu, u Karlovce. Neko vreme za tim bilo je sedište mitropolita i u Beogradu. — To je bilo u doba austrijske okupacije severnog dela Srbije (1718.–1739.), posle spajanja Beogradske i Karlovačke Mitropolije 1726. A od 1739., kada Srbija ponovo dođe pod Turke, sedište srpskih mitropolita u Ugarskoj i Hrvatskoj nalazi se stalno u Sremskim Karlovcima. Mitropoliti karlovački od 1713. g. Nose i naslov arhiepiskopa srpskog. Taj naslov osiguran im je bio već carskom privilegijom od 1690., a posle Požarevačkog Mira 1718. priznao ga je i pećski patrijarh. Tek od 1848. nosili su karlovački mitropoliti i naslov patrijarha. — Taj naslov dadoše mitropolitu Rajačiću predstavnici Srpskoga Naroda sakupljeni 1. maja 1848. u Karlovcima na skupštinu, da se dogovore šta da preduzmu u obranu svoje narodnosti od nasilnih Mađara. Car Franja Josif I. potvrdio je taj naslov i ostavio ga svima ostalim mitropolitima karlovačkim.

Duhovna zavisnost Karlovačke Mitropolije od Pećske Patrijaršije održala se dugo i pored protivljenja austrijskih državnih vlasti. Formalno je iščezla tek sa ukidanjem Pećske Patrijaršije 1766., iako je faktički već mnogo ranije prestala. — Posle toga Carigradska Patrijaršija, a s njom i ostale samostalne Pravoslavne Crkve, priznadoše Srpsku Crkvu pod austro-ugarskom vlašću kao potpuno nezavisnu i samoupravnu Mitropoliju Karlovačku.

3. Život Naroda. — Pravoslavni Srbi u Mitropoliji Karlovačkoj nisu oružjem pokoreni i osvojeni bili. Oni su mahom dobrovoljno priznali vlast austrijskih careva, ustajali protiv Turaka i zajedno s austrijskom vojskom prognali ih iz Ugarske, Slavonije i Hrvatske. Stoga su austrijski carevi uvažavali Srbe i davali im mnoge povlastice, koje su ih odlikovale od drugih naroda. No za te povlastice Maćari i Hrvati nisu hteli da čuju, te su čitav vek na svojim saborima ogorčeno ustajali protiv srpskih prava i proglasili ih štetnima po državu i verske interese. Zato su Srbi, pored svih povlastica na hartiji, morali da podnose mnoge muke, braneći se od nasilja mađarskih, hrvatskih i austrijskih vlasti; koje su, u težnji za unijaćenjem, svakom prilikom nastojale, da što više ograniče i na svoj način protumače prava Srpske Pravoslavne Crkve i Naroda. — Radi toga gotovo svi mitropoliti naši iz XVIII. v. provodili su često po čitave mesece u Beču, zauzimajući se kod carskoga dvora za prava i interese svoje Crkve i Naroda.

Austrijski su carevi često trebali Srbe kao odlične ratnike, pa su im na njihove mnogobrojne zahteve dosta često potvrđivali izdane privilegije. Poslednja je potvrda od carice Marije Terezije 1743. Ali u mirno doba i sami su carevi nastojali da okrnje srpske povlastice. Stoga su u toj neravnoj borbi, već u prvoj polovini XVII. v., zbrisana sva politička prava Srpskoga Naroda, a crkvena znatno ograničena i izmenjena. Šta više, nametnutom crkvenom Uredbom — Deklaratijom — od 1779. dobila je rimokatolička državna vlast zakonsku prevlast nad našom Pravoslavnom Crkvom, a povlastice su tako potisnute bile, da su docnije sasvim napuštene i gotovo zaboravljene.

Već od g. 1694. patrijarh Arsenije III., uređujući narodni i crkveni život, molio je više puta cara, da se Srbima rasejanim po Ugarskoj dade za naseljenje posebno zemljište u Slavoniji, Sremu, Bačkoj i Baranji. Tu molbu ponovio je i Crkveno-narodni Sabor u Krušedolu 1708. Ali državne vlasti, iako su to isprva obećale, ne htedoše dopustiti, bojeći se, da se Srbi tako udruženi i okupljeni ne osile i stvore državu u državi.[1] I Crkveno-narodni Sabor, održan u Temišvaru 1790., tražio je zasebno zemljište za Srpsku Vojvodinu, ali od toga i opet ne bi ništa. Tek kada je 1848. Srpski Narod u Ugarskoj i Sremu skočio na oružje u obranu svoje narodnosti i sam proglasio Srem, Banat i Bačku za Vojvodinu svoju a đenerala Stefana Šupljikca za vojvodu svoga, potvrdio je i car Franja Josif I. Srpsku Vojvodinu i u svoj naslov uzeo titulu veliki vojvoda srpski. Ali je ta Vojvodina već 1861. konačno ukinuta i predata Mađarima, iako je naš politički sabor, koji se sastao te godine, na poziv carskoga dvora doneo bio i Ustav za svoju Vojvodinu.

Srbi po Ugarskoj i Slavoniji, već ubrzo posle Karlovačkog Mira 1699., razdeljeni su bili na graničare i paore ili kmetove; dočim Srbi u Hrvatskoj postadoše skoro svi graničari, kao i oni što se tamo doseliše još u XVI i XVII. veku. Tako je oko dve trećine Srba bilo u Vojnoj Krajini, koja je potpadala pod vlast Dvorskog Ratnog Saveta u Beču i Gracu, a tek jedna trećina ostala je u Provincijalu, pod spahijama i ugarskim županijskim i građanskim vlastima. I jedni i drugi bili su ratari, a živeli su u zadrugama. Zemlja u Krajini bila je carska, a u Provincijalu spahijska. Krajišnici su za nju morali čuvati stražu na Krajini i vojevati po svima vojnim poljima; a kmetovi su davali spahijama deseti ili deveti deo ploda, na spahiluku rabotali i još uz to snosili sve državne terete i trpeli teške spahijske globe i nepravde. Zato je kmetski život često puta bio očajan, te su mnogi begali i u Tursku ili se odmetali u hajduke i dizali krvave ustanke protiv bezdušnih spahija i njihovih činovnika. A graničari voleli su i umreti nego li kmetovima postati, te su se svagda očajno branili kada su Mađari i Hrvati nastojali, da se Krajine ukinu i krajišnici podvrgnu građanskoj vlasti. Stoga je od 1751.–1753. preko 100.000 Srba, pod vođstvom svojih viših ofisira, otišlo u Rusiju,[2] kada je carica Marija Terezija, da ispuni obećanje dato Mađarima, naredila ukidanje jednoga dela Vojničke Krajine po Sremu, Bačkoj i Banatu.

Srbi u Krajini bili su odlični vojnici, te su mnogi, pored svih smetnja, junaštvom i darovitošću popeli se i do najviših vojničkih časti; a među ofisirima beše ih i velikih rodoljuba i zaštitnika vere i narodnosti svoje, ali ih je mnogo više u tuđini veru izgubilo i propalo za narod svoj. — Krajina je konačno ukinuta 1871. i 1881.; dok su kmetovi u glavnom već u polovini XIX. v. otkupljeni od spahija i postali slobodni gospodari svoga zemljišta...

4. Život Crkve. — Unutrašnji život Crkve bio je u prvo vreme gotovo isti kao i dotle u Pećskoj Patrijaršiji; ali se brzo počeo izmenjivati pod uticajem novih prilika, zapadne kulture i odlučnog nastojavanja državnih vlasti. Prvi važni reformatori našeg crkvenog i narodnog života behu beogradsko-karlovački mitropoliti Mojsej Petrović 1713.–1726.–1730.) i Vićentije Jovanović (1731.–1737.). Oni su pre svega obratili pažnju na najvažnijeg činioca — na parohijsko sveštenstvo i nastojavahu, da ga prosvete i podignu, da što uspešnije raditi može u narodu, pa su mu propisali i pravila, po kojima ima da vodi svoj privatni i javni život (1724. i 1733.) — U tim pravilima određuje se i oblik odela: dugo, zagasito plavo, crn kožni pojas i t. d. A naročitim odredbama, sinodskim i saborskim zaključcima, ustajali su protiv religijsko-moralnih nedostataka, praznoverica i rđavih narodnih običaja, što se uvukoše u gotovo podivljali narod naš za turskoga gospodarstva. Oni su dalje odredili, da se u svakoj parohiji podigne crkva, ali ne niska i tesna od pletera i drveta kao za Turaka, nego što veća, lepša i zidana; a za crkve da se nabave zvona i nužne stvari, te postave tutori i uvedu knjige, u koje će se upisivati dani venčanja, krštenja i smrti. Mitropolitski i episkopski egzarsi obilazili su često sveštenstvo i narod, te ga poučavali, savetovali i popravljali; a za postova šiljani su naročiti iskusni duhovnici, da ispovedaju i poučavaju narod.

Radilo se i na popravci života monaškog, te su 1733. izdata pravila i za kaluđere; određeno je ujedno, da manastiri mogu biti samo kinovije, gde je sve zajedničko, a nipošto idioritmi, gde svaki kaluđer ima svoje imanje i izdržavanje. Tada je bilo još ponešto i ženskih manastira i kaluđerica. — U Sremu je bio ženski manastir Stari Jazak; u Slavoniji beše kaluđerica kod manastira Pakre i Orahovice, a u Hrvatskoj kod manastira Komogovine. Kada su od 1771.–1779., po nalogu državnih vlasti, 12 manastira naših ukinuti, nestalo je i kaluđerica.

Mitropolit Vićentije pokušao je 1736. da uvede Veliki Duhovni Sud u Srem. Karlovcima i male Duhovne Sudove ili konzistorije po svima eparhijama; ali su ovi mogli uređeni biti teku drugoj polovini XVIII. v. Još je nameravao, da pored saborne crkve, rezidencije i školâ, podigne narodnu knjižnicu i bolnicu u Beogradu. No u sred njegova dobro smišljena rodoljubiva rada stiže ga smrt; a patrijarh pećski Arsenije IV. Jovanović-Šakabenta, koji je u to doba izbegao ovamo i postao mu naslednik (1737.–1748.), nije umeo da nastavi i usavrši veliko delo crkvenoga uređenja, koje tako lepo otpočeše rodoljubivi mitropoliti Mojsej i Vićentije. Tek kada je 1749. došao na presto karlovačkih mitropolita njihov učenik i revnosni pomoćnik — generalni egzarh Pavle Nenadović (1749–1768.), krenu se opet ozbiljan i smišljen rad na podizanju i uređenju religijsko-moralnog i crkveno-prosvetnog života u Mitropoliji Karlovačkoj.

Nenadović je odmah pošao stopama svojih velikih učitelja i obnovio, utvrdio i usavršio njihove ustanove. A znajući dobro, da je velika smetnja u radu na kulturno-prosvetnom podizanju narodnom nestašica materijalnih sredstava, osnovao je pre svega Klirikalni ili Školski Fond, u koji pored njega prilagahu episkopi, manastiri i glavniji ljudi iz naroda. Taj Fond iznosi danas oko 5 milijona k. i podmiruje mnoge prosvetne potrebe naroda našeg. Iz njegove ostavine osnovao je Narodno-crkveni Sabor 1769. Jedan drugi Fond, tako zvani Neprikosnoveni Fond, u koji i danas ide jedan deo ostavine mitropolitâ, episkopâ i drugo, te iznosi takođe oko 5 milij. k. i podmiruje plate episkopima, kao i druge crkvene potrebe. — Tako je Nenadović udario osnov današnjim Narodno-crkvenim Fondovima! On je sagradio i veliku sabornu crkvu u Karlovcima, koja je nedavno obnovljena i lepo ukrašena; a iz osnova obnovio je i ukrasio manastir Grgeteg, koji je tada još bio mitropolijsko dobro...

Ceo unutrašnji i spoljašnji život Srpske Crkve u Karlovačkoj Mitropoliji, gotovo čitav vek, osnivao se samo na privilegijama, opštim kanonskim propisima, izloženim u Krmčiji, i na vekovima utvrđenom običajnom pravu stare naše Crkve. Posebne kakove uredbe nije bilo. Sinodi i Crkveno-Narodni Sabori nisu je doneli, a potrošili su mnogo vremena i troška na svoje sastanke. Stoga je, pored svega rodoljubivog nastojanja čestitih mitropolita i episkopa, još vrlo mnogo nereda bivalo u crkvenom životu po svima eparhijama našim. I austrijska državna vlast, koja je već 1745. osnovala jedno naročito ministarstvo za srpske poslove, a 1747. proširila ga u tako zvanu Ilirsku Dvorsku Deputaciju, uze na sebe dužnost, da u svome interesu uredi sve građanske i crkveno-pravne odnošaje Srba u Mitropoliji Karlovačkoj. Stoga je na izbornom Crkveno-narodnom Saboru 1769. carski komesar naredio, da narodni predstavnici pre izbora mitropolita rasprave sva važnija pitanja crkveno-narodnog života. Sabor je to učinio i carica Marija Terezija izdade 1770. jednu uredbu za Mitropoliju Karlovačku, pod imenom Regulament. Ta uredba uzbunila je silno naš narod, jer su mnogi zaključci sabora sasvim izmenjeni bili i narodne povlastice grdno okrnjene. Stoga je državna vlast bila prisiljena da povuče tu uredbu, te je Arhijerejskom Sinodu predala osnovu nove uredbe na pregled i primedbe. Sinod učini svoju dužnost, ali vlada ne usvoji njegove primedbe, već izda 1777. novi Regulament, koji još većma podiže bunu u narodu tako, da je i krv pala. Zbog toga je ukinuta Ilirska Dvorska Deputacija i Srbi ponovo potčinjeni Dvorskom Ratnom Savetu i Ugarskoj Dvorskoj Kancelariji. Povučen je i ovaj drugi Regulament, te je 1779. izdata nova uredba pod imenom Deklaratorija. Nju je naš narod silom prilika morao da primi, iako je i ona silno okrnjila povlastička prava Srpske Crkve i Naroda. Tada su ukinuti i izmenjeni mnogi običaji stare Srpske Crkve. Tako je nestalo duhovnika, egzaraha, kaluđerica; ukinuti su mnogi praznici i t. d. A posle tri godine (1782.) izašla je posebna uredba, poznata pod imenom Konzistorijalna Sistema. — Ona sadrži propise o Eparhijskim Konzistorijama i o Velikom Duhovnom Sudu, tako zvanoj Apelatoriji, kao prizivnoj vlasti i t. d. Neki delovi njeni još i danas važe.

Tako Mitropolija Karlovačka dobi svoje prvo ustrojstvo, po kome je morala da udešava život punih devedeset godina (1779.–1869.). — Od to doba nastupa novi život u ovoj crkvenoj oblasti našoj, te se polagano napuštaju i zaboravljaju mnoge tradicije Stare Srpske Crkve, a prima mnogo novog pod uticajem Zapada i Rusije...

Za to vreme najznatniji behu mitropoliti Stefan Stratimirović (1790.–1836.) i Josif Rajačić (1842.–1861.). Prvi se odlikovao osobitom spremom i odanošću Pravoslavlju, ta se brinuo za prosvetu sveštenstva i naroda, a osnovao je i fond za gradnju mitropolitske rezidencije u Karlovcima, koju je tek patrijarh Georgije Branković (1890.–1907.) sagradio. — To je danas najlepši i najbogatiji mitropolitski dvor u celome Srpstvu. Rajačić se istakao osobitom energijom i velikim rodoljubljem, naročito kao narodni starešina za krvavoga ustanka 1848.–9., protiv Mađara u odbranu srpske narodnosti. Posle smrti njegove brzo su nastupile nove prilike, koje su, uticajem duha vremena, dovele do oštrih sukoba između predstavnika Crkve i Naroda, koji se počeše otimati o prevlast u crkveno-upravnom životu. — Ta je borba donela mnogo štete Crkvi i Narodu.

Narodno-crkveni Sabor i Sinod 1864.–5. doneše novu crkveno-narodnu uredbu, koju je 1868. car potvrdio uz neke izmene. To je poznati Kraljevski Reskript, koji je zamenio Deklaratoriju, te se po njemu i danas upravlja crkveni i prosvetni život naroda našeg u Mitropoliji Karlovačkoj.

5. Arhijerejski Sinodi i Crkveno-narodni Sabori. — Iako su i prvi mitropoliti držali godišnje Arhijerejske Sabore ili Sinode nisu se oni mnogo obazirali na zaključke njihove. Po povlasticama, i po običajnom pravu donešenom sa Balkana, oni sami behu faktički gospodari u Crkvi. Tek docnije, a naročito od druge polovine XVIII. v., počinju Sinodi da dobivaju sve više uticaja kako pri izboru episkopâ, tako i pri rešavanju drugih predmeta crkvenoga života.[3] Tada je počela da pada autokratska vlast mitropolitova; ali je državna vlast odmah počela nastojati, da prisvoji sebi što veći uticaj i u Sinodu. Stoga je 1760. određeno, da se ni Sinod ne može održati bez naročitog carskog dopuštenja; a docnije je i zakonom utvrđeno, da i na sinodskim sednicama mora prisustvovati carski punomoćnik — komesar. Delokrug Sinoda nije se tačno znao sve do najnovijeg vremena; te se osobito u XVIII. v. vrlo često događalo, da je Sinod rešavao poslove koji spadaju u delokrug Crkveno-narodnih Sabora i obratno. Tek 1911. g. izradio je episkopat, sa patrijarhom Lukijanom Bogdanovićem (1908.–1913.), prvo sinodsko ustrojstvo pod imenom Sinodalni Statut, koji je te godine dobio i carsku potvrdu,

Važan činilac u životu Crkve i Naroda Mitropolije Karlovačke behu i Crkveno-narodni Sabori. — Oni se razviše iz običaja pećskih patrijaraha, da se u važnijim momentima crkveno-narodnog života savetuju sa najuglednijim predstavnicima Crkve i Naroda. A povlastica od 1690. osigurala je tome Predstavništvu, kao najvažnije pravo, izbor arhiepiskopa. U Saborima tim prevlađivao je isprva broj crkvenih predstavnika, a docnije je postepeno ušlo u običaj i uzakonjeno, da pored arhiepiskopa i episkopâ bude samo jedna trećina sveštenika, a dve trećine svetovnjaka. Tada je određen i stalan broj saborskih poslanika. To je učinjeno prvi put za Sabor od 1749., kada je naređeno da ima biti svega 75 poslanika i to: 25 sveštenika, 25 ofisira krajišnika i 25 građana provincijalaca. Deklaratorija je to konačno uzakonila, te je tako ostalo do danas; samo što se, od ukidanja Krajine mesto 25 ofisira biralo 25 svetovnjaka bez obzira na stalež. Sve su poslanike isprva imenovali i pozivali sami mitropoliti i episkopi po svojim eparhijama, obično najuglednije ljude. Docnije je pravo izbora dato svima staležima po eparhijama, da sami sebi biraju predstavnike; dok je izborni red za Srpski Narodno-crkveni Sabor, koji je car 1871. potvrdio, ustanovio, da svih 75 poslanika biraju sveštenički i svetovni birači zajedno, po naročito određenim izbornim srezovima u eparhijama. — I Sabor dugo vremena nije imao tačno određen delokrug. Prvi put učinjeno je to u Deklaratoriji 1779., a konačno u Saborskom Ustrojstvu od 1875.

Do danas je održano 47 poznatih nam Sabora, od kojih su 1.9 imali glavni zadatak da izaberu mitropolita; a svi ostali bavili su se rešavanjem raznih narodno- crkvenih, pa i čisto narodnih političkih pitanja. Među raspravnim Saborima najvažniji beše onaj od 1769., čiji zaključci poslužiše za osnov i Deklaratoriji od 1779.; i onaj od 1865. čiji zaključci uđoše u Kraljevski Reskript od 1868. Važan je bio i Sabor 1790., koji je držan u Temišvaru, ali njegovi zaključci nisu nikad u život privedeni, iako su delimično i carsku potvrdu dobili. — Taj Sabor imao je više politički nego crkveni karakter. Važan je bio i politički Sabor, održan u Baji još 1694. Njega su sazvali patrijarh Arsenije III. i podvojvoda Jovan Monastirlija. Radilo se u njemu pored ostaloga, o sabiranju rasejanih Srba po Ugarskoj i naseljavanju njihovu po Sremu, Slavoniji, Baranji i Bačkoj. Još su politički Sabori bili Majska Skupština u Karlovcima 1848., koja je zaključila krvavi ustanak protiv Mađara, izabrala vojvodu i, arhiepiskopu dala naslov patrijarha; i Blagoveštenski Sabor 1861., koji je doneo Ustrojstvo za Srpsku Vojvodinu, koja je međutim ukinuta bila.

Od Prvog izbornog Sabora u Krušedolu 1708. učestvovali su carski komesari na svima saborima našim tek nekoliko sabora raspravnih održano je bez carskoga komesara. — Sabori su održavani većinom u sedištu mitropolitovu, isprva obično u katedralnoj crkvi, a docnije u raznim većim prostorijama. U novije vreme sagrađen u Karlovcima Narodni Dom sa naročitom saborskom dvoranom. U prvoj polovini XVIII. v., a nešto i docnije, Sabori su služili mitropolitima kao snažan oslonac u obrani, vrlo često krnjenih, narodnih i crkvenih povlastica, te su sa njih šiljane mnogobrojne tužbe i narodna izaslanstva u Beč, da traže zaštitu protiv raznih povreda. Stoga su prvi mitropoliti mnogo držali do Sabora i najviše su pomogli da se Sabori ovako razviju. — No državne vlasti ometale su uvek rad naših Sabora; pa kada se još uspelo, da se raspiri borba između jerarhije i svetovnog elementa o prevlast, došlo sedo toga, da su mnogi Sabori bivali više na štetu nego na korist Crkve i Naroda...

b. Borba s rimokatoličkom i protestantskom propagandom. — Kao što su u Hrvatskoj, pomoću državnih vlasti, rimokatolički biskupi svima silama nastojali, da tamošnje Srbe pounijate, činili su to isto i u Ugarskoj i u Slavoniji, čim su iz tih zemalja Turci proterani. I već 1688. uspeli su, da privedu u uniju hopovskog sremskog episkopa Longina Rajića, a za tim njegova brata Jova igumana manastira Orahovice u Slavoniji i Jeftimija Negomirovića igumana grabovačkog u Baranji, sa dosta sveštenika i narodnih predstavnika. To unijaćenje obavljeno je svečano 1690. u Pečuju. I da nije patrijarh Arsenije III. baš naskoro posle toga prešao u Ugarsku, nastupila bi velika opasnost po Pravoslavlje u tim zemljama; jer obezglavljeni narod i niže sveštenstvo teško bi dugo odolevalo nagovaranju i nasilju svojih pounijaćenih crkvenih starešina i državnih vlasti.

Nema sumnje, da je Arsenije već na Balkanu čuo šta se radi sa Pravoslavljem pod austro-ugarskom vlašću, pa je za to na zboru u Beogradu s narodnim prvacima pre svega tražio, da car svečanim spisom zajamči Srbima slobodu Pravoslavlja i crkveno-narodnu samoupravu. A kada je to dobio i prešao u Ugarsku odmah je najenergičnije pristupio poslu, da narod svoj odvrati od unije. Stoga je već 1692. Otišao čak u Hrvatsku i bio u manastirima Lepavini i Marči, te pokazujući carske povlastice, bodrio i hrabrio narod, da ostane veran Pravoslavlju. I sve listom pristade uz njega, a tek ponešto odmetnu se sasvim u Rimokatolištvo. Ne povrati više uniju među Srbe ni novi otpadnik arhimandrit Petronije Ljubibratić, koji je 1693. postao unijatski vladika za Srem i Slavoniju. Pravoslavni Srbi u Slavoniji, potaknuti patrijarhom i rodoljubivim kaluđerima, ogorčeno se digoše protiv Petronija i unije, te na svome zboru u Kamenskoj 1700. zaključiše, da će svakog ko pristupi uniji kamenisati i kuću mu sa zemljom sravniti, kao što su nekoliko godina pre toga i učinili pravoslavni Srbi sa unijatima u Marčanskom Vladičanstvu u Hrvatskoj... — Tako od unije ne bi ništa, a sam Ljubibratić pokaja se pred smrt svoju i povrati se u Pravoslavlje, te 1704. i rezidencija njegova u Pakracu dođe u ruke patrijarhove, koji odmah postavi tamo za pravoslavnog vladiku Sofronija Podgoričanina.

Ali rimski biskupi i državne vlasti nisu napustile misao, da pounijate Srbe, i svima mogućim načinima, kroz ceo XVIII. v., nastojali su, da tu svoju nameru izvedu. Stoga su svakom prilikom krnjili povlastice narodne i nastojali, da razbiju jedinstvenu organizaciju Pravoslavne Srpske Crkve u Mitropoliji Karlovačkoj. — Patrijarhu su 1701. zabranili naslov patrijaraški, jer je imponovao; ali su ga brzo povratili, čim su im Srbi ustrebali protiv Rakocijevih ustanika (1703.). U opšte, Srbi su uvek mirniji bili kada je Monarhija ratovala, jer su im trebale hrabre mišice srpskih sinova, koji su na poziv svojih episkopa i sveštenika hrlili u boj. Inače su pravoslavnim sveštenicima oduzimali imunitet (povlastice) i gonili ih, da snose sve terete kao i seljaci; dok su pounijaćenim sveštenicima davali nagrade i sva prava, koja uživaju i rimokatolički sveštenici. Zabranjivali su zidanje i obnavljanje crkava bez naročite dozvole; a tada su nalagali, da se imaju graditi u rimokatoličkom talijanskom baroknom stilu, — zabranjujući srpsko-vizantijski stil s kubetima, — kako bi se te crkve vremenom lakše u rimske obrnuti mogle. Bez dozvole podignute crkve rušili su do osnova. Na razvalinama turskih džamija i starih hrišćanskih crkava (klisa), dopuštali su samo Rimokatolicima da podižu svoje crkve. Po gradovima i selima gde nije bilo pravoslavne crkve, a bilo je rimskih sveštenika, nisu puštali pravoslavne sveštenike da krste, venčavaju i druge obrede vrše Pravoslavnima, nego su sve to silom izvršivali po svome obredu rimski sveštenici. U mešovitim brakovima sva su deca morala biti Rimokatolici; pa su zbog toga naše crkvene vlasti zabranjivale mešovite brakove. Ni sužnjima u tamnicu nisu puštali pravoslavne sveštenike, te ih je i na gubilište pratio rimski duhovnik. Na vojsci su gonili pravoslavne vojnike u rimsku crkvu i pokopavali ih rimski sveštenici. Javne crkvene svečanosti i nošenje litije po gradovima strogo su zabranjivali; a srpske zanatlije gonili su, da učestvuju u rimskim procesijama i nose svoje zadružne — cehovske barjake. Gonili su dalje sve pravoslavne Srbe, da svetkuju i rimske praznike. A ko bi primio uniju ili rimsku veru tome se u svemu išlo na ruku. — Takovi ofisiri napredovali su mnogo lakše i bolje, a seljaci i prosti vojnici deljeni su od oca i braće i dobivali bolji deo; krivci, a naročito sveštenici, oslobađani su tada kazne i t. d. U Provincijalu nikakav Pravoslavni nije mogao biti primljen u državnu službu, a 1723. i 1741. ponovljeni su na Ugarskoj Dijeti stari zakoni, da u Hrvatskoj i Slavoniji samo Rimokatolici mogu biti posednici zemalja i vlastela. Uz to mnogim Srbima ofisirima i seljacima, koji su se u ratovima odlikovali osobitom hrabrošću, i za to od careva dobivali plemićske diplome, nisu Županijske Skupštine htele da priznadu plemićska prava dok bar uniju ne prime. — Stoga je dosta naših najimućnijih ljudi prešlo u rimsku veru i popunilo redove stare hrvatske, slavonske i mađarske vlastele.

Pravoslavnim episkopima često nije dopuštano da pohode pastvu svoju; šta više, u Hrvatskoj bio je slučaj, da novoposvećene i od carice potvrđene episkope ne htedoše po nekoliko godina da puste u njihove eparhije. A u okolini manastira Marče, koji su unijati sebi silom prigrabili, krvavim šibanjem, zatvaranjem i raznim drugim mučenjima patili su one, koji ne htedoše da se odreknu Pravoslavlja i priznadu unijatskog marčanskog episkopa. Najposle, počelo se na uniji raditi i kroz škole. Pa šta više i samom Arhijerskom Sinodu hteli su 1774. da nature, da izda kao svoj jedan rimokatolički Katihizis. Od toga je spasao Srpsku Crkvu učeni arhimandrit Jovan Rajić, koji je brzo sastavio jedan pravoslavni Katihizis... Tada su ukinuti i svi srpski narodni praznici, osim Sv. Save; smanjen je broj sveštenika, osnivane su nemačke škole po Krajini i u njih srpska deca gonjena; pa je narod na sve to, kao i na svaku drugu novotariju s nepoverenjem gledao i tumačio je kao korak bliže uniji. — Stoga naši pretci nisu hteli da prime ni uvađanje novog kalendara, a ni latinicu u škole, kada im je to, krajem XVIII. i početkom XIX. v. država nametala; pa su se bunili i protiv naredbe, da se mrtvaci nose u zatvorenim kovčezima i zakopavaju u groblja van sela. a ne kraj crkava, i t. d.

Naši mitropoliti i episkopi imali su grdne muke, braneći Crkvu i Narod svoj od svih tih raznih nasilja, te su mnoge mesece provodili u Beču, tražeći kod dvora zaštitu i novu potvrdu povlasticâ. A Crkveno-narodni Sabori pomagali su ih u tome revnosno i šiljali svoje izaslanike u Beč, s mnogobrojnim tužbama iz sviju krajeva na nepravde što su ih činili rimski biskupi i državne vlasti pravoslavnim Srbima, protiv svih carskih povlastica i pravde. Ali je i to docnije zabranjeno.

Tek s dolaskom na presto cara Josifa II. (1780.–1790.) svanuli su malo bolji dani pravoslavnim Srbima i njihovoj Crkvi u Austro-Ugarskoj. Njegov Toleranz Patent od 1781. dade im slobodu vere, a Ugarski Sabor od 1791. i građanska prava, te malo danuše dušom. Ali je i posle toga još dugo vremena ta ravnopravnost samo formalna bila. Državna vlast nastojala je i dalje za unijom te su unijatski episkopi: srpski u Križevcima, rumunski u Velikom Varadu i rusinski u Munkaču, dobivali velike svote novaca za propagandu. Stoga je rodoljubivi mitropolit Stratimirović 1798. u Beču energično nastojao, da se konačno ukine davanje novčane pomoći onima koji prime uniju, jer inače Srbi nikad mira neće imati. A kada mu je car Franja I. (1792.–1832.) priznao, da država zato najviše nastoji da pounijati ili porimi Srbe, jer se ovako boji veza naših s Rusijom, odgovorio mu je mitropolit: „da se ne treba bojati tih veza ako nam je ovde dobro; ali ako nam ovde ne bi dobro bilo, tada bi i da smo Rimokatolici potražili inoverne saveznike"...

U XIX. v. jenjala je sasvim unijatska propaganda, te se samo u nekim selima po Hrvatskoj pojavljivali kratkotrajni pokreti za unijom, većinom zbog nezadovoljstva naroda sa svojim sveštenicima (Lasovac, Pisanica, Dišnik, Poganac, Prgomelje i dr.). A u polovini XIX. v., zauzimanjem mitropolita, docnijeg patrijarha, Rajačića dopušteno je, da i Rimokatolici mogu preći u Pravoslavlje; te od to doba mnogo više njih prelazi k nama nego naših k njima. — Tako je 1899. u Bačkoj i jedno čitavo selo, sa preko 1000 duša (Santovo više Sombora) rimokatoličkih Srba, tako zvanih Šokaca, primilo Pravoslavlje.

I s protestantskom propagandom imali su pravoslavni Srbi u Mitropoliji Karlovačkoj da se bore, ali ni blizu toliko koliko s rimskom. — No ipak su u prva vremena, tokom XVI. i XVII. v., uspeli Kalvini u severoistočnoj Ugarskoj i Erdelju, grdnim nasiljima pa i mučenjem mitropolita Save II. Brankovića i drugih, da obrnu u svoje kolo i pomađare ponešto osamljenih pojedinaca i porodica naših. A u novije doba, od druge polovine XIX. v., našla je jedna protestantska sekta, pod imenom Nazareni, prilično zemljišta i među pravoslavnim Srbima u Ugarskoj, Sremu i Srbiji. Ali je sad već i ona u opadanju, i bez većeg naročitog rada protiv nje.

7. Prosveta i književnost. — Došavši pod vlast austro-ugarsku pretci su naši odmah osetili snažan uticaj zapadne prosvete i kulture. I predstavnici Crkve i naroda našeg pobojaše se toga uticaja, jer nosioci njegovi behu mahom Rimokatolici, koji su pokazivali živu želju, da Srbe odvrate od Pravoslavlja i obrnu u krilo svoje Crkve. Stoga se rodoljubivi mitropoliti još većma priljubiše pravoslavnoj Rusiji i od nje počeše tražiti pomoć i prosvetne radnike, koji će poučiti i prosvetiti predstavnike neukog Srpskog Naroda u duhu istočnog Pravoslavlja tako, da dostojno budu mogli odoljevati nasrtaju Zapadnjaka na veru i narodnost otaca naših. I već prvi pregaoci na prosvetnom polju naroda našeg beogradsko-karlovački mitropoliti Mojsej Petrović i Vićentije Jovanović, dovode iz Rusije učitelje, te otvaraju prve redovne osnovne (1726.) i srednje-klasičke škole (1731.), da se u njima u duhu ruskog Pravoslavlja spremaju sveštenici i drugi prosvetni radenici u Srpskom Narodu. Vićentije je doveo i dva Protestanta za učitelje srpske; ali ni oni, kao i Rusi, ne mogoše dugo kod nas izdržati. — Ipak je tada postavljen osnov svoj današnjoj prosveti našoj.[4] Prva gimnazija u Srem. Karlovcima (1731.–1737.) učinila je u tom pravcu dosta, te je grdna šteta što je patrijarh Arsenije IV. dopustio da se zatre. A sreća je, što je mitropolit Nenadović, čim je došao na upravu (1749.), odmah prionuo da podigne i usavrši zapuštene škole, kao glavne rasadnike prosvete i književnosti. No posle njegove smrti († 1768.) opet se zatrše vrlo dobro uređene srednje škole naše, da se tek poslednjih godina XVIII. v., a naročito za umnog i rodoljubivog mitropolita Stefana Stratimirovića (1790.–1836.), ponovo počnu dizati i dalje neprekidno nastave svoj blagotvorni prosvetno-kulturni rad u narodu našem. — U to doba (1791.), zauzimanjem mitropolitovim, a bogatim prilozima rodoljubivoga zanatlije Dimitrija Sabova i drugih, osnovana je današnja Karlovačka Gimnazija, koja je za patrijarha Rajačića od šest razreda podignuta na osam. Docnije nešto (1816.) otvorena je i Srpska Novosadska Gimnazija, zauzimanjem episkopa bačkog Gedeona Petrovića, a prilozima rodoljubivog trgovca Save Vukovića i drugih. — U njoj je bio prvi upravitelj znameniti slavista Pavle J. Šafarik.

Stratimirović je obogatio dragocenim delima Mitropolijsku Knjižnicu u Karlovcima; a 1749. podigao je i Bogosloviju sa Blagodejanijem (1797.) za siromašne đake i gimnaziste. To Blagodejanje pretvorio je patrijarh Lukijan Bogdanović († 1913.) u Stefaneum, u kome oko 40 gimnazista ima besplatan stan i hranu... Bogoslovija je naročito preudešena u doba patrijarha Georgija Brankovića (1890.–1907.) Ona sa gimnazijom ima danas lepu zgradu, koju podigoše braća Anđelići (patrijarh German † 1888. i prota Stefan). A Seminar, u kome su svi bogoslovi (oko 100) imali besplatan stan i svu opskrbu, podigao je patrijarh Branković, pomoću ostavine velikoga dobrotvora srpskog Save Tekelije. Još je ovaj patrijarh osnovao i Fond Sv. Save za škole i prosvetu; a prilozima patrijarha Anđelića (1882.–1888.) osnovan je docnije u Karlovcima Sveštenički Konvikt, u kome deca srpskih sveštenika, koja polaze Karlovačku Gimnaziju, dobivaju stan i izdržavanje po umerenoj Ceni.

Otvaranjem škole i dizanjem prosvete u narodu našem spremani su i glavni osnovi za razvitak naše književnosti, koja i kroz ceo XVIII. v. ima gotovo isključivo crkveni karakter; iako je sasvim prekinut tok stare srpsko-slovenske ili srbuljske književnosti naše. — Još su i tada sveštenici i kaluđeri bili gotovo jedina čitalačka publika naša... S patrijarhom Arsenijem III. prešlo je i nekoliko kaluđera iz manastira Rače u Srbiji, koja je u ono doba bila najglavnije središte naše književnosti. I njezina dva kaluđera Kiprijan i Jerotej-Račani, sa svojim učenikom Gavrilom Stefanovićem († oko 1750.), behu poslednji predstavnici stare srpsko-slovenske pismenosti. Posle njih pojavljuju se dela pismenosti naše samo na sloveno-srpskom ili bolje rusko-slovenskom jeziku, koji je, sa ruskim učiteljima i knjigama, već u prvoj polovini XVIII. v. istisnuo srpsko-slovenski jezik i postao crkvenim i književnim jezikom naših predaka. Prva knjiga na tako zvanom sloveno-srpskom jeziku i ujedno prva knjiga koja je štampom izašla među našim precima u Austro-Ugarskoj, beše Stematografija jerođakona Hristofora Žefarovića († 1753.) — Tu je knjigu on sam izrezao u bakru i 1741. štampao u Beču. U njoj su, po Vitezovićevoj (Pavle Riter) Stematografiji (Beč 1701.), nacrtani i opisani grbovi sviju slovenskih zemalja, te likovi nekih srpskih vladalaca i svetitelja. Za tim se kao crkveni pisac istakao Zaharije Stefanović Orfelin († 1785.). On je bio ne samo prevodilac sa ruskoga nego i dosta originalan bogoslovski pisac. Bio je odličan slikar i bakrorezac. Upravo umetnički umeo je da reže slova i slike u bakru, te je izrađivao i antiminse sa mitropolijskim srpskim grbom, a odlikovao se i slikanjem ikonostasa, kao i neki drugi sveštenici i kaluđeri toga doba. On se smatra ujedno i prvim začetnikom nove srpske književnosti, jer je 1768. u Mlecima izdao Slaveno-serbskij Magazin, koji beše prvi ne samo srpski nego i jugoslovenski časopis. A u tom časopisu, prvi put kod nas, razvija se misao svetovne kulture za sve staleže i potreba pisanja narodnim jezikom; te je to ujedno i prva srpska knjiga štampana građanskom, a ne crkvenom azbukom.

Od to doba počinje kod nas sve više da prevlađuje i u književnosti našoj duh Zapada, koji stalno potiskuje stari istočno-vizantijski uticaj i stvara našu novu književnost. Ove ideje razvio je docnije osobito jeromonah Dositej Obradović († 1811.), koji je kao samouk razboritošću, pažljivošću, vrednoćom i rodoljubljem, putujući i potucajući se po svetu željan nauke, uzdigao se toliko, da je postao osnivač današnjeg našeg duhovnog i književnog života svetovnoga pravca. — U crkvenom pogledu tražio je on u svojim raznim delima mnoge reforme, te je njegovo racionalističko shvatanje često bilo u opreci sa učenjem crkvenim i zbog toga mu dela zabranjivana... Ali je on ujedno i prvi filosof naš, čija su dela uvek rado čitana, pa se i danas još čitaju. Pod njegovim uticajem, a naročito radom Vuka Karadžića i Đure Daničića, uspelo se tek oko polovine XIX. v., da se sloveno-srpski jezik iz književnosti naše sasvim istisne i ponovo uvede narodni jezik sa današnjim pravopisom. — Od to doba i bogoslovska književnost dobiva kod nas jači polet i sve se više razvija.

Osim pomenutih pisaca iz XVIII. v. od osobitoga je značaja bio i vredni koviljski arhimandrit Jovan Rajić († 1801.) — On je bio najučeniji Srbin svoga vremena, a sam se školovao mukom svojom po svetu. On je naš najveći istorik XVIII. v., kao što je grgeteški arhimandrit Ilarion Ruvarac († 1905.) jedan od najboljih istorijskih kritičara XIX. v. Rajić je više obrađivao svetovnu, a Ruvarac crkvenu prošlost naroda našeg. Rajić je napisao u tri knjige političku istoriju Bugara, Srba i Hrvata; a Ruvarac je dao više manjih monografija iz istorije stare i savremene Srpske Crkve. Rajić se bavio vrlo mnogo i prevođenjem i prerađivanjem ruskih bogoslovskih dela; a njegov Katihizis, koji je Sinod 1774. primio, upotrebljavao se u školama našim sve do 1870. Uz Rajića vredan pisac beše i iguman fenečki Vićentije Rakić († 1824.), čija su dela puna poučnog basnoslovnog sadržaja, po primeru naše stare književnosti; ali su u prostom narodu jako omiljena bila, te vrlo rado čitana i sve do polovine XIX. v. preštampavana.

Čiste bogoslovske književnosti bilo je kod nas vrlo malo i u XIX. v. — Nju je tek od novijeg doba bolje zastupao Bogoslovski Glasnik, list koji su od početka HH. v. izdavali profesori Karlovačke Bogoslovije. — To je pred Svetski Rat bio jedini crkveni list u Mitropoliji Karlovačkoj, a pređe ih je bivalo i više.

Propovedničkog rada bilo je kod nas uvek prilično. Kao prvi i ujedno jedan od najodličnijih radnika na tome polju jeste poslednji predstavnik srpsko-slovenskog pravca Gavrilo Stefanović-Venclović, koji je još u prvoj polovini XVIII. v. narodnim jezikom propovedao Komorancima i Sentandrejcima tako, da se njegove propovedi cene u najbolje proizvode naše propovedničke književnosti. Osim njega dobri i plodni propovednici behu Jovan Rajić n Vićentije Rakić; a u XIX. v., pored mnogih, istakoše se kao najodličniji pakrački vladika Nikanor Grujić (†1887.) i gornjo-karlovački Teofan Živković († 1890.)

Na pedagoškom polju osobitih zasluga stekao je plodni književni radenik vladika bački Platon Atanacković († 1867.). — On beše ujedno prvi arhijerej naš u Mitropoliji Karlovačkoj, koji je i ličnim književnim radom dizao prosvetu naroda svoga.

Među predstavnicima Crkve mnogi su se u XIX. v. odlikovali i na polju svetovne književnosti naše, a osobito kao pesnici. — Takovi behu rodoljubivi vladika gornjo-karlovački Lukijan Mušicki († 1837.), te pakrački Nikanor Grujić Srb-Milutin († 1887.) i prota pančevački Vasa Živković (1891.), koji je spevao omiljenu pesmu: Rado ide Srbin u vojnike i mnoge druge. Osim pesnika bilo je i drugih sveštenika, koji su budili i jačali narodnu svest srpsku, a među njima istakao se osobito u Ugarskoj prota Pavle Stamatović († 1863.), koji je kao katiheta u Segedinu ispevao svetosavsku pesmu: Uskliknimo s ljubavlju, a 1848. i 1849. odlikovao se i u bojevima. Nešto docnije istakao se u Hrvatskoj, u Gornjem Karlovcu, prota Nikola Begović († 1895), koji je učio Srbovanju i živom i pisanom rečju „za narod i o narodu" budio svest srpsku po Hrvatskoj. — Obojica su zbog tog rodoljubivog rada svoga mnogo prepatili, pa i u tamnici ležali, ali nikad nisu klonuli... I na ekonomskom polju prve putove krčili su sveštenici, te je već u početku XIX. v. istakao se paroh somborski Avram Maksimović, kao vanredan ekonom i prvi uzorni naš pčelar-književnik.

B) SADAŠNjOST. uredi

Karlovačka Mitropolija obuhvata danas sve pravoslavne Srbe u Vojvodini, Slavoniji i Hrvatskoj. — Ima oko 1.200.000 duša; od kojih je oko 700.000 u Hrvatskoj i Slavoniji, a oko 500.000 u Vojvodini.

1. Uređenje. — Crkveno-narodni život u Mitropoliji Karlovačkoj teče samoupravno, u glavnom još na osnovu IX. čl. zakona Ugarskog Sabora od 1868., carskog Reskripta od iste godine i drugih uredaba, koje su doneli Narodno-crkveni Sabori naši posle pomenutog Reskripta.

Parohija u Mitropoliji Karlovačkoj ima 721 i 124 filijale. Crkava ima 777, a sveštenika 722. — Parohe biraju Crkvene Opštine u svojim Skupštinama uz nadzor Konzistorije, koja ima prava da imenuje koga bilo od kandidata, ako nijedan ne dobije dve trećine skupštinskih glasova. A kandidovati se za paroha može samo onaj, koji je pred naročitom ispitnom komisijom položio tako zvani stečajni parohijski ispit. Parohije se prosečno sastoje od 1400 duša, ali ima i malih sa nekoliko stotina i velikih od nekoliko tisuća duša. Prema broju duša dele se na šest razreda. U šesti razred ubrajaju se one parohije koje imaju ispod 900 duša, a u prvi one koje broje preko 1800 duša. Po tome se ravnaju i plate parosima. Plata šestoga razreda iznosi 800 k., a svakog daljeg razreda za 200 k. više., dok plata prvog razreda iznosi 2000 k. godišnje. Osim te plate, koja se dobiva rasporezom na sve parohijance, uživaju parosi još sesiju zemlje (32 jutra) ili novčanu oštetu za nju; a dobivaju i nagradu za obavljanje crkvenih obreda pojedincima. Uz to svi parosi imaju besplatan stan u opštinskom parohijskom domu ili stanarinu... Gde je parohija veća od 2000 duša postavlja se po potrebi jedan ili više sistemizovani parohijski pomoćnik-kapelan; a prestarelim ili iznemoglim parosima daje se lični pomoćnik. — Prvoga plaća Crkvena Opština, a drugoga sam paroh.

Crkvena Opština jeste zajednica sveštenika i naroda u jednoj ili više parohija združenih sa zadatkom, da se brinu o svojoj crkvi i školi. — Predstavništvo je Opštine Crkvena Skupština, koja se sastoji najmanje od 30, a najviše od 120 članova. Njih biraju svi punoletni parohijanci, koji svojim dužnostima prema Crkvi i Opštini tačno udovoljavaju. Skupština bira stalan Crkveni Odbor, koji vodi sve tekuće poslove i sastoji od 8 do 24 člana; a gde ima srpska veroispovedna škola bira se i Školski Odbor... — Do 1868. nije bilo Skupštine i Odborâ, nego je crkvenom imovinom i svima drugim poslovima upravljao sveštenik sa dva-tri epitropa ili tutora, koji i danas postoje kao organi Crkvenog i Školskog Odbora.

Protopresviterata ima 28 u celoj Mitropoliji, sa većim i manjim brojem parohija. — Protopresviter okružni ujedno je i paroh u sedištu protopresviterata, te i njega kao i paroha bira Crkvena Skupština, proširena sa sveštenicima i po jednim svetovnjakom iz sviju parohija podložnih tome protopresviteratu. On nadzirava život i rad sveštenstva i Crkvenih Opština, te jedanput godišnje saziva sveštenike na ispovest i održava s njima bratski sabor. — Njemu je dodeljen jedan protopresviteratski pomoćnik ili kapelan, kome je dužnost da pomaže obolele i inače zaprečene parohe toga protopresviterata.

Eparhijâ ima sedam: Vršačka, Temišvarska, Budimska i Bačka (sa sedištem u Novom Sadu) jesu u Ugarskoj; a Karlovačka, Pakračka, i Plašćanska ili Gornjo Karlovačka nalaze se u Sremu, Slavoniji i Hrvatskoj. — Sremsko-Karlovačka Eparhija jeste Arhiepiskopija, a njezin predstavnik arhiepiskop ujedno je mitropolit od 1848. g. nosio naslov patrijarh srpski. Njegovi su prihodi veliki bili, jer je uživao spahiluk Dalj, sa Belim Brdom i Borovom kod Oseka u Slavoniji, koji je pre rata procenjen bio na 6 milijona k.; a uz to je dobijao preko 60.000 k. godišnje od države i iz narodnog verozakonskog prinosa. Episkopi u Ugarskoj imaju godišnju platu od 36.000 k., a u Hrvatskoj i Slavoniji 24.000 k. Uz mitropolita postoji od 1911. episkop posveveća kao arhidijecezanski vikar, koga plaća mitropolit iz svojih prihoda. — Mitropolita je birao Narodno-crkveni Sabor, a episkope Arhijerejski Sinod. Izabrane potvrđivao je kralj, koji je katkad i uskratio potvrdu te naređivao nov izbor.

Eiarhijska Skupština predstavlja zastupstvo eparhije. — Nju sačinjava episkop kao predsednik i srazmeran broj svešteničkih i svetovnih članova staleški izabranih. U delokrug joj spada: izbor i nadzor organa za crkvenu i školsku upravu, te pripremanje predloga za sabor o ustrojstvu tih organa i drugih eparhijskih potreba. Rad joj potpada pod kontrolu Saborskog Odbora i Sabora; a mandat traje 3 godine.

Konzistorija postoji u svakoj eparhiji, kao duhovno-upravni i crkveno-sudski organ. Predsednik joj je episkop, a članovi toliko sveštenika i svetovnjaka, u srazmeru 2 i 1, koliko to za potrebno nađe Eparhijska Skupština. — Raspravlja razna pitanja svešteničkog života i reda, bračne sporove i druge strogo crkvene poslove.

Administrativni Odbor jeste crkveno-upravni organ za upravljanje eparhijskim i zakladnim dobrima, za nadziravanje rukovanja crkveno-opštinskih i manastirskih imanja, te suđenje sporova koji pri tom poniknu i t. d. — On se sastoji iz određenog broja članova svešteničkog i svetovnog čina, u srazmeru 1 i 2, a pod predsedništvom episkopa.

Školski Odbor sastoji od 15 članova (2 učitelja, 2 sveštenika, 1 školski eparhijski referent i 10 drugih.) — Njegova je dužnost da vodi upravu i nadzor nad veroispovednim školama u eparhiji, da postavlja učitelje na predlog dotičnih opština, sudi im za krivice i dr.

Mitropolitski Crkveni Savet jeste prizivna vlast protiv odluka Eparhijskih Konzistorija. — Njega sačinjavaju mitropolit-patrijarh kao predsednik, dva episkopa, te tri sveštenička i tri svetovna člana, koja izabere Sabor. Sedište mu je u Sremskim Karlovcima; sastaje se godišnje dvaput, a po potrebi i više puta.

Saborski Odbor je viša instancija za crkveno-administrativne poslove. Osim toga njegova je dužnost, da priprema Predloge za saborske rasprave, da obnaroduje i izvršuje saborske zaključke i t. d. — Njega postavlja Sabor; a sastoji se iz mitropolita kao predsednika, te jednog episkopa, dva sveštenika i pet svetovnjaka. Sastaje se četiri puta godišnje

Narodno-Školski Savet je vrhovna uprava i nadzor sviju osnovnih narodnih škola, kao i drugih prosvetnih zavoda. Na njega se priziva protiv odlukâ Eparhijskih Školskih Odbora. — Sastoji se od glavnog referenta i šest drugih članova, koje bira Sabor.

Arhijerejski Sinod ili Sabor jeste vrhovna upravna, zakonodavna i sudska vlast u svima čisto verskim i strogo duhovnim poslovima. Predsednik je mitropolit, a članovi svih šest episkopa. — Po Sinodskom Ustrojstvu od 1911. ima Sinod i savetujuće članove, a to su: arhidijecezanski vikar i po jedan sveštenik iz svake eparhije, koji se imenuje na predlog episkopa... Sinod se sastaje redovno dvaput godišnje. Ima svoju kancelariju, kojoj je na čelu, kao kancelar, arhidijecezanski vikar. Od svih sinodskih zaključaka samo je izbor episkopa trebao vladarevu potvrdu. 1909. osnovao je patrijarh Lukijan Bogdanović Sinodski Fond, u koji je prilagao 50.000 k. godišnje, za sinodske i crkveno-prosvetne svrhe.

Narodno-Crkveni Sabor, kao najviša autonomna narodno-crkvena vlast, imao je svoj naročiti izborni red od 1871. i svoje ustrojstvo od 1875. — On se sastojao od 75 zastupnika: 25 sveštenika i 50 svetovnjaka. Mogao se sastati samo posle naročitog vladarskog dopuštenja i u prisutnosti kraljevskog komesara. Predsednik sabora bio je mitropolit, a episkopi behu virilni članovi. Ostali članovi birani su po okruzima i staležima u eparhijama.

Crkveno-narodna dobra i fondovi. Crkveno-narodna dobra sačinjavaju mitropolijska (Dalj i t. d), episkopska (kune, zemlje i drugo) i manastirska dobra, koja su pred rat vredila oko 30 milijona k.; a za tim crkveno-opštinska dobra (parohijski domovi i druge kune, zemlje i t. d.), koja su cenjena na 60 milijona k. Fondovi i zaklade iznosili su oko 20 milijoni k., te je tako sva crkveno-narodna imovina u Mitropoliji Karlovačkoj iznosila oko 110 milijona k. Venina te imovine je u zemlji, jer zemljišni posed crkveni u Mitropoliji Karlovačkoj iznosi 130.000 jutara. — Od toga sami manastiri imaju 35 hiljada, a mitropolija 25 hiljada jutara.

Među fondovima najznatniji su Klerikalno-školski i Neprikosnoveni fond. Svaki od njih ima više od 5 milijona k. — Prvi je za izdržavanje srednjih i viših srpskih škola, a drugi za popunjavanje episkopskih plata i eparhijsku upravu. Još je znatan i jerarhijski fond, koji iznosi preko 2 milijona k., a osnovan je 1868. za pomaganje iznemoglih i slabo plaćenih parohijskih sveštenika. Najposle, među veće fondove spada i Svešteničko udovički mirovinski fond, koji je osnovan saborskom odlukom 1892. i iznosi blizu milijon k. — Ostali fondovi mnogo su manji, a tiču se školaâ, manastirâ, mitropolitske rezidencije i td. Zaklade su većinom stipendijske za razne prosvetne i kulturne grane.

Svima tim fondovima i zakladama upravlja Saborski Odbor, kao vrhovna autonomna uprava,

2. Manastiri. — U Mitropoliji Karlovačkoj ima danas 27 manastira, koji poseduju imanja u predratnoj vrednosti preko 10 milijona din. Ali je broj kaluđera u njima mali, iako poprečno dolazi 4 kaluđera na jedan manastir; više, dakle, nego i u jednoj drugoj crkvenoj oblasti našoj. Obrazovanje kaluđera većinom je manastirsko; a samo jedan maleni deo svršio je Karlovačku Bogosloviju ili više bogoslovske nauke u stranim zemljama. Ti su mahom arhimandriti, protosinđeli, sinđeli, arhiđakoni i protođakoni. Jedni od njih upravnici su manastira, a drugi su pridvorni kaluđeri na dvoru mitropolita i episkopa, profesori Bogoslovije i konzistorijski beležnici. Od 1906. imaju svoje Monaško Udruženje koje prilično napreduje; a 1899. izdao je Arhijerejski Sinod naročita Disciplinarna Pravila za monahe... Najviše manastira ima u Fruškoj Gori. Tu ih je 12; a među njima najugledniji su: Krušedol, Grgeteg, Beočin, Hopovo i Vrdnik-Ravanica. — Hopovo je od 1919. sklonište za siročad.

1920. g. ustupljen je muški manastir Kuveždin izbeglim ruskim kaluđericama; pa su one tu osnovale ženski manastir i imaju već preko 60 sestara... Po svima mana-stirima našim ima lep broj starih rukopisnih knjiga-Srbulja i drugih dragocenih predmeta iz prošlosti naše, koji mogu poslužiti za odličan Crkveni Muzej; a nema ga još, ne samo Mitropolija Karlovačka nego ni cela Srpska Crkva.

3. Prosveta i književnost. — Za obrazovanje svešteničkih kandidata postoji u Sremskim Karlovcima Bogoslovija sa Seminarom. U Bogosloviju se primaju svršeni maturanti gimnazija. Nastava traje 4 godine i daje gotovo fakultetsku spremu. — Pojedinci su išli na Bogoslovski Fakultet u Černovcima i u Duhovne Akademije u Rusiji.

Pod narodno-crkvenom upravom nalaze se i dve Srpske Gimnazije — Karlovačka i Novosadska za tim muška i ženska Preparandija u Somboru, te muška u Pakracu i ženska u Gornjem Karlovcu; tri Više Devojačke Škole: Pančevo, Novi Sad i Sombor, kao i 356 Osnovnih Škola, od kojih je samo 21 u Hrvatskoj i Slavoniji, a sve ostale u Ugarskoj, naročito po Bačkoj i Banatu.

Crkvena književnost razvija se sve više. — Najrazvijenija je grana Istorija nacijonalne Crkve, a za tim praktično bogoslovlje i tumačenje Sv. Pisma. Strogo bogoslovsku književnost zastupao je Bogoslovski Glasnik, koji su u Sremskim Karlovcima izdavali profesori Bogoslovije; a list Pravoslavlje, u Mitrovici, imao je zadatak da popularnim člancima širi crkvenu prosvetu u narod. — Rat je sav taj rad prekinuo, ali se očekuje nov polet i na ovom polju.

Karlovačko pojanje prvi je umetnički obradio i u note stavio čuveni kompozitor Kornelije Stanković, koji je umro u Budimu 1865. g. — Iza njega češće su razni kompozitori izdavali svoje kompozicije u notama za jedan ili dva glasa, kao i u četiri glasa za muški i mešoviti zbor. Najznatniji su među njima: Gavrilo Boljarić, Miša Topalović, Dr. Tihomir Ostojić i Stevan Mokranjac.

II. SRPSKA CRKVA U CRNOJ GORI. uredi

(Mitropolija Cetinjska).

A) PROŠLOST. uredi

1. Teokratija. — Zetska Episkopija, koju je Sv. Sava osnovao u današnjoj Boci na Prevlaci kod Kotora, dobila je 1346. naslov mitropolije. Ti krajevi u XV. v. potpadahu čas pod Mletke a čas pod Turke, te su mitropoliti zetski više puta prisiljeni bili da menjaju svoje sedište; a stalno se nastaniše tek 1485. na Cetinju u Crnoj Gori. Tu je vojvoda Ivan Crnojević osnovao manastir Presvete Bogorodice i obdario ga zemljama, šumama, vinogradima i ribolovima. Uz to je taj manastir spojen sa jednim starijim manastirom na Obodu, te je imao tada oko 30 kaluđera. Tu je osnovana i prva štamparija srpska 1493... — Za upravu nad Zetom i Skenderijom, koje behu pod turskom vlašću, imali su crnogorski mitropoliti često naročite pomoćnike — vikarne episkope.

Kada je 1499. konačno i sva Zeta pala pod Turke imala je Crkva naša u njoj, u glavnom, istu sudbinu kao i Crkva po ostalim oblastima našim. Međutim, crnogorska i druga brdska plemena nisu mogli Turci sasvim da pokore. Ona su obično imala svoje vojvode i svoju plemensku samoupravu, a turska vlast ogledala se samo u povremenom davanju danka. U takovim prilikama sasvim je prirodno, da je i duhovni starešina njihov sve više dobivao uticaja i u svetovnim poslovima, te postajaše i vrhovni svetovni starešina, sa mnogo jačom vlašću nego u ostalim krajevima našim. To se naročito događalo posle obnovljenja Pećske Patrijaršije 1557. i podizanja onih krvavih ustanaka, u kojima su predstavnici Crkve naše obično vrlo veliku ulogu imali. A među ovima osobito se istakao cetinjski mitropolit Visarion (1685.–1692.), koji je pomoću Mlečića nastojao da sasvim oslobodi Crnu Goru. Kada su za tim od 1697. počeli na presto mitropolitski stalno dolaziti članovi uglednoga bratstva Petrović-Njegoša, razvi se i utvrdi svetovna vlast cetinjskih mitropolita nad narodom potčinjenim njihovoj crkvenoj vlasti. — Tako postade u Crnoj Gori teokratija, pod kojom je, mudrošću i hrabrošću odličnih mitropolita, izvojštena potpuna sloboda i nezavisnost Crne Gore od Turaka, te udaren glavni osnov Crnogorskoj Kraljevini.

Prvi mitropolit iz bratstva Njegoša beše daroviti i odlučni vladika Danilo (1697.–1735.). — On nije priznavao vlast pećskoga patrijarha Kalinika I. nego izbeglog Arsenija III., te je i zavladičen u Sečuju na Dunavu 1700. Pod njegovim uticajem učinjen je 1709. na Badnje veče pokolj poturica, koji se već tako osilili behu, da su na Cetinju podigli veću džamiju nego što beše manastir Ivanov i mnogo smetali oslobođenju Crne Gore. On je stupio u prijateljske veze s ruskim carem Petrom Velikim i tako udario osnov vekovnom prijateljstvu rusko-crnogorskom. A ruski vladaoci od tada često su pomagali Crnu Goru novcem i potrebnim crkvenim stvarima; dok su opet Crnogorci ratovali kad god su to Rusi zaželeli... — Posle istrage poturica Danilo je upravljao zemljom pomoću zbora plemenskih glavara; a 1718. osnova, po savetu Mlečića, Guvernadurstvo, kao višu političku vlast, i Serdarstva po plemenima.

Danila je nasledio sinovac mu mitropolit Sava (1735.–1782.) — On je bio slab upravnik, pa je vlast predao svome pomoćniku i rođaku vladici Vasiliju, koji je za ono vreme i prilike prilično spreman bio. To je pisac prve Crnogorske Istorije; održavao je veze sa Rusijom, pa je i umro tamo 1766. Tada je Sava opet uzeo upravu u svoje ruke i posle ukidanja Pećske Patrijaršije proglasio sebe samostalnim mitropolitom. Ovu samostalnost priznao je docnije Sv. Sinod ruski, a za tim i Carigradska Patrijaršija. — Za ove Savine uprave došao je u Crnu Goru Šćepan Mali, kao lažni car ruski Petar III., te je svetovnu vlast uzeo u svoje ruke (1766.–1774.) i dosta dobar red uveo u zemlji; ali Šćepana ubi plaćenik turski, te mitropolit Sava ponovo spoji svetovnu i crkvenu vlast.

Savu je nasledio mudri i rodoljubivi mitropolit Petar I. (1782.–1830.). — Njega je zavladičio karlovački mitropolit Mojsej Putnik 1784. On je pod svojom vlašću imao samo 50.000 duša, pa je ipak junački izdržao mnoge krvave bojeve s Turcima i Francuzima i utvrdio slobodu Crne Gore. Tada je slava crnogorskog junaštva raznesena na sve strane. On je, u sporazumu s narodnim glavarima, izdao i prve pisane zakone za Crnu Goru 1796. i 1803.; ukinuo je Guvernadurstvo i svu svetovnu vlast 1813. uzeo u svoje snažne ruke. Još je naročito nastojao, da miri zavađena plemena i iz naroda iskoreni užasnu krvnu osvetu, koja je zatrla mnoge porodice Vladao je silnom ljubavlju za narod svoj, te je pobožnošću n svetošću života svoga takav ugled u svima plemenima stekao, da su Crnogorci, kako za života tako i posle smrti njegove, imenom njegovim zaklinjali se. Narod ga je živa nazivao svetiteljem; te kada 1834., četiri godine posle smrti nađoše njegovo telo celokupno i Crkva ga priznade za svetitelja; a moći, kao velika svetinja, počivaju mu u cetinjskom manastiru.

Za Sv. Petrom došao je na presto crnogorski, no želji njegovoj, sinovac mu Rade Tomov, kao mitropolit Petar II. (1830.–1851.). — Kao vladalac uzeo je Rade u svoje ruke upravu odmah posle smrti stričeve, a zavladičio se u Petrogradu tek 1833. On je mnogo zasluga stekao za Crnu Goru: razdelio nahije, plemena i bratstva, te uveo bolji red u upravi. Na mesto veća plemenskih glavara uveo je Senat, kome je on bio predsednik i svu vlast držao u svojim rukama. A zakone Petra I. ponešto je izmenio i bolje u život uveo. Zaveo je n red sudija, koji će ići po plemenima da dele pravdu po zakonima. — Bio je više svetski i klasički nego crkveno i bogoslovski obrazovan. Učitelj mu je bio i srpski pesnik Sima Milutinović-Sarajlija. A sam on postao je genijalan pesnik, ispevavši slavni Gorski Vijenac i drugo. Grdna je šteta, što je njegov bujni pesnički rodoljubivi život skrhala boljetica u najboljim godinama... Telo njegovo počivalo je do 1916. g. na vrh Lovćena u crkvi, koju je sam sebi sagradio za grobnicu. Austrijanci su te godine naredili, da se snese u cetinjski manastir...

2. Pod svetovnom vlašću. — Smrću vladike Rada prestala je teokratska vladavina u Crnoj Gori. Njegov naslednik Danilo (1851.–1860.) nije hteo da se kaluđeri. Odelio je crkvenu vlast od svetovne i sebe proglasio knezom, a za mitropolita postavio obrazovanog Dalmatinca Nakanora Ivanovića (1852.–1860.). Mitropolitska rezidencija ostala je i dalje na Cetinju, ali sva nepokretna manastirska i mitropolitska imanja uze država, te mitropolitu, njegovu pridvornom arhimandritu i protođakonu odredi platu iz državne blagajnice Uz to je samo duhovna crkvena vlast ostala mitropolitu, a bračne i svešteničke parnice upućene su pred Državni Senat.

Danilo je, i pored borbe s Turcima, pažljivo radio na unutrašnjem uređenju zemlje, te je 1855. izdao i Zakonik; ali već 1860. pogibe ovaj rodoljubivi knez od krvničke ruke. Njega je nasledio knez Nikola pesnik značajne pesme Onamo, onamo... On je sretno ratovao s Turcima, te je Berlinski Kongres 1878. priznao potpunu nezavisnost Crnoj Gori i utvrdio proširene granice njene, koje su 1912., posle osvete kosovske, dobile današnji oblik i prostor. — Knez Nikola je ukinuo Senat, uredio Ministarstvo, Glavni i Veliki Sud; te 1905 dao Ustav, a 1910. Narodna Skupština proglasila ga je kraljem.

Kada je knez Nikola zauzeo presto mitropolit Nikanor otišao je u Rusiju, a za naslednika njegova bude postavljen Ilarion Roganović (1863.–1882.) Ilarion je bio bez naukâ, ali je ipak učinio dosta da uvede red i nauku u svoju Mitropoliju. Za njegovo vreme dobila je Crna Gora, posle proširenja 1878., još jednu episkopiju. To je Raško-Zahumska Eparhija, kojoj je sedište bilo u manastiru Ostrogu; a obuhvata Brda i pogranična hercegovačka plemena, koja su tada pridružena Crnoj Gori. Prvi vladika ove eparhije beše Visarion Ljubiša, koji je posle smrti Ilarionove postao mitropolit cetinjski (1882.–1884). On je pokušao da u svoju mitropoliju uvede upravu crkvenu kao što je u Dalmaciji, ali nije uspeo. Njega je nasledio pokojni mitropolit Mitrofan Ban, bivši arhimandrit manastira Morače, koji se odlikovao i junaštvom u boju na Morači, 1877. Za njegovo vreme sklopila je Crna Gora konkordat sa papom 1886. Po tom konkordatu obnovljena je stara Srpska Arhiepiskopija u Baru za rimokatoličke Arbanase u Crnoj Gori... — A 1913. osnovana je, za oslobođene krajeve, nova pravoslavna episkopija sa sedištem u Peći.

3. Crkveno-prosvetni život. — Za teokratske vladavine živeli su rodoljubivi mitropoliti u malenoj Crnoj Gori u velikoj oskudici i gotovo u stalnom krvenju s Turcima, junački braneći i mudro učvršćujući slobodu svoga naroda. Stoga nisu dospevali da dovoljno pažnje obrate crkvenom i prosvetnom životu, te je stanje Crkve i prosvete, sve do nedavno, vrlo jadno bilo. No pored svih neprilika već je vladika Vasilije (1766.) pokušao da digne prosvetu u narodu svome: osnovao je prvu školu na Cetinju, ali ona pod teškim prilikama brzo uginu; poslao je za tim nekoliko mladića na nauke u Rusiju, ali njih, južnjake, brzo pokosi tamošnja hladna klima... Vladika Petar I. zanosio se takođe mišlju, da narod svoj prosveti u hrišćanskom duhu, te je 1826. izrazio želju, da se Sv. Pismo Novoga Zaveta prevede na srpski i u narod raširi. I vladika Rade osnovao je 1834. školu i štampariju na Cetinju, ali se ne mogoše održati. Za rata u doba kneza Danila, u oskudici olova, salivali su štamparska slova i pravili naboj za puške. Danilo je šiljao mladiće i u Srbiju na nauke. Vladika Ilarion osnovao je prvu Bogoslovsko-Učiteljsku školu na Cetinju 1869., koja je docnije neko vreme zatvorena bila, za tim ponovo otvorena u manastiru Ostrogu i konačno prenesena na Cetinje, gde od 1902. ima i velika Gimnazija. Za to vreme istakao se kao osobiti radnik na prosvetnom i književnom polju odlični upravitelj Bogoslovije Milan Kostić. A prota Jovan Sundečić († 1900.), bivši sekretar kneza Nikole, mnogo je uticao svojim rodoljubivim pesmama na svoje zemljake Dalmatince i Bosance. On je ujedno bio i jedan od najizrazitijih propovednika sloge i jedinstva jednokrvne braće Srba i Hrvata. Stoga je i Matica Hrvatska u Zagrebu izdala jednu Zbirku njegovih odabranih pesama.

Crkava je bilo uvek dosta od tesana kamena, te su često služile kao kule za obranu od Turaka. Ali je u njima bilo vrlo malo ikona i drugih crkvenih stvari, te je često vešano oružje po crkvenim zidovima. Parohijskih sveštenika bilo je uvek dosta, ali je većina jedva znala čitati i pisati. Sveštenici su nosili oružje, brijali bradu i često išli u boj kao vođe; pa su pod oružjem i bogosluženja obavljali u crkvama. Vladika Petar I. zabranio im je brijati bradu i služiti pod oružjem; ali je takovih i posle sve do naših dana bivalo. Mnogi su se odlikovali kao junaci... I manastira beše uvek dosta, ali je bio mali broj kaluđera, pa i ti jedva pismeni behu. Ipak su manastiri za celo to vreme bili jedina središta prosvete i pismenosti. — U drugoj polovini XIX. v. kaluđerima su određene plate, a prihodi manastirski upotrebljavaju se u crkvene i prosvetne svrhe.

B) SADAŠNjOST. uredi

Pravoslavna Srpska Crkva u Crnoj Gori organizovana je u Mitropoliju Cetinjsku, koja obuhvata sve pravoslavne Srbe u Kraljevini i broji preko 400.000 duša.

Posebnog Ustrojstva za upravu u ovoj crkvenoj oblasti nema, te se uprava vodi po opštim odredbama Pravoslavne Crkve i utvrđenom starom običajnom pravu.

Parohija ima preko 200, a i sveštenika oko 200. U narodu je još malo prosvete a mnogo praznoverica. Sveštenici su većinom malo školovani, te se slabo razlikuju od naroda. Šta više, neki još i danas nose obično narodno odelo, te se samo bradom razlikuju od svojih parohijanaca. Svešteničke plate uređene su 1900., a parohija broji od 160–300 domova. Parohe postavlja episkop u sporazumu s vladom, a nadzor nad njima vodi 15 prota i 15 namesnika.

Episkopije su tri, a sedišta su im na Cetinju, Nikšiću i Peći. Cetinjski je episkop mitropolit. Njegov je dvor u cetinjskom manastiru; siromašan je, ali ugledan. Mitropolitska crkva u dva maha je paljena i razoravana od Turaka, te je tako mala da jedva može smestiti 50 duša. Mitropolit i episkopi dobivaju platu iz manastirskih prihoda, s kojima se podmiruju i druge crkvene potrebe u Kraljevini. Svaki episkop ima svoju Konzistoriju, u kojoj je protođakon referenat. Do 1904. sam je kralj imenovao mitropolita i episkope, a od to doba učestvuje pri tom i Sinod, koji je te godine ustanovljen.

Sinod sačinjava mitropolit, oba episkopa, dva arhimandrita i tri prote sa jednim sinodskim kancelarom. Njima je dato pravo, da predlažu kralju tri kandidata na upražnjeno episkopsko ili mitropolitsko mesto.

Manastira ima 16, a kaluđera 25. — Najznatniji su od njih u starim granicama Morački, Cetinjski i Ostroški, a u novima Dečani i Peć. U Dečanima beše oko 30 kaluđera, mahom Rusa; jer su taj manastir pre nekoliko godina predali Srbi svetogorskim ruskim kaluđerima, da bi ga lakše očuvali od nasilja arnautskog. Inače je monaški život u Crnoj Gori slabije razvijen nego i u jednoj drugoj oblasti našoj.

Prosvete i književnosti crkvene, specijalno crnogorske, gotovo i nema. — Ona se širi polako sa proizvodima i pomoću rada na tom polju po ostalim oblastima našim. Za crkvene i prosvetne poslove postojao je list Prosvjeta.

III. SRPSKA CRKVA U SRBIJI. uredi

(Mitropolija Beogradska).

A) PROŠLOST. uredi

1. Oslobađanje od Turaka. — Kada se 1788. zaratila Rusija i Austrija s Turcima ustali su i Srbi u Srbiji oduševljeno protiv svojih ugnjetača. Ustanike je mnogo pomagao novcem, topovima i municijom bački vladika Jovan Jovanović, koji je i roblje od Turaka otkupljivao... A u samoj Srbiji glavnu brigu o narodu vodili su rodoljubivi arhimandriti tronoški Stefan Jovanović i studenički Vasilije Radosavljsvić, te prota jagodinski Jovan Milović. Rat je trajao tri godine. Austrija je isprva prodrla u Srbiju dosta duboko; ali je brzo morala natrag i sklopila je mir s Turcima, ostavivši im Srbe na milost i nemilost. Čim su Srbijanci osetili šta im se sprema, prihvatiše grčevito misao narodne autonomije pod vrhovnom turskom i zaštitnom austrijskom vlašću. Na tu misao došao je glavni vođ narodni arhimandrit Stefan. I pomognut mnogim kneževima, s napisanom molbom, išao je u Temišvar, gde se 1790. držao Srpski Narodno-crkveni Sabor; a za tim i caru u Beč, da moli pomoć za ostvarenje te misli. Ali sav trud beše uzaman. Svištovskim Mirom 1790. Nemci su sasvim napustili Srbijance i Beograd, sa svom zemljom s desne strane Dunava i Save, dođe opet pod vlast Turaka. To je narod mnogo ogorčilo protiv Nemaca, te sam stupi u pregovore s Turcima. I sultan, bojeći se raseljavanja, dade 1793. Beogradskom Pašaluku naročite povlastice, priličnu samoupravu i slobodu: da podižu i opravljaju za rata popaljene i opustele crkve i manastire. — Zbog blagog turskog postupanja iselilo se tada pod Austro-Ugarsku vrlo malo Srbijanaca, te se i sam vođ arhimandrit Stefan povratio u svoj manastir Tronošu, da se i dalje zalaže za interese svoje zemlje i svoga naroda; ali posle nekoliko godina otrovaše ga Turci u Zvorniku (1799.). No, ideja njegova o autonomiji Srbije pod turskom vlašću i stranom zaštitom, ponikla u očajanju 1790., postala je ideja vodilja na putu narodnog oslobođenja, kako za prvog Karađorđevog ustanka tako i posle njega.

Od prvih dana XIX. v. nastupili su vrlo teški dani u Beogradskom Pašaluku. — 1801. g. u Beogradu se osiliše četiri janičarske poglavice, nazvane dahije. Počeše nasilja. A kada se narod uskomeša oni ga htedoše da obezglave. Stoga posekoše mnoge viđene ljude, pa i dea rodoljubiva arhimandrita Hadži Đeru i Hadži Ruvima, koji su narod štitili i branili, okupljali u manastire svoje te učili i hrabrili, da istraje u borbi koja će se brzo otpočeti — za krst časni i slobodu zlatnu. Ta seča ubrzala je 1804. ustanak pod junačkim Karađorđem, koji je lepo uspevao i gotovo očistio Beogradski Pašaluk od Turaka. Ali, na nesreću, ti uspesi nisu mogli da se utvrde, ponajviše zbog nesloge narodnih starešina. 1813. Turci ponovo ovladaše celom Srbijom. Tada su nastupili užasni dani. Punu godinu i po dana sečeni su, ubijani, klani i na kolje živi naticani vrlo mnogi prvaci narodni... Tada su stradali i mnogi predstavnici Crkve, a među njima i mlađani đakon Avakum, pored svoga učitelja kaluđera Pajsija, koji je živ na kolac nabijen. I Avakuma su poveli Turci da nabiju živa na kolac; a on noseći kolac ulicama beogradskom pevao je, kao što narodna pesma kaže:

Nema vere bolje od Hrišćanske,
Srb je Hristov, raduje se smrti...

A majci svojoj, koja mu je pristupila u taj mah i molila ga, da se poturči samo da sačuva život odgovorio je on bolno:

Majko moja na mleku ti hvala,
Al’ ne hvala na nauci takoj...

I odbivši ponovo sva nagovaranja Turaka da se poturči spreman je bio da pretrpi i najveće muke; ali i Turci, videvši tako tvrdu veru i toliko neplašenje od smrti, smiluju mu se, te mu prvo nožem srce probodu, a onda mrtva na kolac nabiju.

Novi ustanak, koji je na Cveti 1815. podigao Miloš Obrenović s drugim narodnim prvacima, bio je bolje sreće. Tada je Srbija, golemim žrtvama svojih sinova, uspela da izvojuje samoupravnu Kneževinu pod vrhovnom vlašću turskom (1830.). Tri godine za tim povećala se Srbija za šest novih nahija. A Berlinskim Mirom od 1878. dobila je potpunu nezavisnost i četiri nova okruga na jugoistoku. Narodna Skupština proglasila je Srbiju Kraljevinom 1882; a mesto izumrlih Obrenovića 1903. dođe na presto dinastija Karađorđevića, koja je već i pre jedno vreme (od 1842.–1858.) vladala u Srbiji. Najposle 1912. i 1913., posle rata sa Turcima i Bugarima, Srbija je ovladala Starom Srbijom i velikim delom Maćedonije.

2. Oslobođenje od Fanariota. — Već Karađorđe naumio beše da se reši fanariotskih vladika, te je na Skupštini 1809. zaključeno, da se na mesto Grka Leontija za mitropolita beogradskog postavi vojvoda sokolski i arhimandrit manastira Rače Melentije Stefanović. Ali Melentije nije posvećen za mitropolita, jer se u ono ratno doba nije moglo pregovarati sa carigradskim patrijarhom; a kada 1813. pade Srbija ponovo pod Turke postaviše oni opet Grka za beogradskog mitropolita. Miloš je, odmah posle prvih uspeha na bojnom polju, tražio od carigradskog patrijarha, da Srbina arhimandrita studeničkog Melentija Nikšića postavi za mitropolita beogradskog. Ali patrijarh ne htede to učiniti. On Melentija posveti za episkopa užičko-šabačkog 1815. a za mitropolita beogradskog postavi i opet Grka. Melentije beše darovit, bogat i ponosan, te je brzo počeo težiti da postane sam politički gospodar Srbije i osnuje teokratsku vladavinu, slično kao u Crnoj Gori onoga vremena, pa je pasao sablju i nosio buzdovan i kao vladika. Stoga knez Miloš naredi da ga potajno ubiju, već posle nekoliko meseci 1816., te i na njegovo mesto dođe opet Grk za vladiku.

U to doba bilo je u Srbiji samo dva episkopa: beogradski i užički, i oba su, po običaju u Carigradskoj Patrijaršiji, nosili naslov arhiepiskopa i mitropolita. Ove vladike, kao i druge Fanariote, nisu ništa marili za Srbe i Srpsku Crkvu nego samo za svoje interese. Stoga je Miloš odmah pregao da im ograniči vlast. I već 1816., dok je još upražnjena bila Beogradska Mitropolija, ugrabi on priliku, da sa Srbinom užičkim vladikom Melentijem i zastupnikom beogradskog mitropolita, takođe Srbinom arhimandritom Melentijem Pavlovićem, donese Uredbu za sveštenstvo, kojom su tačno označeni prihodi episkopski i sveštenički. Ta je uredba ostala na snazi do 1833., a išla je zatim da se stane na put gramžljivosti grčkih vladika i zloupotrebama sveštenstva prema narodu. — Vladike su se izdržavale mirijom i dimnicom, porezom što ga dobivahu od svake kuće-dima; a zatim prihodima od sveštenstva (sidoksija), venčanica, globa i t. d. Sveštenstvo je opet dobivalo bir od naroda. Parohije je često nasleđivao sin od oca. Vladike su obično same kupile po narodu svoje prihode, samo da ga što više prikupe. To je bio veliki teret narodu, jer je morao da troši i na gošćenje vladika i njihove svite. Stoga je skupština 1822. zabranila vladikama ići u narod, a kneževima je naloženo, da pokupe dimnicu i dadu je Milošu, da je on preda vladikama. Uz to je ustanovljeno, da se vladikama odredi stalna godišnja plata i takse za obavljanje pojedinih bogoslužbenih čina, koje vladika obavi (rukopolaganje, osvećenje crkve, antiminsa i t. d.); a danak patrijarhu da se plaća iz državne kase. — S tim reformama uspeo je Miloš 1822. lako stoga, što su Grci tada zbog ustanka mnogo kompromitovani bili pred Turcima.

Prvi korak za nezavisnost Srpske Crkve učinio je Miloš tom reformom. Vladike su se isprva otimale, ali docnije ipak na sve pristaše. 1823. otpočeo je Miloš pregovore s Patrijaršijom o uređenju Srpske Crkve, ali patrijarh, bojeći se ocepljenja, ne htede izići na susret srpskim željama. Naročito ne htede pristati na obavezno postavljanje samih Srba za vladike, izgovarajući se da bi se time i drugim narodima dao rđav primer... Još 1822. Miloš je osnovao Konzistoriju, u koju je uz mitropolita imenovao jednog arhimandrita i jednog kneza; ali već 1825. ona je ukinuta i svi bračni i sudski poslovi pređoše u delokrug kneževe Kancelarije... — Već u ovo doba pao je život monaški tako, da se mitropolit beogradski Kirilo tuži 1826., da manastiri nemaju podmlatka, jer već niko neće u kaluđere...

Ako Milošu i nije odmah pošlo za rukom, da reši pitanje o položaju Srpske Crkve, ipak je mnogo uspeo, što je ograničio moć Fanariota i uništio njihove glavne zloupotrebe. On je prvo izveo, da sam postane faktički poglavica Crkve. A za tim je mudro nastojao, da se sasvim reši Grka. To mu je pošlo za rukom tek 1830. Tada je dobio od sultana hatišerif, da je Srbija samoupravna Kneževina i ima prava da sama bira svoje episkope, koje će carigradski patrijarh samo potvrđivati. Na osnovu toga opozvala je Carigradska Patrijaršija oba poslednja Fanariota na stolici Beogradske i Užičke Mitropolije — Antima i Gerasima. A Miloš, u dogovoru s crkvenim i narodnim predstavnicima, odredio je da se Užička Eparhija razdeli na dvoje. Tako je pored Užičke, sa sedištem u Čačku, postala i Šabačka Eparhija. Za tim su tri arhimandrita srpska poslata u Carigrad i patrijarh ih rukopoloži za episkope. Prvi Srbin mitropolit beogradski, posle odlaska Fanariota, bio je hrabri arhimandrit manastira Vraćevšnice Melentije Pavlović, koji je 1815. u boju na Ljubiću stekao mnogo zasluga, što je u odsudnom času, prisebnošću i hrabrošću svojom, udarajući stalno u doboš, okupio raštrkanu vojsku i učinio, da je održala sjajnu pobedu nad Turcima... Uz to je Miloš, na osnovu toga hatišerifa, sklopio ugovor s carigradskim patrijarhom 1832. Po tom ugovoru Sinod Carigradske Patrijaršije priznao je Srbijanskoj Crkvi samoupravu: knez i narod biraće sami mitropolite i episkope, a beogradski episkop dobiva naslov arhiepiskopa beogradskog i čin mitropolita cele Srbije. Izbor mitropolita mora biti objavljen patrijarhu, a on će dati dopuštenje da se rukopoloženje u Srbiji obavi. Za svaki novi izbor mitropolita daće se 300 dukata dara patrijarhu, a danak za obe eparhije određen je na 3000 groša godišnje. Ostavina mitropolita i episkopa pripada državi, a ne patrijarhu ili mitropolitu kao dotle. Pri bogosluženju mitropolit će i dalje spominjati carigradskog patrijarha, a mitropolita svi episkopi u Srbiji. Od patrijarha dobivaće se i sveto miro. — Tako su eto Srbi u oslobođenoj Srbiji oslobodili i crkvu od grčkoga ropstva.

Miloš je bio formalno vrlo pobožan, te niko nije više od njega podigao crkava po Srbiji. On je već 1820. izobičajio, da se za opravku crkava traži vezirovo dopuštenje. Zahtevao je, da se crkveni obredi i postovi tačno drže, a sam nije počinjao nikakav posao bez molitve. U crkvu je išao svake nedelje i praznika. Zabranio je da bogataši sede u crkvi pod kapama i da im se daje anafora već o pričasnom. Zabranio je dalje, da se ni pušiti ne sme u crkvenoj ulici; a odredio je: da i Grci, Bugari i drugi moraju slaviti i srpske svetitelje, a naročito Sv. Savu i Sv. Kneza Lazara. Svetog Savu proglasio je 1826. za školskog zaštitnika.

3. Samouprava i nezavisnost. — Prvi Srbin mitropolit oslobođene Srbije i samoupravne Crkve rodoljubivi Melentije Pavlović umro je već 1833. Miloš je bio svestan, da Srbiji u danima njenog preporođaja treba školovan i obrazovan čovek za mitropolita Stoga se obrati na karlovačkom mitropolitu Stratimiroviću, da mu koga od svojih kaluđera preporuči za mitropolita. A Stratimirović mu predloži bivšeg karlovačkog profesora Pavla Jovanovića, koji je već od 1829. bio u Srbiji kao sekretar kneževe Kancelarije u Kragujevcu, gde je bilo i prvo sedište mitropolita beogradskog u oslobođenoj Srbiji. Miloš odmah primi predlog i izabra Pavla za mitropolita. Pavle je još svetovnjak bio, te se zakaluđeri pod imenom Petar; odmah je za tim proizveden za arhimandrita i poslat u Carigrad, gde iste godine (1833) primi posvećenje. — To je bio poslednji beogradski mitropolit, koji je u Carigradu posvećen.

Mitropolit Petar (1833.–1859.), kao obrazovan bogoslov i veliki rodoljub, pristupio je odmah uređenju svoje mitropolije. — Pre svega je nastojao, da u Srbiji obnovi Svetosavsku Crkvu, koja je mnogo prepatila za Turaka i Fanariota. Pritom se u mnogom čemu ugleda ona ustrojstvo Crkve u Mitropoliji Karlovačkoj. Prvo je uredio parohije, namesništva i protopopije; za tim je uveo matice venčanih, krštenih i umrlih; sproveo je red u bogosluženju i dao štampati crkvene bogoslužbene knjige, u novo osnovanoj štampariji u Beogradu, po ruskoslovenskom tekstu; ustanovio je platu mitropolitu i episkopima, koja, u glavnom, i danas važi; uredio je Arhijerejski Sabor kao vrhovnu duhovnu vlast u Mitropoliji, te Eparhijske Duhovne Sudove ili Konzistorije i Veliki Duhovni Sud; napisao je Ustrojstvo za duhovne vlasti i nastojao je, da se dižu crkve i obnavljaju manastiri. A kada je Srbija 1833. dobila šest novih okruga osnovao je Eparhiju Timočku u Krajini sa sedištem u Zaječaru... — Bio je odlučan i strog crkveni starešina, koji je umeo da održi primeran red u Crkvi i sveštenstvu, te je znatno podigao ugled svojoj Mitropoliji. A spremom svojom pomagao je mnogo i u državnim poslovima knezu Milošu Obrenoviću i Aleksandru Karađorđevinu (1842.–1858.). Međutim, kada je 1859. knez Miloš ponovo došao na vladu, neprijatelji, iz sebičnih računa, oklevetaše pred knezom mitropolita Petra i prisiliše ga da podnese ostavku. — On je tada teška srca ostavio Beograd i prešao u Mitropoliju Karlovačku, gde je i umro 1864. kao episkop gornjo-karlovački...

Na mesto Petra izabraše, na Saboru, arhijereja i sveštenstva u Kragujevcu, njegova pitomca šabačkog episkopa Mihaila Jovanovića. — To je bio poslednji beogradski mitropolit, koji je još trebao potvrdu carigradskog patrijarha i dužan bio da ga spominje pri bogosluženju. Za njegove uprave uništeni su i poslednji tragovi zavisnosti od Carigradske Patrijaršije. Posle srpsko-turskog rata od 1876.–1878. i proglašenja Srbije za potpuno nezavisnu Kneževinu, na molbu kneza Milana i mitropolita Mihaila, proglasio je carigradski patrijarh sa svojim Sinodom Beogradsku Mitropoliju za potpuno nezavisnu i samostalnu crkvenu oblast (1879). — Tada je obnovljena i Episkopija Niška.

Mitropolit Mihailo beše darovit i vrlo spreman za svoj poziv. — Njega je mitropolit Petar, kada je svršio Beogradsku Bogosloviju, poslao u Kijev gde je svršio Duhovnu Akademiju i zakaluđerio se. Na njegovu đačkom stolu stajala je uvek na vidnom mestu ova napomena: „Ne zaboravljaj ni jednog trenutka zašto si ostavio svoje Otečestvo i došao ovde. Znaj da nisi došao da uživaš, nego da se i danju i noću trudiš, da što više pribaviš znanja i nauke, koje su tvojoj domovini od preke potrebe"... Vrativši se u Srbiju bio je neko vreme profesor Bogoslovije, a 1854. postade vladika šabački i najposle mitropolit 1859. On je s ljubavlju prihvatio i nastavio rad svoga rodoljubivog prethodnika. Za njegove uprave donesena su i dva zakona o crkvenim vlastima, kojima su preuređeni Duhovni Sudovi i drugi crkveni odnošaji; te je zakon od 1890. i danas na snazi.

Crkvenom napretku u Srbiji, za njegovo vreme, mnogo je smetala njegova blagost i mekost, te je disciplina jako pala. Uz to je on bio izrazit političar i predstavnik jedne stranke, te je stoga imao mnogo nepogoda i burnih dana, ali je ipak prilično uradio i za dobro Crkve svoje... 1881. došao je u sukob s državnim novotarijama, te je morao napustiti mitropolitsku stolicu. Na njegovo mesto postavljen je arhimandrit Teodosije Mraović... A Mihailo je otišao u Rusiju, gde je uživao veliko poštovanje. Iz Rusije povratio se u Srbiju 1889., kada je Mraović umirovljen i on povraćen na stolicu mitropolitsku, na kojoj je i umro 1898. Svu svoju tekovinu ostavio je na religijske i prosvetne svrhe. Bio je jedan od najpopularnijih jeraraha naših, priznat i uvažen u celom hrišćanskom svetu, te je odlikovan od mnogih humanih i prosvetnih svetskih društava, kao ni jedan Srbin do danas. Njegov zamenik na mitropolitskoj stolici beše niški episkop Inoćentije Pavlović, koji je nastavio njegov rodoljubivi rad, ali je već 1905. preminuo. — Inoćentija nasledio je današnji mitropolit Dimitrije.

4. Prosveta i Književnost. — Čim je, pregalaštvom i mnogobrojnim krvavim žrtvama odličnih predstavnika naroda i Crkve, počela se dizati sloboda u Srbiji, počinju odmah i svetli zraci prosvete razbijati tamu, što je tako dugo obavijala pretke naše u turskom i fanariotskom ropstvu. I već za ustanka počeše se po gradovima i nekim selima podizati osnovne škole; a bogatiji ljudi uzimali su i u kuću učitelja za svoju decu. Učitelji su bili većinom austrijski Srbi, a izdržavani su mahom iz crkveno-školskog tasa. Ubrzo je ustanovljeno i Ministarstvo Prosvete, a prvi ministar beše sam Dositije Obradović. On je odmah pristupio ozbiljnome radu i već 1810., pored Velike Škole, podiže i Bogosloviju u Beogradu. Ali ti lepi počeci brzo propadoše s propašću Karađorđevom 1813., te je sa školama posle drugog ustanka vrlo rđavo stojalo sve do 1830. Istina, Miloš je već od 1818. nekoliko puta pokušavao da otvori Bogosloviju u Kragujevcu, ali mitropolit Grk Antim ne htede se zauzeti, te ne bi ništa.

Prosveta je u Srbiji počela stalno da napreduje tek posle 1830., i to pod uticajem Srba iz Mitropolije Karlovačke. — Tada su, za osnovnim školama brzo se dizale srednje i više škole. A mitropolit Petar osnovao je 1836. Bogosloviju i Srbija ubrzo poče da dobiva školovano sveštenstvo. Za profesore Bogoslovije postavio je Petar odlične Srbe iz Mitropolije Karlovačke, koji su svršili gimnazijske i bogoslovske nauke, zakaluđerili se i korisno poslužili Crkvi, Školi i Narodu u Srbiji. Šta više, docnije je doveo i dva Rusa za profesore; a nekolicinu najboljih učenika poslao je 1846. u Kijev, da se u Duhovnoj Akademiji spreme za profesore Beogradske Bogoslovije. — Tako je on prvi đacima iz Srbije otvorio vrata ruskih stručnih škola. A kakovo je tada prosvetno stanje u Srbiji bilo kazuje nam i ta činjenica, što je u Beogradu vanredno neobično iznenađenje bilo, kada je mitropolit Petar svoju prvu besedu na izust izgovorio.

Mitropolit Mihailo preuredio je Bogosloviju i umnožio u njoj bogoslovske nauke s filosofskim i pedagoškim. Ove nauke bile su vrlo nužne bogoslovima, jer su obično mnogi od njih, po nekoliko godina pre rukopoloženja, zbog oskudice u propisanim godinama, provodili kao učitelji i stekli lepe zasluge za prosvetu svoga naroda. No još za života mitropolita Mihaila preuređena je Bogoslovija na sasvim drugoj osnovi, zakonom od 1896; ali se to preuređenje počelo izvoditi tek 1899.

Za prosvetu srpsku ima dosta zasluga i Srpsko Podvorje u Moskvi. — Taj manastir, s crkvom Kiro-Jovana, poklonio je Srbima ruski Sv. Sinod 1873., na zauzimanje znamenitoga Rusa Durnova. Zavisio je od beogradskog mitropolita, koji je u sporazumu sa ruskim Sv. Sinodom, postavljao nastojatelja i bratiju u Podvorju i utvrđivao izbor tutora. Tu se spremao kaluđerski podmladak za Srbiju; a nastojatelj je dužan bio da pomaže i sve druge Srbe đake u Moskvi i brine se za njihov uspeh.

Do mitropolita Mihaila nije gotovo ni bilo bogoslovske književnosti u obnovljenoj Srbiji. — Ostaci stare književnosti, s padom pismenosti, bili su gotovo sasvim zaboravljeni, a novija književnost iz Mitropolije Karlovačke iz istih se razloga nije mogla širiti... Prvi znatniji pisac crkvenog staleža u Srbiji beše znameniti prota i diplomata Matija Nenadović († 1854.), koji je napisao svoje znamenite Memoare iz prvog ustanka. Mitropolit Petar pomagao je rado crkvenu književnost, ali onda još nije bilo dovoljno pogodaba za njen razvitak. Prvi pravi i do danas najodličniji bogoslovski pisac beše mitropolit Mihailo. On je ostavio za sobom oko 50 štampanih radova. Bio je neumoran književni radnik i jedan od najboljih propovednika. Pored njega poznat je kao vredan pisac, a dobar i čuven narodni propovednik, vladika šabački Gavrilo Popović rodom iz Bačke(† 1871.). On je ujedno bio i vanredan pojac, kao i njegov zemljak mitropolit beogradski Mraović, koji je osnovao Fond od 50.000 dinara za negovanje našeg lepog crkvenog pojanja i zaveštao ga znamenitom Beogradskom Pevačkom Društvu Stanković... Obilan i dobar književni radenik beše i arhimandrit Nićifor Dučić († 1900.) Hercegovac, koji je za ustanka Hercegovačkog od 1861.–1862. g. hrabro se borio protiv Turaka, pa i docnije nekoliko puta bio vođ u bojevima. Prešavši u Srbiju on je zamenio mač sa perom i sav se predao književnom radu. Naročito se bavio proučavanjem prošlosti srpske, te je napisao i prvu veću Istoriju Srpske Crkve 1894. — Za zasluge na književnom polju dobio je mnogo naučna odlikovanja i vladarska odličja; a šest puta odbio je episkopstvo, koje mu je nuđeno u Srbiji... Na čisto bogoslovskom polju književnosti (Dogmatika, Moralka i t. d.) radio je ponajviše arhimandrit Firmilijan, potonji srpski mitropolit u Skoplju († 1903.).

5. Crkva u Maćedoniji i Staroj Srbija. — Grci episkopi po Staroj Srbiji i Maćedoniji, posle ukidanja Pećske Patrijaršije i Orhidske Arhiepiskopije, bili su vrlo bezobzirni prema svojoj pastvi. Slovensko bogosluženje potiskivali su na sve strane a uvodili grčko; te su pomoću škola grčkih u Maćedoniji uspeli, da odrode mnoge i pogrče ih. A kakav je to uspeh bio neka pokaže ovaj primer iz Ohrida 1867. g. — Neki rodoljubi počeli su tada da slovenski poje u crkvi; a građani, među kojima je najgori bio jedan domaći sin doktor medicine, javno su u crkvi ismevali svoje slovensko bogosluženje i tražili, da se i dalje poje grčki. — Tako je u Maćedoniji u drugoj polovini XIX. v., nisko stojala slovenska svest.

A srpska narodna svest počela je tamo da bledi i gubi se već od kraja XVII. i početkom XVIII. v., kada je za seoba srpskih pod Arsenijem III. i IV. srpsko ime postalo za Turke ime buntovnika i krvnika. Tada se u Turskoj mnogo bolje prolazilo sa imenom mirne i poslušne raje — Bugara. I nema sumnje, da je pored ostaloga i to mnogo doprinelo, da se od tada po Maćedoniji sve više gubilo ime srpsko, a širilo bugarsko. Taj pojav opažen je osobito u XIX. v., kada mnogi bugarski rodoljubi počeše dizati bugarske škole po Maćedoniji i učiti Maćedonce da su Bugari. Kada je zatim 1872. god. osnovana Egzarhijska Crkva i znatnom srpskom pomoću, samo da se dođe do slovenskog bogosluženja, tada se propaganda bugarska još većma razmahala. A kada je Bugarska 1878. g. postala samoupravnom kneževinom, svi oni koji pristaše uz Egzarhiju proglašeni su Bugarima, te je nastojano svim silama, da se sve srpske osobine unište. Stoga je zabranjivano slavljenje Krsnog Imena i Srba svetitelja; a srpske su knjige izbacivane iz škola i crkava, pa čak i spaljivane. Zbog toga su mnogi otpali od Bugarske Egzarhije i povratili se Carigradskoj Patrijaršiji, koja je međutim dopustila slovensko bogosluženje po celom Kosovskom Vilajetu i po mnogim selima Maćedonije. Ali su ipak Bugari, svojom propagandom a još više terorom uspeli, da zadrže mnoge Srbe pod Egzarhijom. A kada je pod uticajem srpske propagande, koja počinje življe da radi tek pri kraju XIX. v., počela da se budi i razvija po Maćedoniji srpska svest i čitavi krajevi pošli da se odriču Bugara, — tada su ovi osnovali razbojničke čete, koje poubijaše mnoge srpske prvake, a naročito sveštenike i učitelje po Maćedoniji i Staroj Srbiji. Prva pojava takovih četa pada u 1902. g., te i Srbi odmah priskočiše bravi svojoj u pomoć, osnivajući čete u koje stupahu mnogi rodoljubi, nazvani komite, iz raznih krajeva Srpstva. — Komite su, slično starim rodoljubivim hajducima, neumrlu slavu stekli braneći Srbe po Maćedoniji i Staroj Srbiji od nasilja Bugara i Arnauta...

Kada je osnovana Egzarhija puštena su isprva samo tri bugarska episkopa u Maćedoniju i to u Ohrid, Veles i Skoplje. Ali i oni, ubrzo pred rusko-turski rat 1876–1878., moradoše napustiti svoje eparhije, te su posle živeli u novoj Bugarskoj Kneževini... Posle bugarsko-srpskog rata od 1885. počela je Egzarhija, pomoću sredstava iz Bugarske, sve jače da razvija prosvetni rad po Maćedoniji, podižući škole i crkve. — Tim radom uspelo se, da je sultan 1890. ponovo dopustio, da bugarski episkopi zauzmu svoje stolice u Ohridu i Skoplju, 1894. došli su bugarski episkopi i u Veles i Nevrokop; a 1897. uspeli su Bugari da postave svoje episkope i u Bitolju, Debru i Strumici, pa još više prionuše da što veći broj Maćedonskih Slovena zadobiju za sebe.

Srbi su, međutim, odmah posle osnivanja Bugarske Egzarhije tražili obnovu Pećske Patrijaršije; ali je Turci ne htedoše dopustiti, bojeći se da bi tada Srbi u Turskoj znatno ojačali i zbog krvnih veza sa Srbijom i Crnom Gorom opasni postali po turske interese. Tek posle dugog i energičnog zauzimanja rodoljubivih narodnih prvaka, uz diplomatsko posredovanje Rusije, Srbije i Crne Gore, uspelo se toliko, da Carigradska Patrijaršija postavi Srbe za episkope u Prizrenu (1896.), Skoplju (1897.) i Veles-Debru (1910.). A ti srpski episkopi počeli su odmah, sredstvima dobivenim iz Srbije, da otvaraju škole i pomoću njih nateču se s Bugarima i šire srpsku svest sve dublje u Maćedoniju. Taj rad imao je lep uspeh i Srbi su pred rat 1912. imali u Staroj Srbiji i Maćedoniji preko 400 svojih osnovnih škola, a za tim: Veliku Gimnaziju i Učiteljsku Školu u Skoplju, tri Male Gimnazije: u Bitolju, Solunu i Plevljima; Bogosloviju i Trgovačku Školu u Prizrenu, te radničko-domaćinske škole u Skoplju i Bitolju. — Imali su tada oko 650 učitelja i profesora sa 17.000 ćaka po tim školama...

Do rata 1912. cela Slovenska Crkva u Turskoj imala je 22 eparhije na kojima su većinom bili Grci, a samo 7 Bugari i 3 Srbi. Od svih episkopija najprostranija i brojno najjača beše Raško-Prizrenska. Ona je 1789. postala spajanjem Raške ili Novopazarske Mitropolije sa Prizrenskom, kojoj je već 1766. pripojena Pećska Arhiepiskopija. Ova episkopija bila je sretnija od ostalih, jer su njome upravljali od 1784.–1830. izuzetno dva dobra Srbina mitropolita, a uz to od 1840.–1849. i jedan vrlo redak čestit Grk Ignjatije, koji je ne samo priznavao Krsno Ime, nego je naredio da se slave i svi važniji Srbi svetitelji... Stoga je ovde i prosvetni život jače se razvijao nego po drugim eparhijama. — Tako je u Peći 1855. osnovana prva ženska škola. Nju je osnovala kaluđerica hadži Kata Simićeva. Pored škole načinila je ona crkvicu i čitav manastirić, u koji je primala na negu stare i iznemogle sirotne žene. A 1872., zaslugama rodoljubivog trgovca Sime Igumanova, osnovana je u Prizrenu Bogoslovsko-Učiteljska Škola, koja je dala i daje lep broj dobrih učitelja i sveštenika ne Samo Staroj Srbiji i Maćedoniji, nego i Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini.

B) SADAŠNjOST. uredi

Srpska Crkva u Kraljevini Srbiji ima danas u starim granicama oko 3, a u novim oko 1 milijon pravoslavnih duša.

1. Uređenje. — Život Pravoslavne Crkve u Kraljevini Srbiji ravna se u glavnom po Zakonu o crkvenim vlastima od 1890., sa docnijim izmenama i dopunama.

Parohijâ u starim granicama ima 904 sa 800 crkava i preko 1000 sveštenika; a u novim krajevima 760 parohija i blizu 800 sveštenika. — Parohe postavljaju episkopi; a glavni im je prihod bir od naroda, koji građanske vlasti u novije doba kupe u novcu i predaju sveštenicima. — U starim granicama parohije su obično vrlo velike; a u novim ih ima i vrlo malih od 20250 mahom zadružnih kuća, u kojima je retko 5, a vrlo često o 20 i više duša. Tu se i danas još glavni prihod sveštenički sastoji u žitu, čarapama, peškirima i t. d.; a u novcu je iznosio najviše oko 300 dinara godišnje. Stoga se mnogi sveštenici bave i zanatima, a većinom su i neškolovani; dok u starim granicama imaju svi dobro crkveno i svetsko obrazovanje, koje stiču u Bogosloviji Beogradskoj... — Crkvenom imovinom upravljaju naročiti tutori ili epitropi, kojima su sveštenici dužni pomagati i račune im voditi.

Protopresviterata u starim granicama ima 18, a u novim 14. — Oni se dele na Namesništva, kojih u starom kraju ima 52., a u novom 32. Protopresviterat je, u glavnom, što i politički okrug, a namesništvo što i srez; parohija što i opština. — I prote postavljaju nadležni episkopi.

Eparhija ima osam. I to 5 u starim, a 3 u novim granicama. — Beogradski je episkop arhiepiskop i mitropolit srbijski. Ostalo su episkopi, a sedišta su im u: Šapcu, Zaječaru, Nišu i Čačku u starim granicama, te Prizrenu, Skoplju, i Bitolju u novim granicama. Sve ih plaća država. Mitropolita sa 24, a episkope sa 12 tisuća dinara godišnje. Mitropolita je birao naročiti Sabor crkvenih i državnih predstavnika, a episkope Arhijerejski Sabor ili Sinod.

Duhovni Sud postoji u svakoj eparhiji kao stalna sudska i upravna vlast. — Predsednik mu je jedan protopresviter, a članovi su najmanje dva redovna i nekoliko počasnih sudija sveštenika i kaluđera. Imenuje ih kralj na predlog episkopov i ministra vera. Predsedniik i redovni članovi primaju platu iz državne blagajnice, kao i građanske sudije. Imaju svoga sekretara i pisara. A za valjanost odluka i presuda ovoga suda nije nužno odobrenje eparhijskog episkopa. — Izvršni organi njegovi jesu prote i namesnici.

Veliki Duhovni Sud jeste prizivna vlast protiv odluka Duhovnih Sudova. — Sedište mu je u Beogradu; a predsednik mu je jedan episkop, koga Arhijerejski Sabor izabere na godinu dana. Članovi su obično po jedan okružni prota ili arhimandrit iz svake eparhije; a sekretar je do nedavno bio referenat za crkvene poslove pri Ministarstvu Prosvete. Imenuje ih kralj, a sastaju se redovno jedanput godišnje. — Zadatak je ovoga suda da razmotri, odobri, preinači ili uništi rešenja Eparhijskih Sudova, naročito u bračnim sporovima. — Protiv njegovih odluka nema priziva, a presude izvršuju crkvene i građanske vlasti.

Arhijerejski Sabor jeste najviša crkvena vlast u Srbiji. — Predsednik mu je mitropolit, a članovi svi eparhijski episkopi. Redovno se sastaje jedanput godišnje u proleće ili jesen. Sednicama je obično prisustvovao i referenat za crkvene poslove pri Ministarstvu Prosvete; a sada glavni načelnik Ministarstva Vera. Pored verskih, duhovno-disciplinskih, liturgijskih i veronaučnih poslova, u delokrug Arhijerejskog Sabora spada i izbor episkopâ, organizovanje eparhija, parohija i manastira, te rukovanje crkvenim fondovima i uticanje u donošenje državnih zakona i uredaba za Crkvu i sveštenstvo. Osim toga, kao crkveno-sudska vlast, Sabor ovoj sudi i raspravlja sve međusobne razmirice episkopâ i mitropolita, kao i krivice njihove i bračne sporove Kralja i članova kraljevskoga doma.

2. Nepravoslavna učenja. — U starim granicama Srbije ima oko 50.000 Rimokatolika razne narodnosti; a u novima biće ih oko 30.000 većinom Arnauta. Radi njih je Srbija sklopila 1914. konkordat sa papom, po kome se imala osnovati u Beogradu jedna Rimokatolička Arhiepiskopija, pod koju bi potpala i dosadašnja Skopska Episkopija. Najjače je rimokatoličko mesto Janjevo, čisto srpsko selo na Kosovu sa blizu 300 kuća; a uz to još ima 2000 kuća rimokatoličkih Arnauta u Skoplju, Prizrenu, Peći, Đakovici, Mitrovici i Ferizoviću, te po selima Letni i Stubli blizu Skoplja i Cubli blizu Prizrena... I Nazareni ili Novoverci počeli su svoju propagandu u Srbiji, ali sa vrlo neznatnim uspehom. — Ima ih svega oko 1000.

3. Manastira ima u starim granicama 54 sa 90 kaluđera, a u novima 72 sa jedva 50 kaluđera. — Ženski manastir beše do skora samo jedan u selu Berovi na Bregalnici u Malešu. U njemu ima oko 20 kaluđerica; a postao je 1850. kraj seoske crkve. 1919. osnovan je još jedan u selu Mirkovci, kod Skoplja, sa 3 sestre. — U Staroj Srbiji najznatniji su manastiri Gračanica, Devič, Sv. Prohor Pčinjski i drugi; a u Maćedoniji Sv. Naum na Ohridskom Jezeru, Sv. Jovan Bigorski, manastiri kod Prilepa. U starim granicama Srbije najznatnija je Studenica, pa Žiča, Kalenić, Ljubostinja, Ravanica, Manasija i drugi. Kaluđera je uopšte vrlo malo. Poprečno ne dođe tek nešto više od jednoga na jedan manastir. Stoga mnogi manastiri, osobito u novim krajevima, nemaju ni jednog kaluđera, te su dati na upravu parohijskim sveštenicima. — U manastiru Rakovici kod Beograda postajala je neko vreme naročita Monaška Škola za obrazovanje kaluđera; pa je tu 1907. počeo izlaziti i list Duhovna Straža, kao organ Monaškog Udruženja u Kraljevini Srbiji.

4. Prosveta i književnost. — Za obrazovanje parohijskog sveštenstva postoji Beogradska Bogoslovija Sv. Save, kojoj će se na Vračaru podići velika zgrada. A dok se ta zgrada ne podigne, Bogoslovija je 1920. g. preseljena u Srem. Karlovce. U nju su se primala deca iz osnovne škole, te su devet godina učila srednjoškolske i bogoslovske nauke. Sada se primaju u nju učenici koji su svršili 4 razreda srednje škole, te ona traje samo pet god. Svi su slušaoci ove Bogoslovije ujedno i njeni pitomci, te u samoj zgradi imaju zajedničko izdržavanje. Kada svrše školu postaju parohijski sveštenici, čim navrše propisan broj godina. A oni koji Bogosloviju svrše sa dobrim uspehom mogu položiti ispit zrelosti i ići na Bogoslovske Fakultete, koji se osnivaju na Beogradskom i Zagrebačkom Univerzitetu, ili u ruske Duhovne Akademije. Za nove krajeve postoji u Prizrenu Bogoslovija, koja daje dovoljnu spremu za ondašnje prilike...

Bogoslovsku književnost zastupali su, u glavnom, crkveni listovi: Glasnik Pravoslavne Srpske Crkve kao organ Arhijerejskog Sabora, Vesnik Srpske Crkve kao organ Svešteničkog Udruženja, koje je izdavalo i jedan duhovni list za narod, pod imenom Hrišćanin, Hrišćanski Vesnik i drugi. Danas izlazi Vesnik kao crkveno-politički list Svešteničkog Udruženja, Glasnik Srpske Crkve kao organ Arhijerejskog Sabora i Pregled — zvanični list Žičke Eparhije, sa svojim prilozima popularnog sadržaja. Od književnih grana najbolje je zastupano Propovedništvo i Istorija nacionalne Crkve, koju proučavaju i svetovnjaci, a Akademija Nauka izdaje najbolju i najobilniju građu za proučavanje crkvene prošlosti.

U Beogradu postoji Društvo Sv. Save, koje izdaje knjige sa religijsko-nacionalnim sadržajem, a naročito svoje Bratstvo, te drži večernje škole za mladiće, koji danju rade i zaslužuju izdržavanje a noću uče. Na Beogradskom Univerzitetu postoji već nekoliko godina, po engleskom obrascu, Hrišćanska Zajednica Studenata, koja izdaje i dela religijsko-moralnog sadržaja.

IV. SRPSKA CRKVA U DALMACIJI I BOCI KOTORSKOJ. uredi

A) PROŠLOST. uredi

1. Pod Ugrima, Turcima i Mlečićima. — Južnu Dalmaciju i Boku Kotorsku naselili su Srbi već za seobe na Balkansko Poluostrvo. A u Severnoj Dalmaciji, počevši od reke Cetine, nastanili su se Hrvati. No već od X. v. prelaze i Srbi u Severnu Dalmaciju, a naročito u XIV. v., kada je tim krajevima vladala Jelena, udovica hrvatskoga bana Mladena III. Šubića, a sestra cara Dušana. Tada su i dalmatinski gradovi Klis i Skrad neko vreme bili u vlasti srpskoga cara. Otud iz toga veka potiču sva tri manastira u Dalmaciji: Krupa od 1317., Krka od 1350. i Dragović od 1395., kao zadužbine srpskih gospodara i kaluđera. Krku su pomagali i srpski despoti iz Srema 1494. No glavna seoba Srba u Dalmaciju zbila se tek u XVI. v. Nju su izveli Turci posle 1540., kada su osvojili Dalmaciju, da nasele puste zemlje; jer se mnogi Hrvati pred Turcima ukloniše na ostrva i u Italiju. Za Turaka je Dalmacija, s Likom i Krbavom, sačinjavala Kliški i Lički Sandžak Bosanskog Pašaluka. Stoga je i Srpska Crkva u Severnoj Dalmaciji, kada je obnovljena Pećska Patrijaršija, došla pod vlast dabrobosanskog mitropolita, kao namesnika-egzarha patrijarhova. — On je krajem XVI. v. preneo svoju stolicu u zapadnu Bosnu, a naročito u manastir Rmanj na Uni. U samoj Dalmaciji bio je i dalje, kao i pod Ugrima, zamenik mitropolitov i duhovni starešina Krčki iguman, koga su birali predstavnici Crkve i naroda i episkop ga proizvodio u čin...

Kaluđeri manastira Krke osnovali su početkom XVII. v. manastir Gomirje u Hrvatskoj; a kaluđeri manastira Dragovića podigli su u Baranji, već krajem XVI v., man. Grabovac. — Početkom XVII. v. otvorena je bila u man. Krupi glavna škola za spremanje sveštenika.

Nad Bokom Kotorskom, onda zvanom Mletačkom Arbanijom, i Južnom Dalmacijom vodili su i dalje duhovni nadzor episkopi zetski i zahumski., a glavno središte crkveno-narodnog života postade manastir Savina. — U primorskim gradovima i na ostrvima, a naročito na ostrvu Hvaru bilo je tada još po nešto Srba, ali mnogo više Grka. Svi su oni od 1420. mahom pod Mlečićima. Stoga je za njih postojao naročiti episkop u Mlecima s naslovom arhiepiskop filadelfijski. Podvlašćen je bio carigradskom patrijarhu. I u samim Mlecima bilo je dosta pravoslavnih Srba, koji su, zajedno s Grcima, podigli tamo crkvu već u početku XVI. v. — Ta crkva i danas postoji kao ukras Mletaka.

2. Unijaćenje. — Mlečići su već u XVII. v. nastojali, da pounijate i porime Srbe i Grke svoje podanike, pa su donekle i uspeli. U pravoslavnim crkvama silom su dizali rimokatoličke oltare. Tako je bilo u Zadru i Šibeniku, na Hvaru i Trogiru. Za tim su te crkve lako obrnute u latinske... A kada je 1699. i 1718. sva Dalmacija došla u ruke mletačke odmah je sva Srpska Crkva u Dalmaciji i Boci Kotorskoj oduzeta ispod vlasti pećskog patrijarha i predata grčkom mletačkom arhiepiskopu, koji je baš u to doba primio uniju s Rimom. Jedino u Boci i Dubrovniku vršio je crnogorski mitropolit duhovni nadzor sve do početka XIX. v.... Ali se i Srbi u Dalmaciji ne htedoše odreći pećskog patrijarha, te su se i dalje obraćali njegovim episkopima. Šibenička opština beše tada prva pravoslavna opština u Dalmaciji, te se najživlje opirala rimskoj propagandi. Ona je učinila, da je neko vreme upravljao Srpskom Crkvom u Dalmaciji prebegli hercegovački episkop Savatije Ljubibratić, pa je za to vreme i pećski patrijarh Mojsej Rajović (1712.–1724.)lično došao u Dalmaciju. Ali, ubrzo posle smrti Savatijeve, prognaše Mlečići 1722. njegova sinovca i naslednika Stefana, koji se kao episkop beše nastanio u manastiru Dragoviću. Od tada ne dadoše više Mlečići dalmatinskim Srbima episkopa, te je veru čuvao sam narod sa svojim rodoljubivim sveštenicima i kaluđerima, obraćajući se po potrebi na episkope u Hrvatskoj, Slavoniji i Bosni... — Najviše zasluga za obranu Pravoslavlja stekao je u to doba benkovački sveštenik Simeon Končarević, koji je sazivao narodne i svešteničke zborove, te narod i sveštenstvo hrabrio da istraju u borbi za Pravoslavlje. On je zadržao narod da ne bukne u krvavi ustanak, kad su neke srpske crkve silom porušene, te se mnogi Srbi počeli iseljavati u Austriju i Tursku.

Najžešće proganjanje Srba beše u doba zadarskoga nadbiskupa Zmajevića. — On je 1748. g. radi propagande otvorio Ilirsko Semenište u Zadru, kome beše glavna svrha da spremi misionare za obraćanje pravoslavnih Dalmatinaca u Latinstvo. Slično Semenište podignuto je i u Spljetu; a odatle su išli u Padovu na dalje nauke. Zadarsko Semenište postojalo je 70 godina, ali nije nikakova uspeha postiglo; iako gotovo nijedne tamnice nije bilo, u kojoj nije bio zatvoren po koji pravoslavni sveštenik. Kao tobože glavni razlog zašto se pravoslavnim Srbima u Dalmaciji ne da episkop navodilo se srpsko rusofilstvo, nevernost Republici i težnja za episkopom radi lakšeg pomaganja Rusima... A crkveni i narodni predstavnici, kad im vlasti nikako ne htedoše dopustiti izbor episkopa, sastanu se 1750. sami kod crkve Sv. Ilije na Dalmatinskom Kosovu i izaberu protu Simeona Končarevića za svoga episkopa. Po naredbi pećskog patrijarha, Simeona je rukopoložio za episkopa dabrobosanski mitropolit Gavrilo. Ali je Simeon brzo prognan od državne vlasti, te je morao ostaviti Dalmaciju i nastaniti se u Lici; a kada je proglašen za državnog izdajnika, otišao je u Rusiju, gde je i umro 1770. g. u Kijevu. Tu je on napisao svoj znameniti Letopis crkvenih i građanskih događaja, važan izvor za istoriju Srpskoga Naroda u Dalmaciji... — Srbi su i dalje ostali bez duhovnog starešine. Upravu je vodio arhimandrit manastira Krke, a duhovne poslove obavljali su episkopi iz Hrvatske i Slavonije.

Mlečiću su još 1708. g. izdali zakon, da u Dalmaciji ne može biti druge vere osim rimokatoličke. Stoga su uvek gledali na pravoslavne Srbe kao na Unijate i potčinili ih vlasti rimokatoličkih episkopa. A 1759., da bi obezglavili Srbe, narediše, da svi sveštenici, koji nemaju dekret od rimokatoličkog episkopa moraju napustiti Dalmaciju. Uz to, po gradovima nije dopuštano pravoslavnim sveštenicima da u odjejaniju prate mrtvaca, niti da nose litiju; a fratri, su na silu, po mnogim parohijama,obavljali crkvene obrede i tajne pravoslavnim Srbima.— Protiv toga ustao je ogorčeni narod i sveštenstvo, te su od 1760., zauzimanjem Rusije, nastupili mirniji dani Srpskom Narodu u Dalmaciji. Najposle 1780. ukinut je u Mletačkoj Republici zakon, da Pravoslavni moraju priznavati Uniju, te je po svima srpskim crkvama u Dalmaciji držano svečano blagodarenje na vest o tome. Tek sada mogli su pravoslavni Srbi u Dalmaciji danuti malo dušom.

Srpska Crkva potčinjena je ponovo obnovljenoj grčkoj episkopiji u Mlecima, koja dobi jurisdikciju nad svima Pravoslavnima po Istri, Dalmaciji i Boci Kotorskoj. Mletački episkop postavio je odmah krčkog arhimandrita Nikanora Bogunovića za svoga vikara u Dalmaciji i Boci, te je život Crkve počeo prilično mirno teći. A kada je 1790., poslednji grčki episkop u Mlecima umro, ubrzo je i Mletačka Republika propala, te je Dalmacija, po miru s Francuzima u Kampoformiju 1797., postala austrijskom provincijom. Austrija je priznala arhimandrita Gerasima Zelića[5] za duhovnog upravnika Srpske Crkve u Dalmaciji, ali izabranog episkopa Ivkovića ne htede potvrditi. Šta više, sva Srpska Dalmatinska Crkva bi ponovo potčinjena rimokatoličkim episkopima, te za Srbe počeše ponovo grdne nevolje...

3. Pod Francuzima i Austrijancima. — Mirom u Požunu 1b05. izgubila je Austrija Dalmaciju. Njeni gospodari postaše sada Francuzi. Oni odmah pristupiše unutrašnjem uređenju Dalmacije i zakon o verskoj toleranciji postaviše među osnovne zakone. Šta više, po želji Srpskoga Naroda, već je 1808. potpisao Napoleon odluku, da se u Dalmaciji ima ustanoviti samostalna srpska Episkopija, Konzistorija i Bogoslovija, a troškove za sve to podmirivaće državna blagajnica; pa i samo pravoslavno sveštenstvo izdržavaće upola država i narod. Sve to odmah je i izvedeno. 1810. postavljen je za episkopa iz Bosne prebegli Venedikt Kraljević. Sedište mu je određeno u Šibeniku, a potčinjene su mu i srpske opštine u Istri — Pola i Peroj, koje u XVI. v. naseliše Crnogorci. Za episkopskog namesnika u Boci Kotorskoj postavljen je arhimandrit Zelić. U isto vreme izbačeni su latinski oltari iz srpskih crkava, a rimokatoličkim sveštenicima je zabranjeno da napadaju Pravoslavlje u propovedima, da prate pravoslavne pokojnike i obavljaju druge obrede. — Tako je s dolaskom Francuza Srpskoj Crkvi u Dalmaciji granuo novi život.

Ali već 1814. Austrija ponovo zauze Dalmaciju i Istru — Ona je ostavila uređenje Srpske Crkve onako kao što su Francuzi uveli; ali njeni fanatički upravnici još dugo vremena nisu dopustili Srbima da žive slobodno u svom Pravoslavlju. Sad upravo nastupiše teže prilike nego ikad, iako je s austrijskom vlašću odmah, a zvanično tek 1828., Srpska Crkva u Dalmaciji došla pod duhovni nadzor karlovačkog mitropolita.

Vladika Kraljević živeo je i radio, za Francuza i prve dve godine austrijske vladavine, kao prvi episkop i prijatelj naroda. Ali 1815. okrene drugačije i da se dodvori vladi predloži joj plan kako da se Srpska Crkva u Dalmaciji i Boci pounijati. I 1820. već se pristupilo tome poslu. — Iz Galicije su dovedena tri unijatska sveštenika, da otvore bogoslovsku školu u Šibeniku i spremaju unijatske sveštenike. Ali su Srbi preko rodoljubivog vladičinog protosinđela Kirila Cvetkovića saznali za to. Odmah je organizovan otpor. — Šibeničani se prvi digoše i objaviše svima šta im vladika sprema, te se narodni predstavnici ogorčeno potužiše mitropolitu karlovačkom Stratimiroviću i umoliše pomoć. Stratimirović se odmah energično zauze za Pravoslavne u Dalmaciji. Ali neki plahoviti ljudi već 1821. naume, da se ubistvom reše pounijaćenog vladike. No mesto njega ubiše jednog unijatskog kanonika, koji je došao da bude profesor. A kada to videše ona druga dvojica Rusina, pobegoše odmah iz Dalmacije. Za njima je pobegao i sam episkop Kraljević u Italiju, da se više nikad ne vrati, a upravljao je Crkvom još nekoliko godina preko zadarskog paroha Spiridona Aleksijevića kao svoga namesnika. Međutim, zbog ubistva kanonikova, osuđen bi protosinđel Cvetković, kao tobožnji podstrekač, na tešku tamnicu od 20 godina. — On je tamnicu izdržao, pa je posle do smrti 1857. proživio u manastiru Bezdinu[6] u Banatu.

Zbog nereda, koji nastupiše u osustvu Kraljevićevu podiže se 1827. živ pokret u narodu i austrijska vlada, na zauzimanje mitropolita Stratimirovića, umirovi Kraljevića; a na mesto njegovo car imenova gomirskog arhimandrita Josifa Rajačića, potonjeg srpskog patrijarha. — Vladika Rajačić pristupio je odmah uređenju eparhije. Ali ubrzo jedan nemio pojav prekide sve njegove rodoljubive namere, te je jedva uspeo da 1833. osnuje bogoslovsku ili klerikalnu školu u Šibeniku. Na ime: dva nevaljala sveštenika, koje je vladika poterao u red, potraže 1832. zaštitu kod guvernera Lilijenburga i preću na Uniju, a prevarom prevedu i neke svoje parohijane. Guverner je to jedva dočekao i poče svom silom pomagati ove nevaljale sveštenike i Uniju. Stoga ne dade Rajačiću da uredi Konzistoriju, ni išta drugo što je on želio da uradi u korist Pravoslavlja. A kada za tim jedan od pounijaćenih sveštenika pogibe, nasta proganjanje pravoslavnih i pravo gonjenje na Uniju. Same vlasti podigoše velike unijatske crkve u Kričkama, Baljcima, Vrljici, te u tim selima osnovaše 1835. tri unijatske parohije sa preko 800 duša i podvrgoše ih unijatskom srpskom episkopu u Križevcima... Rajačić se Uniji najodlučnije opirao, ali ga 1834. premestiše za vladiku vršačkog u Banat. A posle njega izabrani episkopi brzo zahvališe i pređoše na druge eparhije, te siromašni narod naš u Dalmaciji ostade u najtežim danima sve do 1843. bez svoga duhovnog poglavice. — U to vreme, a naime 1841., premeštena je stolica dalmatinskih episkopa u Zadar. Iste godine umro je guverner Lilijenburg, te pod novim guvernerom nastupiše mirniji dani po Srpsku Crkve u Dalmaciji, jer prestade versko gonjenje.

Vredni i rodoljubivi episkop Jerotej Mutibarić, došao je u Dalmaciju 1843. i odmah počeo energično uvoditi red u crkvi i sveštenstvu. A kada je 1849. proglašena u Austriji verska ravnopravnost i slobodan prelaz iz jedne veroispovesti u drugu, tada odmah pređe više nego jedna trećina Unijata natrag u Pravoslavlje, a docnije i mnogi drugi... Ni Mutibarić nije mogao uspeti da osnuje Konzistoriju. To je pošlo za rukom tek njegovu nasledniku, rodoljubivom i neumornom vladici Stefanu Kneževiću (1853.–1890.). On i njegov naslednik ep. Nikodim Milaš (1890.–1910.), imaju najviše zasluga za dobro uređenje i napredak Srpske Crkve u Dalmaciji. — Knežević je proširio Semenište i Bogosloviju u Zadru, te je nastojao da se podižu škole narodne; a učinio je vrlo mnogo, da je srpska narodna svest u Dalmaciji silno ojačala. Od uštede svoje ostavio je i dve zadužbine, da se iz njih dele stipendije za više obrazovanje sveštenstva i za pomaganje crkvene književnosti.

U Boci Kotorskoj već od Francuza behu arhimandriti namesnici episkopski. A na želje i molbe Bokelja 1870. osnovana je posebna episkopija za Boku i Dubrovnik, sa sedištem u Kotoru.Prvi episkop beše ep. Gerasim Petranović († 1906.), koji je svoju episkopiju lepo uredio, te za buđenje narodne svesti i za crkvenu književnost stekao mnogo zasluga. Sav život svoj beše on posvetio srpskoj knjizi, Crkvi i dobru narodnom. A od uštede svoje osnovao je Fond za pomaganje obrazovanja zanatlija i veštaka.

Do 1873. bila je Srpska Crkva u Dalmaciji samoupravna i samo u duhovnoj zavisnosti od Karlovačke Mitropolije. Te godine, zbog nove političke podele Austro-Ugarske Monarhije, oduzeta je ona od Karlovačke Mitropolije i sjedinjena s Pravoslavnom Crkvom u Bukovini, kao jedna Bukovinsko-Dalmatinska Mitropolija. — 1919. oslobođena je te veze i u sastav sjedinjene Srpske Crkve, današnje Srpske Patrijaršije.

B) SADAŠNjOST. uredi

Srpska Crkva u Dalmaciji i Boci Kotorskoj ima oko 120.000 pravoslavnih Srba, od kojih su blizu 90.000 u Dalmaciji, a preko 30.000 u Boci.

1. Uređenje se ravna, kao i u Bukovini, prema Duhovnom Reglamanu cara Josifa II. od 1786., obnovljenom 1843., i Sinodskom Statutu od 1884.

Parohija ima 104 sa 290 crkava i 80 sveštenika. Parohe postavljaju episkopi u sporazumu s Konzistorijom. Kandidat mora položiti parohijski ispit. Parohije se dele ia tri razreda, po kojima parosi primaju platu od naroda s dopunom iz državne blagajnice.

Crkveno-Opštinski Savet postoji u svakoj parohiji za rukovanje crkvenom imovinom. Njega sačinjava 6–14 članova savetnika i sveštenika. Savetnike biraju parohijani, a potvrđuje Konzistorija. Oni sami biraju između sebe predsednika i tri člana, koji sačinjavaju Crkveno Tutorstvo. — Ovi, sa sveštenikom, vode sve poslove crkvene imovine i krajem svake godine podnose Savetu na pregled crkvene račune, a Savet ih podnosi Konzistoriji na odobrenje.

Eparhije su dve: Zadarska i Boko-Kotorska; a episkope je imenovao car austrijski. — Platu dobivaju od države.

Eparhijske Konzistorije imaju po tri člana, koje je imenovao car, a predsednik im je episkop. I one dobivaju izdržavanje od države.

Arhijerejski Sinod postojao je od 1874. Predsednik mu je bio mitropolit bukovinsko-dalmatinski, a članovi oba srpska dalmatinska episkopa. Sastanci se obdržavahu u Beču, te je svaki episkop mogao sa sobom povesti po jednog sveštenika svog, kao člana savetnika.

2. Manastira ima 11 i to 3 u Dalmaciji, a 8 u Boci. Kaluđera ima 38 i to većinom u Dalmaciji. Malo ih je u manastirima, jer su mnogi na parohijama zbog oskudice u parohijskom sveštenstvu.

3. Prosveta i književnost. — Rasadnik crkvene prosvete u Dalmaciji beše Bogoslovija u Zadru, u koju se primahu svršeni učenici srednjih škola, a i sa šest razreda. Uz Bogosloviju postojao je i Seminar za zajednički život bogoslova.

Crkvenu književnost razvijao je Glasnik Pravoslavne Dalmatinske Crkve, koji je izlazio u Zadru; a crkveni književnik svetskoga glasa beše Dr. Nikodim Milaš († 1915.) episkop zadarski, koji se istakao osobito na polju kanonskoga prava i nacionalne crkvene istorije svoga kraja.

V. SRPSKA CRKVA U BOSNI I HERCEGOVINI. uredi

A) PROŠLOST. uredi

1. Pod Turcima. — U Bosni je Pravoslavna Crkva prvi put dobro uređena tek posle obnovljenja Pećske Patrijaršije 1557. Tada već beše mnogo pravoslavnih Srba i u današnjoj Zapadnoj Bosni, a negdašnjoj Istočnoj Hrvatskoj. Tu su oni podigli i manastire: Rmanj, Gomionicu, Moštanicu i druge. Stoga je i dabareki mitropolit, krajem XVI. v., preneo svoju stolicu u taj kraj, pa je stanovao u Rmnju i drugim mestima. Početkom XVIII. v. ustaljena je mitropolitska dabarska stolica u Sarajevu (1713.) i mitropolija nazvana Dabro-Bosanskom. U Sarajevu je bilo tada mnogo odličnih trgovaca i zanatlija, koji su se odlikovali osobitom ljubavlju prema Srpstvu i Pravoslavlju, te ih je 1722. patrijaraški protosinđel Visarijon Pavlović, u naročitoj pesmi pohvalnici, istakao kao primer srpskog rodoljublja i odanosti Crkvi. Oni su bili glavni predstavnici svega pravoslavnog naroda našeg u Bosni i obično sâmi sebi birali mitropolite, koje im je patrijarh pećski posvećivao. Sa nesavesnim nekim mitropolitima stajali su u opreci i živo nastojali, da u Crkvi vlada red i rad na prosvećivanju narodnom... Osim ove mitropolije obnovljena je u XVI. v. Zvornička Eparhija, koja vodi svoje poreklo već iz XIV. v., u vreme vlade kralja Dragutina u severo-istočnoj Bosni. Za Fanariota nazva se i ona mitropolijom, te je premeštena u Tuzlu.

U Hercegovini je imala isprva vlast samo Petrovska Episkopija, kao nasljednica svetosavske Humske Episkopije sa Stona. A posle obnavljanja Pećske Patrijaršije osnovana je u manastiru Tvrdošu kod Trebinja nova episkopija. — Petrovska je, posle razorenja Petrova manastira u XVII. v., prenesena u Nikšiće u današnjoj Crnoj Gori, te se nazivala još i Poluhercegovačkom. Više puta spajana je sa Trebinjskom, dok u XVIII. v. nije konačno iščezla. Tada je za Hercegovinu ostala samo Trebinjska Mitropolija, koja se nazva Hercegovačko Zahumskom i od druge polovine XVIII. v. ima sedište u Mostaru.

Kada je Pećska Patrijaršija ukinuta došla je i sva Bosansko-Hercegovačka Srpska Crkva pod vlast Fanariota. — Ovi su joj mnogo jada zadavali, ali nisu mogli uvesti grčko bogosluženje ni u svojim rezidencijama. Naši pretci i u ovim oblastima brižljivo su čuvali veru i narodnost svoju, te su već u prvoj polovini XIX. v. podigli i nekoliko narodnih škola. A kada je Omer Paša, poturčeni Srbin Mihailo Latas, 1851. uveo reforme u Bosni, počeo je naš kulturno-prosvetni život i tu da napreduje, pa su podignute i mnoge nove škole... U to doba stekao je mnogo zasluga za pravoslavnu Srpsku Crkvu u Hercegovini znameniti mostarski arhimandrit Janićije Pamučina, koji je umro 1870. On je bio samouk, ali neumoran radenik, te je i na književnom polju dosta učinio, prikupljajući i štampajući narodne umotvorine i opisujući život i običaje naroda svoga... A u Bosni, u isto vreme, stekla je mnogo zasluga za prosvetu Srpskog Naroda odlična devojka kaluđerica Hadži Staka Skenderova, koja je 1858. osnovala prvu srpsku žensku školu u Sarajevu. Svojim ugledom kod turskih vlasti ona je mnoge olakšice pribavila Srpskoj Crkvi i prosveti. Nešto docnije (oko 1865.) došla je u Bosnu jedna plemenita engleskinja mie Adelina Irbi, koja je sav svoj život i veliko imanje posvetila srpskoj prosveti i sirotinji u Bosni, Hercegovini i Dalmaciji. — Umrla je 1910. u Sarajevu, a zahvalni Srbi dostojno su je oplakali.

2. Pod Austrijom. — Posle krvavog narodnog ustanka od 1875.,u kome su učestvovali i mnogi rodoljubivi sveštenici i kalućeri, a naročito znameniti vojvoda pop Bogdan Zimonjić zauzela je Austrija Bosnu u smislu Berlinskog Ugovora od 1878 (čl. 25.). — Od to doba nalažahu se Bosna i Hercegovina pod njenom faktičkom vlašću, pa su 1908. i pripojene ili anektovane bile Austro-Ugarskoj Monarhiji.

Sa austrijskim dolaskom nastupile su u ovim zemljama druge prilike i za Srpsku Pravoslavnu Crkvu. — Austrija je 1880. sklopila konvenciju, ugovor sa Carigradskom Patrijaršijom. Po njemu je Pravoslavnoj Crkvi u Bosni i Hercegovini priznata unutrašnja samouprava, pod vrhovnom duhovnom vlašću carigradskog patrijarha...

Austrijska vlada znala je za nezadovoljstvo Srba sa Grcima mitropolitima i postarala se, da čim pre dokine fanariotsku vlast u Srpskoj Crkvi Bosne i Hercegovine. Stoga je ubrzo umirovljen sarajevski mitropolit Antim i na njegovo mesto 1881. postavljen odličan rodoljub srpski, bivši sarajevski učitelj i arhimandrit Sava Kosanović; koji je kao mlad kaluđer, željan nauke, pešice otišao iz Sarajeva u Beograd u Bogosloviju... Kada je docnije odstupio hercegovačko-zahumski mitropolit Ignjatije postavljen je 1888. i u Mostaru Srbin za mitropolita. Zvorničko-tuzlanski mitropolit bio je Srbin Dionisije Ilić već u doba okupacije, a 1900. osnovana je u Bosni još jedna mitropolija — Banjalučko-Bihaćska sa sedištem u Banjaluci.

Kada je Kosanović postao mitropolitom, odmah je pregao da uredi skroz zapuštenu Srpsku Pravoslavnu Crkvu u svojoj Mitropoliji. Stoga, pre svega, pozva iz Zadra odličnoga protu Đorđa Nikolajevića i sa njime, po uzoru Srpske Dalmatinske Crkve, uredi crkvenu upravu i sudstvo, te osnova Bogosloviju sa Seminarom u Reljevu kod Sarajeva. A kada je 1885. rodoljubivi mitropolit Sava Kosanović, braneći Pravoslavlje i Srpstvo, došao u sukob s vlastima i otišao u mir, postavljen je Nikolajević na njegovo mesto. — Oba ova mitropolita mnogo su zadužila Srpsku Pravoslavnu Crkvu u Bosni savesnim arhipastirskim radom i obilnim prilozima i zakladama u korist prosvete srpske. Obojica su bili i vredni književni radenici, a naročito skupljači istorijske građe za proučavanje prošlosti naroda našeg... Nikolajević je umro u Sarajevu 1896.; a Kosanović 1903. u Crnoj Gori, gde je u miru život provodio.

B) SADAŠNjOST. uredi

Pravoslavnih Srba u Bosni i Hercegovini ima blizu jedan milijon.

1. Uređenje. — Do 1905. Pravoslavna Srpska Crkva u Bosni nije imala nikakovog posebnog uređenja, te joj život nije svagda tekao kao što bi trebalo. Šta više, bilo je i nemilih oštrih sukoba između predstavnika Crkve i Naroda. No te godine, na osnovu sporazuma crkvenih i narodnih predstavnika, a s blagoslovom carigradskog patrijarha uz potvrdu cara austrijskoga, stupila je u život Uredba Crkveno-Prosvetne Uprave pravoslavnih eparhijâ u Bosni i Hercegovini, pa se po njoj i sada razvija život Crkve i naroda našeg u tim oblastima.

Parohija ima 335, a sveštenika parohijskih 327. — Parohije su većinom velike. Parohe biraju Crkvene Opštine, a plaća ih narod rasporezom i država svojim prinosom.

Crkvena Opština ima svoju Skupštinu, koju sačinjavaju svi samostalni muški članovi te opštine. Skupština bira Crkveno-Školski Odbor od 8–12 članova, koji vode brigu o svima crkveno-školskim potrebama.

Protopresviterata ima 33.; a prote su nadzornici života i rada svešteničkog.

Eparhija ima četiri. — Svi su episkopi ravnopravni i svi, po običaju u Carigradskoj Patrijaršijn, nose naslov Mitropolita i arhiepiskopa. Njih je imenovao car austrijski po sporazumu s carigradskim patrijarhu, koji je davao ostalim domaćim episkopima blagoslov da imenovanog rukopolože. Plaća ih država, koja je plaćala i Carigradskoj Patrijaršiji određeni godišnji danak. — Stoga su predstavnici Crkve i Naroda u Bosni i Hercegovini imali pravo, da pored mitropolita pošalju i jednog svetovnog zastupnika na Sabor u Carigrad, kada se bira patrijarh. A svi bosansko-hercegovački mitropoliti dužni su bili pri bogosluženju pominjati carigridskog patrijarha, kao svoga vrhovnog duhovnog poglavicu.

Eparhijski Crkveni Sud postoji u svakoj eparhiji za upravu, nadzor i sud u unutrašnjim čisto crkvenim i duhovnim poslovima naroda i sveštenstva. — Predsednik je mitropolit, a članovi su: dva stalna sudije ili savetnika, koje je imenovao car na predlog mitropolitov, i šest redovnih članova sveštenika i njihovih zamenika, koje bira sveštenstvo na tri godine.

Eparhijski Upravni i Prosvetni Savet postoji takođe u svakoj eparhiji za upravu, nadzor i sud u spoljašnjim crkvenim i školskim stvarima. — Predsednik je mitropolit, a članovi su 39 na 3 godine izabrana sveštenika i svetovnjaka u srazmeru 1 i 2. Ovaj Savet sastaje se samo jedanput godišnje. Njegov je organ t. z. Uži Savet od 9 članova. Oni se sastaju svakoga meseca i rešavaju prizive protiv odluka Crkveno-Školskih Opština; a za tim pregleda njihove i manastirske račune, upravlja fondovima i zakladama, potvrđuje izbor učiteljâ, sudi im za prestupe, bira eparhijskog školskog referenta i t. d.

Veliki Crkveni Sud ima sedište u Sarajevu, a sastoji se od sva četiri mitropolita i po jednog sveštenika iz svake eparhije, kojeg sveštenstvo te eparhije izabere, te profesora crkvenoga prava na Bogosloviji. — On se sastaje samo jedanput godišnje i rešava sve prizive protiv odluka Crkvenih Sudova; a protiv njegovih rešenja prizivalo se na Sv. Sinod Carigradske Patrijaršije, koji je sve do skora bio vrhovna duhovna vlast Srpskoj Crkvi u Bosni i Hercegovini.

Veliki Upravni i Prosvetni Savet ima takođe sedište u Sarajevu. On je vrhovna upravna, nadzorna i sudska vlast u autonomnoj crkveno-narodnoj upravi za sve četiri mitropolije u Bosni i Hercegovini. Sastaje se svaka tri meseca, a sastoji se od sva četiri mitropolita, četiri sveštenika, četiri učitelja i šesnaest ostalih svetovnjaka. Rešava prizive protiv odluka Eparhijskih Upravnih i Prosvetnih Saveta.

2. Manastira ima u Bosni i Hercegovini 11, a kaluđera oko 30. Manastiri su mahom siromašni, a većina kaluđera je na parohijama zbog oskudice u sveštenstvu. U Bosni je najpoznatiji manastir Ozren, a u Hercegovini Žitomislić i Duži.

3. Prosveta i književnost. — Rasadnik crkvene prosvete jeste Bogoslovija sa Seminarom u Reljevu kod Sarajeva. Nju polaze svršeni đaci srednjih škola, a i sa šest razreda. Osim Bogoslovije beše 116 veroispovednih autonomnih škola, o kojima se mnogo staralo i društvo Prosveta, koje daje stipendije đacima za stručna srednja i viša obrazovanja.

Crkvenu književnost unapređivao je do 1910. list Istočnik kao crkveno-autonomni organ; a od 1912. činio je to Srpski Sveštenik, organ Udruženja Srpskog pravoslavnog sveštenstva u Bosni i Hercegovini. Danas vrši taj posao list Srpska Crkva, koji već od 1919. god izdaje u Sarajevu nekolicina mlađih sveštenika, sa mnogo ljubavi i pregalaštva. — To je ujedno i prvi naš crkveni list posle Svetskog Rata.

VI. SRPSKA CRKVA U AMERICI. uredi

Od druge polovine XIX. v. nagrnuli su i mnogi siromašni Srbi u Ameriku. Docnije je to postala prava zaraza. I danas ima u Americi oko 200.000 Srba iz raznih naših krajeva. A među njima su osobito znameniti svetskog glasa naučnici: elektrotehničar Nikola Tesla. — Ličanin, fizičar profesor Univerziteta u Čikagu Dr. Mihailo Pupin — Banaćanin i pedagog profesor njujorškog Univerziteta Dr. Paja Radosavljević—Sremac

Srbi u Americi rasuti su po raznim državama, ali ih je najviše u Pensilvaniji. — Veliki deo udružio se u dobro organizovana Bratstva i Crkvene Opštine, te podižu i izdržavaju srpske pravoslavne hramove, škole i druge nužne i korisne ustanove. Prvi srpski hram podignut je u Kaliforniji 1894., a danas ih ima oko 50 sa isto toliko sveštenika. — U krajevima gde je malo pravoslavnih Srba podigli su oni hramove zajedno sa Grcima, Rusima ili Arapima...

Srpsku Crkvu u Americi nazivaju po ruskom običaju Srpska Pravoslavna Misija, a kao starešina sve do skora smatrao se arhimandrit Sevastijan Dabović u Čikagu, koji je ujedno bio i paroh tamošnjeg srpskog hrama. — Ova je Crkva formalno bila pod vrhovnom duhovnom vlašću ruskoga arhiepiskopa u Nju-Jorku, ali je faktički potpuno samostalna i bez ikakove središne organizacije. Od 1906. postoji pokret da Srbi u Americi dobiju svoga episkopa, pod vrhovnom vlašću kojeg samostalnog srpskog mitropolita u Evropi. A od 1912. počeo je Srpski Kulturni Fond i Savez Srpskih Društava Sloga u Čikagu, — kome je predsednik Dr. Mihailo Pupin, — da postavlja sveštenike misionare, koji će ići po celom narodu našem u Americi i kao apostoli učiti ga i svetovati na svako dobro...


  1. Radi toga je već 1689. zarobljen srpski istorik Đorđe graf Branković, koga su Srbi priznali svojim despotom, i držan je u zatočenju u Beču i Hebu sve do smrti njegove 1711., iako su predstavnici Srbskoga Naroda mnogo puta molili cara, da im nedužnog sužnja pusti na slobodu. — Da se Srbi umire dopušteno im je bilo 1691., da izaberu sebi podvojvodu. Oni su to i učinnli. A kada je prvi podvojvoda Jovan Monastirlija umro 1707, nije više dopušten bio ni izbor podvojvode, već su sva srbski vojnici podvrgnuti vrhovnoj vlasti nemačkih ofisira.
  2. U Rusiji su Srbi takođe osnovali Krajinu na obalama Dnjepra, prema Krimskim Tatarima, i nazvaše je Novom Srbijom (današnja Jekaterinoslavska Gubernija), ali se brzo porusiše i izgubiše za Srpstvo.
  3. I pre toga donosili su Sinodi važne odredbe, ali su one obično bile izraz volje mitropolitove. — Tako je na pr. Sinod iz 1732. uredio pitanje o episkopskim ostavinama, naredio uvođenje diptiha po crkvama, propisao da episkopi mogu nositi sakose i mitre samo u svojim eparhijama, a kada sa arhiepiskom služe onda po starom običaju imaju da služe u felonu i vezenoj episkopskoj kapi, i t. d.
  4. Tada je udaren osnov i čuvenom karlovačkom pojanju. — Znameniti svetogorski pojac Anatolije, kaluđer manastira Vatopeda, proveo je šest godina u Beogradu i Karlovcima (od 1731.–1737.), kao učitelj crkvenog pojanja; a za njim su, još neko vreme, dolazili i drugi svetogorski pojci da uče naše pretke... No srpsko pojanje čulo se još i u polovini XVIII. v., ali ga nazivaju prostačkim; jer su ga pojci toga vremena izvodili ga velikom visinom i vikom. Krajem XVIII. v. arhimandrit krušedolski Dimitrije Krstić, doterao je grčko pojanje prema svom muzičkom ukusu; a razvio ga prvi profesor crkvenog pojanja u Karlovačkoj Bogosloviji, docnije iguman Dionisije Čupić. — Profesor Jerotije Mutibarić, potonji vladika dalmatinski, skratio je to pojanje i u tom obliku ono se raširilo po celom Srpstvu, a pod imenom: velikog i malog karlovačkog pojanja.
  5. Docnije je arhim. Zelić došao u sukob s vladikom Kraljevićem, braneći Pravoslavlje od Unije, te je prognan i zatočen u Beču, gde je i umro 1828. Bio je odličan rodoljub i vredan radenik, ali i jako slavoljubiv, te je imao mnogo neprijatelja. Napisao je svoju zanimljivu Autobiografiju i novčano je pomagao književnike, a naročito znamenitog Pavla Solarića. Za vaspitanje svešteničkog podmlatka u Dalmaciji ostavio je zadužbinu, kojom rukuje karlovački mitropolit. Njegove kosti preneo je 1868. iz Beča u manastir Krupu arhimandrit, potonji vladika, Gerasim Petranović.
  6. Tu je napisao svoju Autobiografiju, koja nam prikazuje mnoga njegova i narodna stradanja zbog vere.