Po što vlaše kikoš?
Zaljubi se nekakvo građansko momče u lijepu i mladu seocku đevojku te je prvo da na školu da nauči knjige i grackog običaja i gospoštine, i nakom godine vjenča je. Malo dana, poslije povede je muž u šetnju i svrate na pazar đe seljani njihove stvari prodaju i ona, do skora đevojka, vidi svoga oca u prostim seljačkim haljinama, đe se savro od zime star ispod jedne okrpjene struke a pred sobom đe čuva dva tri para kokoši, no ne hće mu se javiti kao svome ocu nego kao gospođa i učevna, zapita ga: po što vlaše, kikoš? (mjesto kokoš). Otac je siromah pogleda i poznade, pa odgovori: Da li sinko, ne znaš, u zo čas se pogospodila, a u devet svoj jezik zaboravila! a i ti si ih lani prodavala.!
Izvor
urediVrčević, V. 1868. Srpske narodne pripovijetke ponajviše kratke i šaljive. Biograd: Srpsko učeno društvo. str. 5-6.