Posljednji trenuci
mojega sinčića Pera*
De mili sine, de nado moja,
Teška mi je, ljuta, bočica tvoja:
Tata te moli, moli te mama,
L’jek ovaj uzmi za ljubav nama,
On će utišat, ako Bog dade,
I tvoje muke, i naše jade! —
˝Zar zbilja, tatko, ne vidiš, kako
˝Božiji anđel stiska me jako
˝K svojemu njedru, usne mi pije,
˝Okolo mene krilašca vije;
˝U l’jepoj kiti rumenih ruža
˝Bolovom mojim s neba l’jek pruža.˝
Al’ uzmi, čedo, — oganj te vara,
I divnu sliku takovu stvara
U svojem žaru, u snazi svojoj,
Nevin-golupče, dušici tvojoj. —
Ah! uzmi, uzmi, — božija Mati
Tebi će opet zdravljice dati! —
˝Božija Mati!... ta evo stoji
˝Milosna pokraj ramena moji’,
˝Miluje nježno po licu mene,
˝Koje mi s bola dugačka vene;
˝Raja mi slasti pred oči stavlja,
˝Koje mi samo njen sinak spravlja.˝
Al’ uzmi, čedo, — evo i majka
Preklinje tebe pored babajka...
Joh tužnoj meni! ti si van sv’jesti!
Crne mi jade to stanje v’jesti:
Ono tvom žiću opasno grozi;
Ah ! uzmi lijek .... Bog ti pomozi!...
˝Dajte mi lijek, — za ljubav vašu
˝I tu ću jošte isc’jedit čašu, —
˝Nego sve zaman ! — i Bog mi eto
˝Otvara svoje užiće sveto,
˝I krunu spušta blaženstva svoga...
˝L’jepo je, mamo, biti uz Bog’a!˝
Ta, nemoj, d’jete, srce mi paraš,
I nade iskru posljednju haraš....
Oh Bože dragi! Gospođo sveta!....
Njemu je danas godina peta;
Godovno njeg’vo veselje danas,
Xe dajte žalost da bude za nas!
No lice bl’jedi, usišu oči,
Ocu s’ na ruci sin smrću boči;
Kamen mu majka svjećicu pali,
Ni svoju sudbu ne zna da žali:
On od njih ište i cjelov prima,
Pa tako s' na v’jek rastade s njima. —
