Posljednji pikavac

Posljednji pikavac Pisac: Gavro Babić

Posljednji pikavac

Bila si sretna,
srela si ga pod svjetlom ulične lampe,
što lažan lik ti dade,
čula si tu lažnu riječ,
što uli u tebe zloslutne nade,
da ljubav si našla za sebe,
ljubav, utjehu koju tražiš,
noćima tamnim dok zebeš,
lutajuć' ulicom davno nestalih tragova ljudi,
koji su s vjetrom otišli davno,
i nikad se ovdje vratiti neće,
a ti, ti sada lutaš ulicom tom,
što pažnju mi skreće,
da vidim šta je odvelo te tamo,
da lutaš, tražiš što naći nećeš,
plačeš i čekaš što doći neće.

Stala si tamo na mostu one Crkvene ružne,
i tužnim okom gledaš u zvijezde,
što tako budno tvoj korak prati,
dal' s njim još pričaš, il drugu tražiš,
da i njoj kažeš za čim sve patiš,
jer nikog nemaš na svijetu tom,
da vidi, čuje za tvoju bol,
za tvoje srce što zna da ljubi,
i sjenku njegovog nestalog lika,
a on, ko sjajna duga poslije kiše tvojih suza,
našao je put u novi svijet,
i ko zna kome srce će dati,
a ti i dalje veni ko cvijet,
suza te prži, jecaj i plač.

I ono tvoje posljednje pismo,
tiho i dugo čitao je,
a onda na čas k'o zbunjen stao,
ironično se nasmijao,
duboko u sebe povukao dim već izgorjele cigarete,
i na kraju s uzdahom rekao,
"draga i posljednji pikavac ugašen je na pismu tvom,
od danas, draga, od danas ja više nisam tvoj".