Pored rasla ruža i viojla
Pored rasla ruža i viojla,
Poviša je ruža od viojle,
Naša snaša ljepša od đevera,
Pa se đever s’ snahom razgovara:
“Snaho moja, od zlata jabuko!
Jel’ ti kakvo dobro u rod bilo,
Te si tako odviše lijepa?
Su čim li si lice umivala?
Su što li si mlada otirala?“
Tiho snaha đeveru veljaše:
“Moj đevere, od zlata prstene!
Kad sam mlada u mom rodu rasla,
Svako mi je u rod dobro bilo,
u večer sam rano lijegala,
A u jutru dockan ustajala;
Ja sam lice đulsom umivala,
Otirala lijerom cvijećem.“
Još se đever s’ snahom razgovara:
“Snaho moja, od zlata jabuko!
Kad ti tako u rod dobro bješe,
Čemu si se udavala mlada?“ —
“Moj đevere, zlaćeni prstene!
Ja se mlada boljem dobru nadam:
Od svekrova mudroj zapovjedi,
Od svekrva mudru sjetovanju,
Od đevera daleku šetanju,
Od zaova dragu milovanju,
Od jetrva na rukama sinu.“