Pop Tandrkalo
| Pop Tandrkalo Pisac: Svetozar Ćorović |
- Pop Tandrkalo
Selo Hodovo, čije okrečene kolibice zabijelile se pri vrhu spužolikog brda kao raštrkane ovce, planinsko je selo. Ne znam čisto koliko je metara nad morem, ali znam da njemu rijetko vrućina dodijava i da se snijeg, sa njiva mu i livada, diže tek iza Đurđev-dana, a počne katkada padati iza Gospojine, ne prestajući po čitav dan dok ne pobijele sva okolna brda i brežuljci kao jaja. Zapane oko kuća, zatrpa puteve i odijeli Hodovljane od svih drugih sela, te dok se druga djeca što pri dnu brda stanuju kupaju u potocima, i u lakim košuljicama trče kroz sela, dotle se u Hodovu grudaju ili bježe vatri ... A kiša im najmanje dodijavala!... Bilo je godina pa se po dva mjeseca nije spuštala da zemlju natopi niti barem da orosi malo, i tada je ginulo sve živo u selu: ljudi, stoka, žito ... Ono „žive vode” što im je izviralo u jednoj pećini, nije doticalo ni za piće čeljadi, a kamo li stoci i drugome. Još da nije bilo ljudi koji su vještački znali salijećati popa Tandrkala da im se moli Bogu za kišu, što im je on uvijek nakon nekoliko dana činio i, za veliko čudo, kišu uvijek izmolio, — gotovo se tu stanovati ne bi moglo.
Pop je bio jedan kršan čovjek! Nije kakav pendek ni slapčina, već viđen, naočit, otresit, pa kad ga pogledaš, milina te hvata što to nije ni hodža ni fratar, nego baš pop, naše gore list. Krupan, golem, crne velike brade, što mu poklopila sve prsi, čak i ramena, sa golemom kamilavkom na glavi, koja je nekada bila crna pa vremenom pozelenila, i sa još zelenijom mantijom, na kojoj su peševi pri dnu svi iskidani u tetrejicama, te lijepo vise i izgledaju kao kite kakve. Donje mantije nije nikako nosio, nego pamukom nadolmljenu šarenu anteriju sa širokim rukavima; široke čakšire, dugačkoga tura i gajtanima vezenih tozluka, a ispod njih se vidile ogromne, teške kundure koje nije htio drukčije kupovati nego na oku i čiji su đoni gusto potkovani širokoglavim, malim čivijama. Opasivao se velikim, crvenim pojasom, — ne onim kojim vladika popove odlikuje, nego običnim, čaršiskim, — čije je crvenilo neobično odudaralo od crnih čakšira i zelenkaste mantije. Iza pojasa virio mu je uvijek golemi crkveni ključ, — jer pop nije imao vjere u drugome pa ga nije htio od sebe davati, — i debeli držak velikoga noža, bez koga nije mogao biti ni u crkvi ni van crkve, i zbog koga je gojazni župnik iz obližnjega sela, fra-Šime, živio u neprestanoj slozi i ljubavi sa popom.
Mnogima će biti začudo zašto su upravo seljani prozvali tako kršna i tako viđena popa popom Tandrkalom i misliće se, možda, da je to učinjeno iz pakosti ili mržnje kakve. Bože sačuvaj! Na svijetu valjda niko nije poštovao ni tako visoko cijenio svoga sveštenika koliko Hodovljani popa Tandrkala, niti se iko mogao onako krupno i kočoperno ponositi i hvaliti kao oni njime. Ne! Pop je samo imao jednu krasnu naviku da sve na pamet čita, ako hoćete čitavu leturgiju, sve apostole i evanđelja; i čitao je brzo, na prešu, ne oduškujući, te mu se od svega čitanja ništa nije razumijevalo, nego jedno neprekidno: zzzzzzzmzzzz i rrrrrrvrrrr, nešto slično tandrkanju. I eto, radi takoga čitanja prozvali ga Tandrkalom, i sad svak može razumjeti da to nije ništa ružno ni uvredljivo, niti ga je kogod htio nagrditi time.
Pop Tandrkalo bio je ujedno i jedan proslavljen čovjek. Bilo je molitava za koje ni sam vladika nije znao da postoje na svijetu, a on ih je čitao i imao za to neku naročitu, „starodrevnu” knjigu, izglodanu i čađavu, u kojoj jedva ako je bilo pedeset žutih, cigarama proprženih listova. Ako je tu knjigu rastvarao, morala je molitva pomagati! Čak iz osmoga sela dolazili su ljudi, koji nijesu njegovi parohijani, da im čita molitve, i vraćali su se od njega potpuno zadovoljni, utješeni. Svi su vjerovali tvrdo da on zna molitvama liječiti sve znane i neznane bolesti, goniti grad iznad sela, otklanjati maću sa žita i izgoniti skakavce i svakakve druge bubice i štetne životinje. Pop čita molitve, a seljaci gone skakavce, i kroz dva dana molitva pomogne i nestane skakavaca. Još ako čovjek plati veću molitvu, — krasota jedna! Ne treba tu biti cicija, pa se smišljati i stiskavati, nego prosto poslušati popa i platiti po njegovoj preporuci.
— Ima u mene različnije’ molitava, — govorio je on. — Ima ji’ od forintače, ima od pet groša, a ima od dva groša, pa koju ko hoće. Bogu je svaka molitva mila, ama što je krupnja sve mu je milija, i onu od forintače bolje će saslušat’...
Pogađati se niko nije smio. Ako je neko samo zapitao: „A može li mu bit’ jeftinije?” pop se odmah ljutio i počeo grditi i psovati takvim načinom i takvim riječima, kakve se u knjige ne bilježe.
— ... ću ja čitat’ tebi — drečao je zaklapajući knjige, — jer si ti jedan bogohulnik, kad se oko ovoga pogađaš. Oc ... hoćeš džaba molitava?... Pogađaš se, a hoćeš da ti Bog pomogne! Pomoće ti ...
Jedino se nije ljutio i dopuštao je pogađanje u tome slučaju, ako se iz koga čeljadeta morao izgoniti đavo. Dešavalo se, pa đavolu dođe ćeif da se bez kirije nastani u nekome, i taj neko, ne nadajući se takome gostu, odmah pobjesni, otima se, psuje, ugriza, laje i čini svakakve nepristojnosti, što ih nikako jedan čovjek bez đavola, barem onako javno, ne bi činio. Tako čeljade ništa ne bi moglo izliječiti osim popove njege i molitve, upravo molitava, jer tu se nije moglo proći sa jednim danom i jednom molitvom.
Radi pazara en gros pop se nije protivio pogađanju i dozvolio bi da se srodnici bolesnikovi cjenjkaju s njime, a i sam se dugo cjenjkao.
— Nije to tako lahko izagnati sotonu — govorio je vatreno. — On se zavuče u čeljade, pa laje, ’suje, huli ime gospodnje i tu ne pomaže ništa, nego mnoge forintače... Molitva od krune tu ne vrijedi marijaša!... Deset dana treba čitati i udarati po sotoni, pa da izađe...
Popovo izgonjenje đavola dobro je došlo Hodovljanima. Desio se nekakav, pa se poinadio sa ženom i, kad mu je poletila u oči, lijepo je svezao i odveo popu da iz nje istjera đavola. Pop, i ne zagledajući ženu, namače epitrahilj na se, uze knjigu u jednu, a debeo štap u drugu ruku (jer bez „udaranja po sotoni” i po čeljadetu nije se moglo ništa učiniti, niti su samo molitve pomagale) i stade pred crkvena vrata.
— Iziđi, sotono prokleti! — dreknu prvi put i štapom opali ženu po slabini, da je ciknula i uvila se kao zmija. — Izlazi iz čelovječeskago tjela, gdje že njest mjesto tvoje ...
I nastavi udarati i čitati, strašno zaklinjući đavola, da bježi „u morske dubine i nebeske visine, đe oroz ne pjeva i sjekira ne siječe”. I žena je sve manje cikala i otimala se.
Kad je prvu molitvu očitao, a ono, na veliko čudo sviju, izletio đavo, a umalo nije i duša iz žene, te su je iznemoglu i oslabljenu odnijeli kući. Otada su se sve Hodovljanke umirile i postale kao anđeli, niti su znale za strašniju prijetnju nego kad bi se koji muž okosio da će je voditi popu „da joj istjera đavola”.
Naravno, za sve ovo moralo se popu i brzo i pošteno plaćati, jer on nije bio prijatelj veresije. Nije vjerovao čak ni onima koje su Hodovljani smatrali za najuglednije, i javno je govorio da svi seljani „što popu od veresije daju, k’o da u vodu bacaju...” Rđave dužnike, koje nije mogao izbjegnuti, niti je tužakao niti ih javno, u crkvi, izobličavao, kao što su to neki drugi popovi radili. On je pronašao sasvim svoj, originalan način naplaćivanja, te niti je htio pričestiti, niti krstiti, ni vjenčati, ni sahraniti koga iz kuće dužnikove, dok mu novce naprijed položio ne bi i sve staro potpuno isplatio. Mihi Todorovu, najljepšem momku seoskome, pustio je da nevjenčana mlada u crkvi čeka puna dva sahata radi njegova dugovanja, a kad mladoženja najpošlje nije imao platiti, svatovi su se između sebe porezali i iskupili popu petnaest groša da pristupi vjenčavanju.
I birovinu je majstorski kupio. Dođe u kuću kad je najpunija, da, tobože, osvješta vodicu, a u stvari da priviri u hambare i koševe, te da odvoji svoj dio i napuni vreću. U toru je lovio bolje janjce i otimao ih, pa ako nije mogao drekom, a ono finoćom. U Janka Glavanića, u toru čitajući molitvu, sakrio je jagnje koje je najgore bilo, pod svoju kabanicu. Pošto je svršio domaćin poče da traži jagnje namijenjeno popu, ali ga nema. Tad uze drugo, mnogo bolje i deblje, i predade mu ga.
— Znao sam ja, poganoviću, da ćeš ti meni namijenit’ najgore — zasmija se pop i ispusti ono mršavo ispod kabanice. — Ama ... ćeš ti mene prevarit’... Stoga sam ga ja i sakrio dok mi drugo odabereš ...
Drugi popovi gledali su šta pop Tandrkalo radi i zavidili mu. Neki su pokušavali da okrenu njegovim načinom, ali im nije pošlo za rukom i svijet se počeo buniti protiv njih, jer niti su imali „starodrevnih” knjiga, niti su znali izgoniti đavole, a što je najglavnije, nikada nijesu znali izmoliti kišu. Ta Hodovljani ne bi primili drugoga popa, sve kad bi im dvaput bio jevtiniji! I dijete je znalo da njegova molitva ne bi bila onako uslišana kod Boga kao molitva popa Tandrkala. Niko od njih ni pomisliti smio nije da su popa nekada u mladosti, — kad još nije bio pop, — uhvatili i isprebijali Turci zbog toga što je namignuo na njihovu djevojku i nožem rasporio nekakvo momče, te da je otada imao kalendar u ramenima, i uvijek na dvadeset i četiri sata prije mogao predskazati kišu, bolje i sigurnije nego ikakav barometar. Ne, nego je čitavo selo bilo tvrdo uvjereno da je on nekim svetiteljskim djelom ugodio Bogu i da je kiša padala isključivo na njegovu molbu.
Jednoga dana, pošto im je suša dotužila i sve im izgorilo i sasušilo se od silne vatre, a hajvan počeo skapavati, iskupi se čitava deputacija od seljana i, dogovorivši se naprijed, krenuše popovoj kući, onako guščijim hodom jedan za drugim.
— Došli smo ti, oče, da ti se molimo — poče najstariji od domaćina, promukli i sušičavi Arsen Karadeglija, nekim svečanijim glasom, i poljubi popa u ruku. — Ela potegni te svoje svete knjige pa da ni se zamoliš za kišu, e ’vako skapasmo ka’ živina i mi i hajvan.
Pop poduhvati bradu i praveći se zamišljen poče je grickati.
— A što ću vi se sad moliti, kad je prošla Gospojina i kad će kiša sada padat’ svaki dan? — zapita.
— Ne odvraćaj nas, oče, ako Boga znaš — opet će Arsen, a suvo lice iskrivi mu se i iskezi prema popu, — e ne znaš što je muka i ljuta nevolja. No ako imaš srca imalo, pomoli se Bogu, eda ga kako ti umoliš, kad mi svi ne možemo.
— Mučno je to, mučno — dočeka pop, otežući i praveći se još zabrinutiji. — Dobro vam Bog daje kakvi ste vi, a da vas kažnjava po zaradi, sve bi vrele ćuskije iz neba padale, pa vas u glavu zgađale... Grdno griješite, pa i mene ne pazite k’o što treba. Eno u kući nemam drama meda, nit’ imam masla, a računam se vaš pop, i računa se da me vi hranite.
Seljaci se zglednuše zabrinuto.
— Ne zamjeraj, oče, ako te kad i zaboravimo — nastavi Arsen, postiđeno okrećući glavu u stranu. — Mi nemamo obraza da gledamo u tvoje lišce, ama što ćeš, kad ni nije jedna briga na glavi, nego ih ima hiljadu, pa zaboravimo đekada i kako ni je ime. Nego tebe lijepo molimo i ljubimo ti ruke i klanjamo se ka’ jednome česnom božjem služitelju, da ti na nas pogledaš i da mu se pomoliš ... Ko će, ako nećeš ti? A ako Bog da zdravlja, pa kiša udari, napunićemo mi tebi ćupove i maslom i medom.
— Pa dobro — dočeka pop, snizivši malo glas, — kad vi tako molite, učiniću. Promisliću još koji dan, pa ću vam poručiti kad će biti molepstvije za kišu. A vi zapamtite šta ste obećali, pa ne treba čekat’ dok udari kiša, nego ću vam sjutra poslati ćupove, da ji napunite. Neće trebati da se vi mučite i da dolazite po nji' ...
I pruživši svakome ruku da poljubi, okrenu se i ode u kuću.
Treći dan nakon toga osjeti pop kako ga nešto u ramenima žicnu i zaboli ga.
— Oho! — uzviknu i previ se do zemlje, pa se približi prozoru i pogleda na nebo. Iznad Krstac-planine bijaše se uhvatio kao neki dim i obavijao, poput piramide šiljast i oštar, vrh, a tanak kao paučina oblak dizao se lagano iza njega i razvlačio se prema selu.
— Stojane, — zovnu pop svoga jedinoga i vjernoga đaka i crkvenjaka, koji mu je ujedno čistio ahar i timario konja u njemu. — Hajde udari u zvono, pa nek se okupi svijet, da molimo Boga za kišu.
Stojan, ospičavo, mrgodno, nikad nezačešljano momče, gunđajući udari konja po sapima i ostavi ga, pa lijeno, jedva odižući noge, krenu prema crkvi i kroz široku, grobovima prekrivenu avliju prođe i zaustavi se pod malim, drvenim zvonikom, sastavljenim od trulih, krivudavih greda.
— Baš će izmolit’ kišu danas! — progunđa opet i, prihvativši za konop, potegnu iz sve snage. — Izmoliće, ja! ...
Zvono zacikta i kroz studeni, oštri vazduh jutarnji jasno odjeknu, a zvon mu se razliježe iznad sela pa sve do Krstac-planine, odakle se odjek vraćao, te se pričinjavalo kao da i tamo u oblaku zvono zvoni.
Kad je Stojan ostavio konop, bijahu se već okupile obližnje komšije. Opkolili ga sa svih strana, zinuli i posmatrahu ga nekako začuđeno, kao da ga dotle nikada nijesu vidjeli.
— Što je? Što se zvoni? — zapitaše neki.
— Pa znate — odgovori Stojan osorno, gledajući ih pakosno, gotovo s prezrenjem. — Vi ištete kišu, pa hoćete da vam pop moli ... Baš će vam danas izmoliti!...
Kašnje se okupiše i drugi domaćini, ozbiljni i nekako zabrinuti, kao obično kad se približuju crkvi. Za njima pristala ženskadija, obučena u čisto bijelo ruho, a okićena fesliđenom i ruzmarinom, krsteći se još izdaljega prema zvonu i zvoniku i ušutkujući djecu, kojima se po licu moglo poznati da grdno žale što nijesu ranije došli, da i oni pomognu Stojanu zvoniti.
— Što je ’vo popu baš danas ućmetisalo da moli? — zapita jedan malen, kljast starčić, poskakujući na svojoj štuli i razvlačeći usne, te mu se ukazivao krnjavi zub, jedini zub što ga je imao u vilici.
— A ugled’o oblak, pa stoga — naduto odgovori jedno momče što je nedavno došlo iz soldata, pa još nije moglo vjerovati u snagu popovih molitava.
— Muč’, pogani nikakva, e će zbog tebe sad u nas zagrmljeti! — okosi se Arsen Karadeglija i premjeri ga krvničkim pogledom. — Kako se ne bojiš take nepodobajeme riječi izgovarat’? Slab je ’vo oblak i slaba će kiša bit’, ako ne pomogne pop i njegova molitva.
U tome pristiže i pop. Pogledavši po sabranome narodu, klimnu glavom kao pozdravljajući, pokloni se i prekrsti pred crkvenim vratima, otključa ih i uljeze u crkvu. Za njim uljegoše nekoliko djece, a za svima Stojan, mrgodan i pakostan, jedva odižući noge i neprestano gunđajući nešto.
— Sad pazite, braćo, pa da se uredimo ka’ što Bog naređuje, te da ne bude tjeske — opet poče govoriti Arsen, razmičući narod i odgurkujući one što su stali bliže crkvenim vratima. — Nemojte da nagrćemo ka’ stoka, pa da bidne bruka ka’ što je bilo pošljednji put u litiji, kad smo nagrnuli na babu Anicu, te se starica otisla niza stijene i živa se isprebijala, da joj život jedne pare ne valja. Ljucki, braćo, pa će ni ljucki i Bog dat’...
— Mene se ne bojte, ja neću ni na koga nagrnut’, i biću pošljednji — odgovori kljasti starčić i opet poskoči na štuli, a razvuče lice.
A na crkvenim vratima pomoliše se djeca, obučena u šarene, stare, voskom pokapane stihare, visoko držeći debele, teške čirake, što ih je nekakav priložnik sam po sebi istesao i izradio, da ih gladno dijete ne bi moglo ni tri koraka ponijeti. Za djecom izađe Stojan, noseći crkveni barjak, pa čisto neprijateljski, sa mržnjom nekom, gledaše u svetoga Nikolu, što ga je sa barjaka blagosiljao. Najpošlje se pojavi i pop, u šarenoj, dosta čistoj, svilenoj odeždi, praćen trojicom seoskih momaka što su na prsima nosili tri iscrvotočene, drvene ikone i sa ponosom se smješkali na svakoga okolostojećega.
Tim redom krenuše svi. Za njima nagrnu narod, koji, odmah spočetka, zaboravi na sve mudre opomene Arsena Karadeglije i pri desetome koraku obori nečije dijete, a nekakva starca očepi, da je počeo na glas protestovati i čak ružno, vrlo ružno psovati. I litija je, dižući silnu prašinu, koja se poput dima širila za njom i iščezavala u vazduhu, lagano milila kroz sve selo, pa se prihvatila brda i preko strmih i oštrih krševa penjala se gotovo do na sami vrh, u želji da se primakne upravo pod nebo, te da Bog čim prije čuje popove molitve.
Pri vrhu zaustaviše se djeca i svi se zaustaviše. Molepstvije otpoče. Pop zapali jednu svijeću, otvori onu staru knjigu i ne gledajući u nju, nego više sebe u nebo, poče kroz nos čitati, izvijati nekako lijepo, umiljato ono njegovo: zzzzzzzzzz i rrrrrrrrrr, pa ga milina slušati i trnci te podilaze od nekog blaženstva. A narod nagrnuo oko njega, opkolio ga, pa mu ne da ni da sve izgovori i svrši jektenija, nego neprestano i iz svega grla izvija jedno beskrajno dugačko i beskrajno visoko amin.
— Ne valja sve amin, nego vičite i lodaj gospodi! — osiječe u neko doba Stojan i posnažno gurnu Arsena Karadegliju u rebra.
— Svedno mu je — dočeka Arsen, ljutito se osvrnuvši. — Mi ćemo vikat’ amin ka’ i vazda, a drugo mu ne znamo ... Nećemo mi vašije’ novitata, e stari Bog razumije nas starce, a vi s mladijem kako se naredite ...
Pošto se molepstvije svrši, pop utrnu svijeću, opet zatvori knjigu i čitava povorka krenu natrag crkvi. Sad se već nije išlo onako u redu kao prije, nego se guralo sve to više i, prema onoj Hristovoj, potonji su se jednako starali da budu prvi. I grajalo se više. Djeca se zagrlila, trče naprijed i mjesto crkvene okrenuli da pjevaju onu svoju staru pjesmu:
„Padaj, padaj kišice!
Molila se majka,
Do Đurđeva danka,
Na kamenu sjedila,
Dvoje đece rodila.
Jednom ime Javore,
Drugom ime Prevore.
Prevrnu se nebo
Kao čisto srebro”.
a uz djecu počeli popijevati i neki momci, samo poluglasno, jer u pjesmi nijesu molili za kišu, nego izazivali vjetrove:
„Puhni mi puhni, lađane,
Dođi mi dođi, dragane ...”
Žene su koračale u živom i veselom razgovoru^ a starci su se prepirali oko ljetine, pokušavajući neprestano da zastanu i da se objasne, ali ih je gomila i preko njihove volje potiskivala naprijed, te su čak morali i priskakivati ...
Iza podne navukoše se oblaci nad selom, ali ne oni mrki, sumorni, što nose sa sobom munje, grmljavinu i silan pljusak, nego nekakvi sivi, golubasti, ujednačeni na svim stranama.
— Ovo će bit’ fina, sitna kiša! — govorili su neki zadovoljno, zijajući u nebo. — Ovo može tri dana padat’ i sve nam natopit’...
— Nema molitve bez našega popa! — nastavljali su drugi, gladeći brkove. — Što je on Bogu drag, to nema više.
I sam pop, premda je osjećao u ramenima bolove i žiganja, ipak je počesto provirivao na prozor i smješkao se. Znao je da sad opet mora biti o njemu govora i da će mu se slava još više raščuti širom čitave Hercegovine, a može biti i dalje ... I od nekakva čudnovatoga zadovoljstva on je onu žestoku, prepečenu rakiju što mu je Stojan obično donosio da njome trlja ramena te da mu bolovi oduminu, — počeo ispijati, i, malo pomalo, ispio je čitavu bočicu, tješeći se time da će rakija bolje pomoći kad se upotrebi iznutra nego spolja..
Ujedanput poče padati.
— Šta je ovo? — breknu pop i potrča prozoru, kad opazi da to nijesu one obične kišne kapi, koje on tako rado sluša kad mu zakucaju u stakla prozorska, nego nekakve drukčije, izmijenjene. I zbilja, na njegovo veliko čudo to i nije bila kiša, jer mjesto krupnih i teških kapljica guste, bijele pahuljice lepršale su, igrale se u vazduhu i padajući lijepile se po još lisnatome drveću i po suhoj travi.
— Snijeg, na moju dušu! — uzviknu pop i promoli glavu kroz prozor još više, kao da bi da se uvjeri: pada li svuda jednako i nije li njegova kuća izuzetak u tome? A kao za inat snijeg uhitrio, pa igra, igra, pada i hvata mu se po kosi i po bradi smetajući mu, da ne vidi dalje nego na nekoliko koračaji od kuće.
— Ovo mi se još nije strefilo — uzdahnu pop otresajući se. — Ovo je k’o proklestvo ... Ja molim jedno, a Bog daje drugo. A njegova je starija!
Iznenada se otvoriše vrata i mrgodni Stojan pomoli se na njima.
— Eno te čekaju ne’akvi pred vratima — procijedi kroz zube. — Izmolio si im kišu, pa ’oće da zafale...
Pop ga pogleda mrko, raščešlja prstima bradu i strese snijeg sa nje razmišljajući se malo. Izađe.
— Bolan, pope, šta je ’vo sad? — dreknu Arsen Karadeglija iz svega grla, čim ga opazi. — Mi te nijesmo molili za snijeg, nego za kišu, a ti snijeg okrenu.
Pop zastade malo, diže prst prema nebu i pokaza na snijeg.
— Krivi ste vi svemu i vaša rđava djela! — poče svečano, nekim uzvišenijim glasom. — Vas Bog hoće da kazni! Ja sam vam posl’o ćupove, da mi napunite maslom i medom prije molepstvija, a vi nijeste šćeli, nego ste ostavili za kasnije, biva k’o da ne vjerujete meni i božijoj molitvi ... To vam je zato!
Pa ponosito, preko običaja, okrenu im leđa i vrati se u sobu ostavivši ih da se zgledaju i iščuđavaju jedan drugome.
— I pravo ima! — viknu Arsen, pribravši se najprvi. — Mi smo grešni i Bog nas kazni! Da smo poslali masla, da pop zamasti molitvu, ne bi ni se ovo strefilo, a u gladna popa, gladna i molitva.
I vratiše se kućama.
Izvori
uredi- Svetozar Ćorović: Sabrana djela, knjiga 7, strana 59-71 , "Svjetlost", izdavačko preduzeće Sarajevo, 1967.
|
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Svetozar Ćorović, umro 1919, pre 105 godina.
|