Policajcu Milutinu Lekoviću

Policajcu Milutinu Lekoviću Pisac: Slavko Perošević

  Policajcu Milutinu Lekoviću

Tebi brate koji, sad snom vječnim spavaš,
Tužna srca pišem, ovu pjesmu kratku.
Tebi što si vršeć’ svoju dužnost svetu,
Izgubio život, na zadnjem zadatku.

Kad mi dođe ova, vijest puna tuge,
Pomislih od bola, srce će mi pući.
Miso' mi odluta k' djevojčici tvojoj,
Koja čeka oca, da se vrne kući.

I ako se možda poznavali nismo,
U duši te svojoj, žalim kao brata.
I zamišljam tvoju mezimicu kako,
Tužno pita majku: „Kad će doći tata?”

Al' dok pile malo, nadaše se sreći,
I sa nestrpljenjem gledaše ka satu,
Ti si kao oro’, polomljenih krila,
Ležao u lokvi krvi na asfaltu.

Ljudina si bio, tako mnogi kažu.
I nosio časno uniformu plavu.
Al' revolver planu u krvničkoj ruci,
I olovom vrelim, raznese ti glavu.

U potiljak mučki, Milutine brate,
Pogodi te kleto zlikovačko zrno.
Od ujeda zmijskog, suri oro’ pade,
A gordi Durmitor, zavi se u crno.

Al' u jednu ruku i ljut sam na tebe,
Crn oblak se svio, iznad mojih vjeđa,
Što na um ne ima, r’ječ predaka naših:
„Šiptarima nikad, ne okreći leđa”!

Tu riječ si' sto put, pod Durmitor čuo,
Od oca i đeda, ujaka i strica,
Pa kako si mogo’, dozvoliti da ti'
Iza leđa sjedne šiptarski ubica?

Ja sam ovih dana, negdje u tuđini.
Ne znam dal' na tvoje stiću pokajanje.
Al' ovom ću pjesmom obznaniti da je,
Jedan pošten čovjek, među nama manje.

Uniformu svoju nosio si časno,
I pao ko' borac, protiv kriminala.
Pa nek ti je zbog tog, Milutine brate,
Crna zemlja laka i vječno ti hvala!

(decembar 2019.)