Politička prošlost Hrvata 8
| ←< 7. glava | POLITIČKA PROŠLOST HRVATA Pisac: Vaso Čubrilović |
9. glava >→ |
Samostalna Hrvatska propala je jer nije mogla da izdrži pritisak s Jadrana od Venecije a sa Drave od Ugarske. Unutrašnja povezanost meću plemenima još je bila slaba, a kulturna borba oko latinske i slovenske službe u crkvi razbijala je i ono malo duhovnog jedinstva izgrađenog za dve stotine godina državne samostalnosti. To je dovelo do naslona na Ugarsku.
Zauzimajući hrvatske zemlje Arpadovići su preuzeli na sebe i obaveze da brane dalmatinsko primorje od Venecije, a ona je iz godine u godinu postajala tamo sve nasrtljivija. Koloman je smatrao kao svoju prvu dužnost zakonitog hrvatskog vladaoca da zavlada latinskim gradovima u primorju. On ih je dobio od vizantiskog cara Aleksija i počeo ih osvajati 1107. Jedan za drugim oni mu se predadoše i dobiše velike povlastice. Ubrzo Venecija obnovi borbu i zavlada 1116 dalmatinskim gradovima. Otad, pa sve do dolaska Turaka ne prestaje borba izmeću Ugarske i Venecije oko gospodstva na Jadranu. Sa ratnom srećom i dalmatinski gradovi su menjali svoje gospodare. Što dalje, žilava republika sv. Marka sve češće se zadržavala na obalama našeg Jadrana, a ugarskim kraljevima kao zaštitnicima hrvatskog kraljevstva bilo je sve teže osigurati jadransku obalu od njene premoći. Arpadovići nisu žalili truda ni žrtava da postignu taj cilj.
Gospodari Hrvatske, Arpadovići nastoje u XII i XIII veku da prošire svoj uticaj i na ostale južno-slovenske zemlje. Kao posledica ovih ugarskih težnja dolazi u XII veku do čitavog šva ratova izmeću Ugarske i Vizantije. Neko vreme za Manojla Komnena od 1167—1180 Vizantija je obnovila, i to poslednji put, svoju vlast u našim severo-zapadnim zemljama, pa i u Hrvatskoj. Ali posle Manojlove smrti 1180 brzo je propala vizantiska premoć i u hrvatskim zemljama. Ugarska za vreme Bele II (III) prelazi u napad, osvaja Srem sa Beogradom, povraća Hrvatsku, podvrgava svome protektoratu Bosnu i meša se u unutrašnje stvari Nemanjićke Srbije. On je Mlečanima oteo Dalmaciju. S njima počinje jedan novi period ugarske ekspanzije na Balkanu koji će trajati sve do dolaska Turaka. Bosna se od polovine XII veka sve više razvija i jača na račun Hrvatske i Srbije. U ovo doba počinje žilavu borbu s ugarskim kraljevima za čuvanje svoje verske i političke samostalnosti. Uništavanje bogumilske jeresi, koja se u ovo doba uvrežila u Bosni, bio je glavni razlog ugarsko-hrvatskim kraljevima za čitav niz ratnih pohoda u toku sledećih vekova protivu nje. Pored svega toga, Bosna će zahvaljujući dobrom geografskom položaju na izvorima reka Bosne, Vrbasa i Neretve prodirati u severo-zapadnom pravcu dolinama Vrbasa i Sane zabijajući se kao klin u hrvatske zemlje i razbijajući njihovu i onako labavu geografsku celinu. U vezi s borbom protiv bogumilstva počeće u ovo doba katoličko misionarstvo u staroj Bosni, doći će u nju franjevci, otad pa za čitav niz vekova glavni čuvari katoličanstva, ali preko njega i hrvatstva u tim krajevima.
Za vreme samostalnog državnog života sastav hrvatskog društva bio je jednostavan, patrijarhalan. Glavnu narodnu masu čini seljak, još slobodan posednik. Građanstva kod Hrvata nema, a plemstvo se tek počelo odvajati od ostalog naroda, sastavljeno iz starih plemenskih glavarskih porodica i viđenijih ljudi iz kraljevske okoline, kako je već postajalo u to doba i kod ostalih evropskih naroda. I državna uprava bila je patrijarhalna, Pored kralja pojedinim plemenskim župama upravljaju župani, a Likom i Krbavom po starom avarskom običaju ban.
Ulaskom u državnu zajednicu s Ugarskom Hrvatska je postepeno prilagođavala svoje upravno i društveno uređenje novim prilikama. Već smo rekli da ugarski kraljevi od samog početka svoje vlade daju Hrvatskoj potpunu unutrašnju samostalnost. Mesto njih upravljaju hercezi ili banovi. Svako pleme i svaki grad uređivali su se po svom običajnom pravu, kralj se u sve to vrlo malo mešao. Herceg je imao široka, gotovo vladalačka prava, a obično mu je sedište bilo u Zagrebu. Zagreb je već u ovo doba počeo da se ističe kao kulturno-političko središte Hrvata, posebice od vremena kad je postao sedište biskupa Panonske Hrvatske 1095.
Bela III (IV) podelio je 1260 Hrvatsku na dve banovine, panonsku i hrvatsko-dalmatinsku. On se 1235 krunisao u Stonom Beogradu u isto vreme i za ugarskog i za hrvatskog kralja. Kao što se vidi, veze izmeću Ugarske i Hrvatske postajale su tokom vremena sve tešnje.
Najveće promene za vreme arpadovićke vlade u Hrvatskoj nastaju u njenom društvenom sastavu. Maćari kao narod ratničkih stočara još iz ruskih stepa doneli su sobom smisao za aristokratsku društvenu podelu. Kad su se prelaskom na hrišćanstvo pridružili zapadno-evropskoj kulturi, nije im bilo teško prići feudalnom društvu tadanje Evrope, jer su ga u osnovi već i imali. Sasvim drukčije je bilo sa Hrvatima. U njih se plemstvo tek počelo odvajati od narodne mase, seljak je držao zemlju a demokratska slovenska institucija narodnog zbora, skupštine, imala je glavnu reč u svima velikim pitanjima ticala se ona sela, župe ili cele države. Još u samom početku svoje vlasti u Panonskoj Hrvatskoj ugarski kraljevi počinju stvarati feud dajući hrvatskim i svojim velikašima čitave oblasti na upravu i uživanje. Tu se najpre u hrvatskim zemljama izvršila feudalizacija društva i uprave. Mnogo sporije razvijao se proces u Dalmatinskoj Hrvatskoj. Tamo je stara plemenska organizacija bila i suviše jaka, narod privredio i politički samostalan da bi prelaz mogao biti tako brz. Istina, kad Koloman pregovara sa dvanaest hrvatskih plemena izmeću reka Raše i Neretve, on ne pregovara sa narodom nego sa njegovim pretstavnicima, plemstvom. Njima i daje velike povlastice i vezujući ih interesom za sebe i svoju dinastiju počinje da uništava onaj demokratski duh i uređenje koje je dotle prevladavalo u matici hrvatske države.
Bela II (III) nastavio je ovaj rad koncem XII i početkom XIII veka dajući Frankopanima 1193 modrušku županiju, Šubićima bribirsku, a Babonićima, docnije knezovima blagajskim, zemlje izmeću Une i Sane.
Pretvarajući se od plemenskih glavara u feudalne gospodare hrvatsko plemstvo se izjednačavalo s ugarskim. Išlo je i dalje. Borbe oko prestola u dinastiji Arpadovića i mongolska navala 1241, poljuljali su u XIII veku centralnu vlast u Ugarskoj i Hrvatskoj. Oslobođeni kraljevskog nadzora i pritiska pojedini oblasni gospodari u planinskim predelima izmeću Raše i Neretve postaju samovoljni i samostalni. Oni su se ubrzo toliko osilili da su pri kraju XIII veka Šubići, Frankopani, Nelipići, Kurjakovići itd. bili u posedu čitavih malih država. Oligarhiska vlada u Hrvatskoj trajaće sve do 1347, dok je ne slomi Ljudevit I Anžuvinac.
Vrhunac slabljenja kraljevske vlasti bila je zlatna bula Andrije I (II), izdana ugarsko-hrvatskom plemstvu 1222. Ona će do propasti Ugarske biti osnovnim zakonom, na koji se zaklinjali ugarsko-hrvatski kraljevi. U njoj je ugarsko-hrvatsko plemstvo ograničilo kraljevsku vlast, osiguralo sebe od kraljevske samovolje i dobilo niz povlastica. Meću njima je bila jedna od najvažnijih član 31, po kome su imali pravo i oružanom rukom da brane od kralja izdane povlastice. Osnovica rasula ugarsko-hrvatske države bila je tu.
Borba oko slovenske službe u crkvi ne prestaje i posle ujedinjenja Hrvatske s Ugarskom. Papa Vićentije IV dozvolio je 1248 senjskom biskupu da može službu Božju služiti na narodnom jeziku.
Mongolska navala 1241—1242 opustošila je hrvatske zemlje kao i ugarske, Bela III (IV) da bi pomogao podizanje gradova zgodnijih za zaštitu stanovništvu za slučaj nove mongolske navale, a dobrim delom i kao protivtežu već premoćnom plemstvu dao im je velike povlastice. On je dozivao strance, većinom Nemce zanatlije, u gradove. U Hrvatskoj postaju u to doba slobodne opštine Zagreb, Samobor, Križevci i Jastrebarsko. Osnivanjem slobodnih gradova, gde se pored doseljenih stranaca naseliše i mnogi domaći mali plemići i seljaci, počinje stvaranje gradskog elementa u Panonskoj Hrvatskoj.
Za poslednjih Arpadovića kraljevska vlast je iz godine u godinu slabila. Jedno po jedno kraljevsko pravo prelazilo je na velikaše, nestajalo je slobodnih seljaka, pretvaraju se u kmetove, gradove drže velikaši, vojska je u njihovim rukama, a kralj je samo senka nekadanje moći. Za vreme vlade Vladislava III Kumanca nekoliko velikaških porodica pod voćstvom bana primorskog Pavla Šubića bili su potpuni gospodari Dalmatinske Hrvatske. Sa Vladislavom III dogorevala je sveća Arpadove dinastije. Već je počela borba ko će preuzeti njeno nasledstvo. U borbi oko njega Pavle Šubić, gospodar Dalmatinske Hrvatske, stade na stranu anžuvinskog princa Karla Martela dobivši zato od njega povelju da je gospodar cele Dalmatinske Hrvatske (1292). Pavle dovede Martelova sina Karla Roberta 1300 u Hrvatsku. Kada je umro poslednji Arpadović Andrija II (III) on ga preko Zagreba posla u Ugarsku, gde je 1301 krunisan za ugarsko-hrvatskog kralja.