Politička prošlost Hrvata 5
| ←< 4. glava | POLITIČKA PROŠLOST HRVATA Pisac: Vaso Čubrilović |
6. glava >→ |
Istakli smo još u početku od kolikog je kulturnog značaja bio za sve Južne Slovene, pa i Hrvate, geografski položaj njihove nove otadžbine. Hrvatske zemlje između Drave i Jadranskog Mora potpale su pod zapadnu, romansku kulturnu sferu uticaja. Kad je podeljeno rimsko carstvo na istočni i zapadni deo, ove zemlje su ostale u početku uz Zapadno Carstvo. Istina, posle njegove propasti, Istočno Rimsko Carstvo proteže i ovamo svoj politički uticaj, ali kulturno je zapad i dalje ostao premoćan. Ostaci starog stanovništva u unutrašnjosti, a posebice latinski gradovi u primorju, biće glavni rasadnici romanske kulture u hrvatskom narodu kad se naseli u ove zemlje. Ti gradovi biće istina, vekovima pod Vizantijom, politički vezani za Carigrad, ali kulturno uvek za Rim. Oni su glavni čuvari rimskih tradicija i rimske kulture na obalama Jadrana, pa će prilikom crkvenog rascepa radije ići sa sebi kulturno srodnijim Rimom i njegovim verskim poglavicom papom, nego sa politički jačim, ali kulturno tuđim Carigradom i njegovim patrijarhom.
Što su za zapad kulturno činili Rim i njegova tradicija, politički je u hrvatskim zemljama svršavala Franačka. Karlo Veliki se pojavljuje u hrvatskim zemljama ne samo kao osvajač, nego i kao nosilac zapadne hrišćanske kulture. Dakle, pod uticajem latinskog sveta iz jadranskog primorja a Franačko-nemačkog iz Srednje Evrope, Hrvati će se još u početku opredeljivati za zapadnu kulturnu orijentaciju.
Ćirilo-Metodijevski pokušaj da preko narodnog jezika u Božijoj službi i narodnog pisma dadu Slovenima nacionalnu crknu, pa i osnove nacionalne kulture, koliko toliko nezavisne i od istoka i od zapada, imao je veliki uticaj i kod Hrvata. I Rim i Vizant uz krst su nosili Slovenima i mač, šireći hrišćanstvo Franačka i Vizantija šire i svoj politički uticaj. Politički hrišćanstvo se, dakle, javlja kao tuđa, osvajačka vera, kulturno kao negacija svih kulturnih vrednosti, stečenih vekovima još u starom zavičaju. Zato i Hrvati prihvaćaju slovensku službu Božiju, slovensko pismo a preko ninske biskupije trude se da organizuju svoju narodnu crkvu.
Težnje slovenskih naroda da u izboru između Zapada i Istoka očuvaju što više kulturne nezavisnosti nailazile su posebice na otpor Rima. On je čuvao univerzalistički značaj svoje vere i svoje kulture vodeći borbu da je što više proširi na dosad još neosvojene narode. Pošto su hrvatske zemlje bile upravo na granici njegovih i Vizantovih uticajnih sfera u njima je borba bila tim jača i ogorčenija. Naročito u drugoj polovini IX veka, kad se javlja prvi veliki sukob među Rimom i Carigradom. Vizant je poslao 864 Ćirila n Metodija u Moravsku da pridobiju Slovene za hrišćanstvo putem slovenske službe Božje. Rim se od početka bunio protiv toga, jer je latinskim jezikom u crkvi čuvao kulturno jedinstvo zapadnog hrišćanstva. Posebice smetala je slovenska služba u hrvatskoj crkvi biskupima iz latinskih gradova.
Pošto su se sredili odnosi među primorskim Latinima i doseljenim Hrvatima, kad su i jedni i drugi imali istu veru, kod biskupa latinskih gradova javlja se vrlo rano težnja da prošire svoju pastirsku vlast i nad hrvatskim zemljama. Sačuvala se bila tradicija posle seobe naroda u Splitu i u ostalim primorskim gradovima, da su nekad pod jurisdikciju njihovih biskupa potpadale zemlje sve tamo do Drave. Kad Tomislav dobija latinske gradove njihovi biskupi ozbiljno preduzimaju borbu da raskomadaju ninsku biskupiju, njene zemlje podvrgnu svojoj duhovnoj vlasti i da potisnu slovensku službu iz hrvatskih crkava. U to vreme Rim je dobio pod svoju jurisdikciju dalmatinske gradove i ostrva, i na Papu će se oslanjati latinski biskupi kad budu pokrenuli pitanje splitske nadbiskupije.
Napad latinskih biskupa bio je dobro smišljen i dobro vođen. Vekovna je težnja bila hrvatskih vladalaca da pripoje svojoj državi dalmatinsko primorje. Tomislav ga prvi dobija i razumljivo je onda da je smatrao za politički korisno vezati za sebe visoko latinsko sveštenstvo, preko njega i narod u primorju. Zato se nije mnogo protivio komadanju ninske biskupije i proširivanju jurisdikcije splitskog nadbiskupa i na hrvatske zemlje. Njegovo popuštanje u pitanju slovenske službe u Hrvatskoj mnogo mu se više stavlja na teret. I tu ga treba razumeti. Borba protiv slovenske službe u crkvi vodila se u to doba na celom frontu od Sudeta do Jadrana od strane latinskog i nemačkog sveštenstva. Ona je bila tek skoro uvedena, mladi slovenski narodi još nesigurni u ocenjivanju kulturnih dobara i suviše pod uticajem stare zapadne kulture da bi već u ono doba mogli dati ozbiljniji otpor njenim univerzalističkim težnjama. Centar hrvatske države bio je u primorju u neposrednom susedstvu latinskih gradova. Tomislav i ljudi, koji su u to doba vodili hrvatski narod, bili su odgojeni i odrasli pod uticajem latinskog duha i latinske kulture. Nije čudo, onda, ako im je izgledalo sasvim razumljivo da Hrvati kao hrišćani slede primeru ostalih zapadnih naroda i u crkvi upotrebljavaju ne „gotski“ slovenski nego stari kulturni latinski jezik.
Ako je voćstvo hrvatskog naroda već početkom X veka bilo podleglo prestižu latinske kulture, narod još nije. Seljaci i stočari karsnih kotlina, zabačenih planinskih dolina i barovitih ravnica stare Hrvatske, daleko su bili od latinskih gradova pa i njihova uticaja. Čuvajući svoje navike i običaje prenesene još iz stare otadžbine, oni su primajući hrišćanstvo težili da njegovoj dogmi prilagode i svoja stara verovanja i osećanja. Zato su i prigrlili tako strasno još od početka slovensku službu. Ona im je bila razumljiva i preko nje su i sa novim hrišćanskim Bogom isto tako mogli neposredno da razgovaraju kao i sa svojim starim neznabožačkim bogovima. Zato su potsvesno, nagonski težili da u velikim duhovnim strujanjima hrišćanskog zapada očuvaju što više svoje rasno, slovensko. Pretstavnik ove struje u Tomislavljevo doba bio je biskup Grgur Ninski. Braneći prava svoje ninske biskupije on je branio kulturnu nezavisnost svoga naroda. Vodeći borbu protiv latinskog jezika u hrvatskoj crkvi, on se borio protiv latinskog kulturnog prestiža na obalama Jadrana. Gorostasni njegov kip, namešten u peristilu Dioklecijanove palate u Splitu od Ivana Meštrovića ima tu simboliku: nije se hrvatski narod preko Grgura Ninskog borio protiv osnovnih dogma hrišćanske crkve, niti protiv večnih vrednosti zapadne kulture, nego protivu toga da hrišćanstvo i zapadna kultura služe ma kome za kulturno porobljavanje hrvatskog naroda.
Na splitskom saboru 925 god. načelno je priznato nadbiskupu splitskom da ima pravo jurisdikcije nad hrvatskim zemljama. Zabranjena je služba Božija na slovenskom jeziku u biskupskim crkvama, ali je sačuvana za niže sveštenstvo. Na drugom saboru 928 god. ponovo je priznata vrhovna vlast splitskog nadbiskupa u celoj hrvatskoj zemlji, a ninska biskupija je ukinuta. Zahvaljujući narodnom otporu služba Božija na slovenskom jeziku i ovaj put je odbranjena za niže sveštenstvo.
Ujedinjenjem latinskih gradova iz primorja sa zaleđem, proširivanjem jurisdikcije splitskog nadbiskupa na hrvatske zemlje i potiskivanjem slovenske službe Hrvati su se trajno opredelili za zapadnu kulturnu orijentaciju. Prelaz nije bio nagao ali je bio konačan. Malo po malo latinski jezik prevladaće u crkvi, latinska kultura u narodnom voćstvu, a pošto će se Srbi prikloniti Vizantu, zadržati slovensku službu i organizovati nacionalnu crkvu, pojaviće se s tim glavna kulturna razlika između njih i Hrvata, zasnovana na razlici u veri. Ona će sve do danas ostati glavno merilo pri podeli Južnih Slovena na Hrvate i Srbe. Ni zemlja, ni poreklo, pa ni jelik, ni običaji, pa ni državna tradicija nisu bili odlučujući pri opredeljivanju jugoslovenskih plemena za srpsko i hrvatsko ime, nego samo vera. Verska, a preko nje kulturna razlika, bili su i ostaće glavni činioci u hrvatsko-srpskom podvajanju.