Politička prošlost Hrvata 26

Hrvatsko-ugarska nagodba 1868

Napuštajući 1865 Šmerlingovu centralističku politiku Franjo Josif je obnovio razgovore sa Mađarima. Hteo je da u ratu za prevlast u Nemačkoj sa Pruskom bude siguran od neke mađarske revolucije iza leđa. Kad je u leto 1866 njegova vojska tučena od Prusa kod Kraljičinog Gradca u Češkoj i on bio izbačen iz Nemačke, njim je sve do francusko-nemačkog rata 1870 vladala samo jedna misao, kako se osvetiti Prusima za poraz i kako povratiti svoje izgubljene položaje u Nemačkoj. Toj svojoj želji podvrgao je Franjo Josif celokupnu svoju spoljašnju i unutrašnju politiku od 1866—1870. Razočaran svim centralističkim pokušajima zadnjih deset-petnaest godina, ne verujući više da će moći slomiti Mađare, on ubrzava pregovore, koje je počeo sa njima neposredno pred rat 1866. U tom ga podupire i njegov novi ministar spoljašnjih poslova Bajst. On je doveden od cara na taj položaj da mu diplomatski spremi novi obračun sa Pruskom. Pregovori su tekli relativno dosta brzo, a vodio ih je vođ mađarske liberalne stranke Franjo Deak sa novim pretsednikom ugarske vlade grofom Julijem Andrašijem. Oni su se svršili austro-ugarskom nagodbom 1867. Po toj nagodbi, Austrija i Ugarska imaju zajedničku vojsku, spoljašnju politiku i finansije u vezi sa tim. Zajedničke poslove raspravljaju se na Delegacijama, jednom Andrašijevom izumu pola parlament, jer u njima zasedaju narodni poslanici, a pola konferencija, jer ti narodni poslanici nisu neposredno birani nego odašiljani od Austriskog i Ugarskog parlamenta. Sve ostalo svaka država ima odvojeno. Austrija se pretvorila u Austro-Ugarsku Monarhiju.

Dok se vodili pregovori među Bečom i Peštom u Hrvatskoj su se još nadali da dualističko rešenje neće pobediti; verovalo se da će se Austrija preurediti na federativnoj osnovi. Protiv dualizma bili su svi Sloveni, crkva, vojska sa dobrim delom plemstva i carske okoline. Kad je nagodba bila gotova, Hrvatski sabor bio je pozvan da pošalje svoje pretstavnike na svečano krunisanje Franje Josifa I krunom sv. Stevana u Pešti. On je to odbio. Odgovor na to bio je da je raspušten 25 maja 1867. Franjo Josif se krunisao u Pešti 6 juna iste godine bez prisustva Hrvata, a 27 juna postavljen je baron Levin Rauh za banskog namesnika da sprovede ugarsko-hrvatsku nagodbu.

Grof Julije Andraši, da bi privoleo Hrvate na nagodbu, pokušava da utiče na njih preko kneza Mihaila. On je obećavao Srbiji da će joj pomoći da dođe do Bosne i Hercegovine pod uslovom da ne vodi Austro-Ugarskoj neprijateljsku spoljašnju politiku i da utiče na Hrvate i Srbe u Monarhiji da priznaju nagodbu. Mihailo je u tom pravcu nešto i radio, pa je pred svoju smrt izazvao protiv sebe kod Srba i Hrvata u Monarhiji veliko nepoverenje i ogorčenje.

Baron Rauh nije birao sredstva da stvori sebi većinu u Hrvatskom saboru. On je doista tako vodio stvari da je unionistička stranka dobila većinu od 52 poslanika, a opozicija spala samo na 14. Sabor se sastao 8 januara 1868, u početku rada opozicija ga je napustila, a unionisti su izabrali i poslali deputaciju u Peštu da vodi pregovore o nagodbi. Može se zamisliti kakva je bila ta deputacija, kad je sam Deak kazao caru da neki njeni ljudi više daju nego li on, Deak, traži. Ipak se našlo nekoliko onih, koji su tražili u okviru nagodbe finansisku samostalnost Hrvatske i pravo Hrvatskog sabora da on kralju predlaže bana, a ne ugarski pretsednik vlade. Deak nije bio protivan finansiskoj samostalnosti Hrvatske, ali su protiv toga radili grof Julije Andraši i ugarski ministar finansija Lonaj.

Mađari su uporno ostali pri tom da Hrvatska mora imati s Ugarskom sve zajedničko osim prosvete, vere, pravosuđa, policije i poljoprivrede. Saobraćaj, pošta i privredna pitanja imaju da budu zajednička. Isto tako i vojska. Hrvatski sabor šalje svoje pretstavnike u Zajednički ugarski sabor, pa odatle će ići zajedno u Delegacije.

Još iste godine Hrvatski sabor odobrio je ovu nagodbu.

Hrvatska opozicija t. j. ogroman deo hrvatskog naroda, bio je protiv ovakvog rešavanja ugarsko-hrvatskih odnosa. Već sam način kako je baron Rauh dobio većinu u Hrvatskom saboru i teror, koji je vršen u to doba po celoj Hrvatskoj i Slavoniji, pokazivali su da ugarsko-hrvatska nagodba nije sporazum dvaju slobodnih naroda, nego jednostrani diktat jedne strane drugoj. Zato još od samog početka uvođenja ove nagodbe u život počinje borba u Hrvatskoj za njenu reviziju. Ova borba oko revizije nagodbe ispunjavaće ceo politički život Hrvatske sve do propasti Austro-Ugarske 1918.

Ugarsko-hrvatska nagodba 1868 i u drugim pravcima čini prekretnicu u hrvatskoj istoriji. Sporazumom između dvora n Mađara Austrija se podelila na dve polovine, austrisku i ugarsku. U jednoj Nemci, u drugoj Mađari su osigurali sebi političku premoć. Propale nade slovenskih naroda u Austriji, da će od nje moći stvoriti jednu zajednicu slobodnih naroda, od ovog vremena pojačavaju kod njih one političke struje koje su propovedale da ona nije u stanju da im osigura slobodan nacionalni razvitak. Ova sumnja posebice se uvlači od 1868 u dušu hrvatskog naroda. Ako je iko verno služio Habzburgovcima, to je bio on, ako se prema ikome pokazali nezahvalni to je bio, opet, on. Istina, mlado njegovo voćstvo nije se moglo tako lako snaći u burnim i brzim promenama bogatim godinama pred nagodbu. Ono nije znalo iskoristiti teške položaje u kojima se nalazili dinastija i Mađari, posebice dok su bili u borbi, pa da izvuku što više za svoj narod. Nisu znali u pravo vreme popustiti i tražeći sve, nisu dobili gotovo ništa. Ali to ne opravdava držanje Pešte i Beča 1868. Franjo Josif i grof Julije Aidraši, bez sumnje glavni tvorci ugarsko-hrvatske nagodbe, naturajući na ovaj način jednom mladom, tek probuđenom narodu, protiv njegove volje državno uređenje povredili su njegov ponos, izazvali njegov otpor i stvorili uslove za potpun razlaz toga naroda ne samo s Ugarskom nego i celom habzburškom državnom idejom.