Politička prošlost Hrvata 25

Hrvatska pred nagodbu 1868

Austriski poraz u Italiji 1859 i proces ujedinjavanja italijanskog i nemačkog naroda moćno će uticati na njenu unutrašnju i spoljašnju politiku, eve do 1870. Potisnuta iz Italije 1859 ona će uporno braniti svoje položaje u nemačkim zemljama. Upravo stoga biće prisiljena da menja svoj unutrašnji politički kurs. Već u jesen 1859 oktobarskom diplomom Franjo Josif je ukinuo Bahov apsolutizam i obećao Ugarskoj i Hrvatskoj vratiti stare ustavne slobode.

Ogromno je bilo nezadovoljstvo i ogorčenje kod svih naroda Monarhije posle Bahova pada. Oslobođeni policiskog pritiska, oni su negde manje negde više izražavali ovo nezadovoljstvo. U Ugarskoj početkom 1860 stanje je izgledalo kao pred revoluciju 1848. Odatle se Beč imao najviše da boji nekog udara. Zato već u ovo vreme javlja se i kod dvorskih krugova misao da je glavni zadatak zadovoljiti i primiriti nemirne i uvek na bunu spremne Mađare. Srbi i Hrvati imali su deset godina vremena da pod Bahovom čizmom razmišljaju o habzburškoj zahvalnosti i da podvrgnu reviziji svoja četrdesetosmaška politička shvatanja.

Napuštanje Bahova apsolutističkog sistema i borba koja će se voditi u Monarhiji oko njenog preuređenja, postavila je i voćstvo hrvatskog naroda pred odluku, kako da se opredeli i u kome pravcu da povede svoj narod. Borba Italijana i Nemaca za ujedinjenje budila je i kod Hrvata nacionalnu svest i nacionalno pouzdanje. Aktivna spoljašnja politika Srbije za druge vlade kneza Mihajla (1860—1868) pokrećući pitanje rasturanja ne samo Otomanskog Carstva nego i Austrije sa jednim daljim ciljem, stvaranje velike jugoslovenske državne zajednice, tražila je od Hrvata da zauzmu stav prema srpskom pitanju. Ono u ovo doba postaje evropsko pitanje. Mađari i posle poraza u revoluciji 1848 i 1849 pojavljuju se ponovo kao uticajan činilac u srednjem Podunavlju i već se videlo da će dinastija morati tražiti sa njima sporazum. Sam Beč pod uticajem careva raspoloženja, vojničkih i dvorskih krugova i hegemonističkih težnja austriskih Nemaca, još ne napušta nadu da će moći izgraditi centralističku, neograničenom carskom voljom upravljanu Monarhiju. Neki dvorski i vojni krugovi sa slovenskim narodima traže preuređenje države na federativnoj osnovi. Hrvati su se morali opredeliti sa kojom će stranom ići i kakvu će politiku zastupati. To nije bilo tako lako. Međunarodni i unutrašnji položaj Austrije u ovo doba bio je još i suviše mutan, linije budućeg njenog razvitka nejasne, da bi se moglo tačno opredeliti. Tadašnji hrvatski naraštaj još neiskusan, sa neujednačenim gledištima, odgajen i odrastao pod raznim uticajima, sa raznih stanovišta posmatrao je problem svoga naroda. Zato je i dolazio do raznih zaključaka. U ovo vreme izgrađuju se u hrvatskom narodu naciono-politički programi, koji će uticati na njegovo političko opredeljivanje sve do 1918, pa dobrim delom i posle toga.

Prvo i osnovno pitanje, koje se postavljalo pred Hrvate, bilo je, da li braniti ili rušiti Austriju. Nema sumnje da je tristogodišnja vlada Habzburgovaca u Hrvatskoj ostavila dubok trag u narodu. Vekovna borba sa Turčinom vezana je bila svojim uspomenama za ovu dinastiju. I pored svih grešaka što ih je činila, ipak je ona očuvala osnovne elemente kulturne i političke nezavisnosti hrvatskog naroda osiguravajući mu zdravu osnovu kad se u XIX veku i vod njega počinje buditi nacionalna svest. Zato Hrvati 1848 idu u borbu protivu Mađara isto toliko da brane prerogative krune, koliko da se sami štite od mađarske hegemonije. Bahov apsolutizam sa svojim germaniziranjem, policiskim nasiljima i vređanjem svega onoga, što je Hrvatima bilo sveto, baca u dušu hrvatskog naroda prvu ozbiljnu sumnju da je habzburška dinastija toliko prijatelj Hrvata, kako je to pre izgledalo.

Iz razočaranja zbog nezahvalnosti carske za usluge 1848 pojavio se početkom šezdesetih godina pokret u Hrvatskoj: dalje od Beča. Videćemo, da će on u ovo vreme doći do izraza prvo u težnji da se nađe rešenje hrvatskog pitanja i mimo te Austrije, drugo, ako to ne može, da se osigura Hrvatskoj što veća nezavisnost od Beča, pa ma to bilo, po nekim, i u savezu s omrznutim Mađarima.

Iz ovih osnovnih postavki hrvatskog nacionalnog opredeljivanja razviće se prošlog veka šezdesetih godina nekoliko političkih stranaka u Hrvatskoj.

Ljudi, naslednici ilirskog pokreta i njegovo narodne stranke, držali su se načela da treba raditi i dalje na kulturnom jedinstvu Južnih Slovena. Ogorčeni Bahovim apsolutizmom, nepoverljivi prema kolebljivoj carskoj politici i sumnjajući već u samu Monarhiju, pomišljaju i na stvaranje jedne velike jugoslovenske državne zajednice. Vođ ove narodne stranke bio je đakovački biskup Juraj Štrosmajer, a ideolog najveći istorik hrvatski XIX veka Franjo Rački. Oba katolički sveštenici, sa jednom širinom koju katolička univerzalna ideja ume da dade ponekad svojim ljudima, obuhvatali su u svoj svojoj veličini i značaju ceo jugoslovenski problem. Oni su uviđali da hrvatski narod može osigurati sebi kulturnu i političku nezavisnost samo u zajednici s ostalim Južnim Slovenima. Na tome izgrađuju ceo svoj nacionalni program i rade na njemu sve do svoje smrti. Zato ih o pravom uzimaju kao glavne pretstavnike jugoslovenske ideje ne samo kod Hrvata nego i kod svih Južnih Slovena.

Polazeći sa stanovišta da nema političkog preporoda bez kulturnog, Štrosmajer i Rački nastavljaju rad ilirskih preporoditelja. Štrosmajerovom inicijativom i prilogom otvara se u Zagrebu Jugoslovenska akademija nauka i umetnosti. On daje potstrek za otvaranje Univerziteta u Zagrebu, stvara galeriju slika i pomaže svaki rad, koji ide na to da kulturno podigne hrvatski narod ili da od Zagreba napravi jugoslovensko kulturno središte. Obuhvatajući širokim zamahom ceo jugoslovenski problem Štrosmajer je pogotovu morao imati i široke linije hrvatske nacionalne politike. On je prvi od hrvatskih državnika počeo sa sistematskim radom na buđenju nacionalne svesti kod Hrvata u Dalmaciji, Bosni i Hercegovini. Na čuvenom sastanku Državnog veća u Beču Štrosmajer je postavio u jesen 1860 na odlučan način zahtev da se Dalmacija ujedini sa Hrvatskom i Slavonijom. On je tom prilikom počeo obračun s onim tankim slojem italijanske inteligencije u dalmatinskim gradovima, što je sve dotad davao lažnu etnografsku boju dalmatinskom primorju. Na njegov poziv iz Beča stvara se u Dalmaciji narodna stranka koja će pod voćstvom Dr. Mihe Klajića i Dr. Mihovila Pavlinovića povesti borbu sa italijanskim autonomašima i dovesti ubrzo do potpune hrvatske pobede u Dalmaciji.

Štrosmajer radi i na buđenju nacionalne svesti kod Hrvata u Bosni. Već ilirski pokret utiče na fra Ivana Jukića i mlađi franjevački naraštaj u Bosni. Štrosmajer daje većeg poleta radu na nacionalnom prosvećivanju bosanskih Hrvata, dovodeći franjevačke učenike u svoje semenište u Đakovu i radeći na nacionalno revolucionarnoj propagandi.

Stvaranjem Akademije, otvaranjem Universiteta i proširivanjem kulturno-političke akcije i na Bosnu i Dalmaciju, Zagreb od šezdesetih godina prošlog veka postaje pravi centar svih Hrvata. On će od sad biti središte, odakle će se dobijati ideje za političke pokrete i potstrek za svaki kulturni rad među svima Hrvatima. Da je tako, nemala je zasluga Jurja Štrosmajera i Franje Račkog.

Pored rada na izgrađivanju jedne široke jugoslovenske kulturne i političke saradnje i buđenja nacionalne svesti i osećanja nacionalne solidarnosti kod svih Hrvata, Štrosmajer i Rački sa svojom narodnom strankom aktivno učestvuju u rešavanju austriskog državnog pitanja. I tu se oni drže linije iz 1848. Odrasli pod utiskom velikih borba sa Mađarima, oni gledaju da izbegnu ikakvu vezu sa njima. Franjo Rački daje istorisku osnovu hrvatskoj tezi da državnopravno Kraljevina Hrvatska nikad nije gubila svoju samostalnost, a veza koja je postojala između nje i Ugarske, da je bila ugovorna i prekinuta stvarno i pravno ratom 1848 i 1849. Prema tome, Hrvatska nema nikakvih obaveza prema Ugarskoj i može se slobodno opredeljivati. Po mišljenju Štrosmajera, Račkog i njihovih ljudi iz narodne stranke federalističko uređenje Monarhije, sastavljene od jednakopravnih zemalja, bilo bi najbolje rešenje državnog pitanja. U koliko i pristaju docnije da se upuštaju u razgovore sa Mađarima, oni uporno stoje na stanovištu da mogu samo razgovarati kao jednak sa jednakim. Prema Beču i centralnoj vladi oni teže da za Hrvatsku osiguraju što veću samostalnost.

Drugi pokret, koji će biti glavni protivnik jugoslovenskom političkom programu kod Hrvata, jeste stranka prava Ante Starčevića.

Rodom Ličanin od oca Hrvata a majke Srpkinje, Ante Starčević je u mladosti pripadao ilirskom pokretu. Revolucija 1848 i 1849 i Bahov apsolutizam izvršili su kod njega unutrašnji preokret.

Sve hrvatske političke ideologije do Starčevića imaju jedan širi okvir, u koji se hrvatsko pitanje unosi kao deo jednog velikog problema. Ilirci su tražili da Hrvati u opštoj jugoslovenskoj političkoj i kulturnoj zajednici nađu rešenje svima svojim pitanjima. Mađaroni se drže starih istoriskih veza s Ugarskom, pa propovedaju da nastavak tih veza odgovara tradicijama i interesima hrvatskog naroda.

Ilirci su došli do svog ubeđenja polazeći od uverenja da su Južni Sloveni jedan narod. Međutim, to jedinstvo moglo je biti samo jedna pretpostavka. Zajednički jezik, običaji i patrijarhalna kultura bili su dobar uslov za izgrađivanje jedne jugoslovenske kulturne zajednice, ali to ne znači da je ta zajednica već postojala. Verske razlike među Južnim Slovenima i razni kulturni uticaji sa strane bili su tako moćni, da su bili u stanju da ometaju izgrađivanje jugoslovenskog kulturnog jedinstva i da dadu osnovicu tvrđenju da to jedinstvo ne samo ne postoji, nego da se ne može ni izgraditi. Političko jedinstvo propovedali su Ilirci, a posle njih Štrosmajer i njegovi sledbenici, pozivajući se na načelo narodnosti: pošto govore jednim jezikom, žive u istoj otadžbini, Srbi i Hrvati su jedan narod; prema tome, treba da imaju i jednu državu. I ova postavka jugoslovenski orijentisanih meću Hrvatima mogla je imati pristalica, ali i protivnika. Istina, živeći izmešani, vezani istom sudbinom sa svima uslovima za izgrađivanje zajedničke kulture, Srbi i Hrvati su imali sve objektivne uslove za izgrađivanje i zajedničke države. Međutim, pored tih opštih uslova postoje i posebni, koji deluju u suprotnom pravcu. Srbi i Hrvati nikad pre toga nisu imali jednu državu i vekovima su se razvijali kao odvojeni narodi sa svojom posebnom narodnom i državnom istorijom i prošlošću. Negirati tu prošlost, odbacivati one snage na kojima se i jedni i drugi vekovima održavali i razvijali, značilo je i kod Hrvata preći preko nekih osnovnih činjenica koje se nisu mogle izbeći, ako se htelo pravilno shvatiti suština hrvatske istorije.

Mađaronsko stanovište o potrebi održavanja vekovne zajednice Hrvatske s Ugarskom gubilo je sve više značaj u političkom opredeljivanju Hrvata posle rđavih iskustava koja su oni od 1790 imali sa Peštom. Nestankom feudalne Ugarske prekinula se ona glavna veza, kojom se ona vezivala sa Hrvatskom: lični i porodični odnosi i staleška solidarnost ugarskog i hrvatskog plemstva. Buđenjem nacionalne svesti kod jednog i drugog naroda povećavaju se kulturne razlike, pooštravaju politički sukobi, koji će od oba naroda posle 1848 napraviti nepomirljive protivnike. Od toga vremena Mađari u Hrvatskoj mogu imati prijatelje samo preko dobrih položaja i novca, a nikako iz uverenja.

Već smo istakli da je Bahov apsolutizam poljuljao kod Hrvata veru u iskrenost i dobronamernost dinastije prema njima. Posle Baha u Hrvatskoj se od Austrije svašta očekivalo i svega bojalo. Otuda sumnja da li se u buduće treba boriti ako ponovo, kao 1848 i 1849 dođe u pitanje njen opstanak.

Iz kritičnog stava, koji je jedan deo hrvatske inteligencije počeo zauzimati prema svima političkim strujanjima svoga vremena u Hrvatskoj rodiće se Starčevićev pokret. On se nije slagao sa Jugoslovenima, jer nije verovao u kulturno jedinstvo Južnih Slovena, jer nije verovao u političku budućnost jedne jugoslovenske državne zajednice. Jugoslovenstvo onako, kako su ga zamišljali Ilirci i Štrosmajer, pretpostavlja odricanje od svega posebnog plemenskog; ono traži utapanje Hrvata u opštu jugoslovensku zajednicu. Starčević nije hteo ničega da se odriče kao Hrvat. Njemu je izgledalo kao izdaja prema svom narodu napustiti hrvatsko ime, hrvatsku državnu ideju i hrvatsko istorisko pravo za račun neke velike jugoslovenske nacionalne ideje. Zato ustaje protiv jugoslovenstva, propoveda krstaški rat protiv srpstva i hoće potpuni kulturni i politički individualitet hrvatskog naroda.

Još je nepomirljiviji Starčević prema Pešti i Beču. Prema Ugarskoj usvaja potpuno stanovište Račkog o vekovnoj nezavisnosti Hrvatske i podupire ga još isticanjem načela narodnog suvereniteta. Beču Starčević ne veruje, niti misli dahu Habzburgovci u stanju da osiguraju Hrvatima slobodan nacionalni razvitak.

Pobijajući jugoslovensko jedinstvo, odbijajući ikakvu državnu zajednicu s Ugarskom, ne verujući u životnu sposobnost Habzburške Monarhije, Ante Starčević je prvi politički čovek među Hrvatima, koji je kao prvu tačku svoga programa istakao: nezavisna velika Hrvatska. Zato se i smatra osnivačom modernog hrvatskog nacionalizma.

Od ova tri politička pokreta najznačajniji će biti za istoriju Hrvata u drugoj polovini XIX veka Štrosmajerov i Starčevićev. Iako na prvi pogled izgleda da opi jedan drugog isključuju, ipak, ova dva pola oko kojih će se vrteti celokupna nacionalna politika Hrvata sve do naših dana, imaju u osnovi neke zajedničke crte. I jedan i drugi propovedali su potpunu političku emancipaciju od Srednje Evrope. I jedni i drugi težili su stvaranju jedne samostalne političke zajednice, sposobne za život. Štrosmajer i Rački su ovu zajednicu zamišljali na jugoslovenskoj osnovi, pod jugoslovenskim imenom, a Starčević na hrvatskoj osnovi i pod hrvatskim imenom, ali opet obuhvatajući sve Južne Slovene. Razlika meću njima od početka, a ona se preko njihovih sledbenika provlači kroz politički život Hrvata sve do danas, jeste u meri, gde ima da prestane posebno hrvatsko, a gde da počne opšte jugoslovensko. Štrosmajer i Rački polazili su od onih širokih kulturnih osnova i sličnosti Južnih Slovena pa išli posebnom, plemenskom, srpskom i hrvatskom. Oni svoje državno-pravne teorije i razloge primenjuju kad raspravljaju sa Peštom i Bečom. A kad pred očima imaju viziju jedne velike Jugoslovenske države polaze sa sasvim drugog stanovišta. Starčević, prvenstveno Hrvat, ima u vidu samo Hrvate, Hrvatsku, njenu tradiciju i njenu prošlost. Naći kompromis izmeću te dve težnje, vod Hrvata zadovoljiti osećanje, očuvati tradiciju, ne povrediti navike, stečene vekovima, i sve to uneti u veliku jugoslovensku nacionalnu zajednicu, jeste veliki zadatak, koji je stojao — pa i danas stoji — pred ljudima što odlučuju sudbinom hrvatskog naroda.

Sve ove razlike u shvatanjima meću hrvatskim političkim ljudima pokazale su se još šezdesetih godina prošlog veka. Posle kratke ustavne ere Franjo Josif se ponovo vratio svojoj centralističkoj politici. Februarskim patentom 1861 on ponovo zavodi centralizam i izdaje naredbu pojedinim pokrajinama i zemljama da pošlju u Centralni parlament u Beču svoje zastupnike. U Hrvatskoj je dobro iskorišćeno vreme pre ovoga patenta. U Beč je poslana deputacija da traži vraćanje županiskih samouprava, organizovanje dvorske kancelarije za Hrvatsku i Slavoniju i da im se pripoji Dalmacija. Car je odobrio uvođenje hrvatskog jezika kao službenog, da se osnuje u Beču Dvorski dikasterij za Hrvatsku i Slavoniju, isto tako za županije, a za Dalmaciju je rečeno da se Hrvati prethodno dogovore sa njenim pretstavnicima. Za pretsednika Hrvatskog dikasterija izabran je Ivan Mažuranić. U to je došao februarski patent.

U proleće 1861 vršeni su izbori u Hrvatskoj po zakonu iz 1848. U novi Sabor ušli su svi stari borci iz 1848 sa cvetom hrvatske inteligencije. Na molbu Hrvata naređeno je iz Beča da n Vojna Grainca pošalje svoje pretstavnike u taj Sabor. Bili su u njemu Ivan Mažuranić, Ivan Kukuljević, Franjo Rački, Perkovac, Mrazović, Medo Pucić, Ante Starčević, Eugen Kvaternik, a od Srba Mihailo Polit Desančić. Radio je svega četiri meseca, ali je toliko pitanja pokrenuo i toliko problema rešio, kao nijedan Hrvatski sabor ni pre ni posle njega. Počevši od čisto državnopravnih pitanja pa do zakona: o uređenju sudstva, o opštinama, gradovima, županijama, o štampi, finansijama i vojsci, o trgovini, prometu, industriji, o školama, poljoprivredi itd., udaren je zakonski osnov uređenju Hrvatske i Slavonije, onakve kakva je u osnovi ostala sve do 1918.

Prilikom saborskih rasprava pokazale se sve one razlike u političkim shvatanjima o kojima smo govorili. Glavna diskusija bila je oko toga, kakvo držanje zauzeti prema zahtevu iz Beča da se srede odnosi s Ugarskom i da se pošlju zastupnici u Zajednički parlamenat u Beču. Bahov apsolutizam ublažio je dobrim delom hrvatsko neprijateljstvo prema Mađarima. Zato mnogi od političkih ljudi misle da treba s njima sarađivati protiv mnogo opasnijeg Beča. Oni su zato za uniju s Ugarskom bez ikakvih uslova. Eugen Kvaternik s Antom Starčevićem protivni su i Beču i Pešti. Oni su za samostalnost pa traže da se hrvatski narod dogovori sa kraljem i da uredi odnose s Ugarskom i Austrijom „na temelju svojih starodavnih ustavnih prava i zahtevanjima vremena“. Narodna stranka pristaje načelno na uniju s Ugarskom, ali traži prethodno da ona „pravovaljano prizna samostalnost i nezavisnost Hrvatske i njezinu teritorijalnu celokupnost“. Ona smatra da je ratom 1848 prekinuta veza između Ugarske i Hrvatske. Nova veza ima se obnoviti „na temelju njihovog potpunog starodavnog ustava te pomenute neovisnosti trojedne kraljevine i njezine državne ravnopravnoeti, osnovana biti na skupnom zakonodavstvu i prema tome ustrojenoj upravi stegnutoj na one državne poslove koji će se saveznim ugovorom potanje opredjeliti“.

To je čuveni član 42 iz 1861. U njemu će biti utvrđena načela kojih će se držati većina hrvatskih stranaka prilikom razgovora o nagodbi s Ugarskom.

U pitanju šiljanja zastupnika u Zajednički parlament u Beču većina Hrvatskog sabora bila je protiv toga. Smatrali su da bi taj akt povredio „starodavni ustav“ Hrvatske Kraljevine. U samoj stvari, iskustvo Hrvata sa Bahovim apsolutizmom bilo je glavni razlog, zašto je Hrvatski sabor odbio predlog Makse Price kao pretstavnika jedne male grupe hrvatskih političara sa bečkom orijentacijom da se hrvatski zastupnici pošlju u Beč. Kruto i nepomirljivo stanovište narodne stranke prema Beču i Pešti brzo će doneti Hrvatskoj rđave plodove. Car pokuša najpre da dovođenjem na vlast Ivana Mažuranića i njegove nove samostalne stranke preko njih stvori raspoloženje u Hrvatskoj za odašiljanje zastupnika u Zajednički parlament. Jezgro ove stranke čine političari iz Hrvatskog Primorja, a pomaže ih i zagrebački nadbiskup kardinal Haulik. U ono vreme njihova politika izgledala je oportuno-centralistička, ustvari htelo se pre nagoditi sa Bečom i s tim steći povoljniji položaj u budućim razgovorima sa Mađarima. U izborima 1865 Mažuranićeva stranka je tučena i s time je propao njegov pokušaj da reši hrvatsko pitanje u okviru habzburškog centralizma.

U to vreme dešava se preokret i u opštoj državnoj politici. Franjo Josif otpušta Šmerlinga, a s ovim napušta i nameru centralističkog preuređenja monarhije. Na pragu obračuna sa Pruskom u Nemačkoj, on gleda da smiri buntovne Maćare i počinje da proučava rešenje državnog pitanja, koje bi odgovaralo njihovim zahtevima. Mesto u Beč, pozivao je sada Franjo Josif Hrvatski sabor da ide u Peštu i da uredi odnose s Ugarskom, a preko nje i sa celom Monarhijom, Narodna stranka stavlja na čelo deputacije, koja će pregovarati u Pešti, samoga biskupa Štrosmajera.

Prilikom razgovora između Deaka i Štrosmajera još 1861 mađarski prvak nudio je Hrvatima sporazum „kao narod sa narodom“ na državnopravnoj osnovi. On odbija teoriju mađarskih imperijalista, da je Hrvatska osvojena zemlja i bio je spreman da razgovara s njom, kao jednak sa jednakim. Doista, u to vreme, dok Mađari još nisu bili sigurni da će car pristati da menja Šmerlingovu centralističku politiku, Hrvati su mogli dobiti povoljan sporazum sa Mađarima, ali isto onako, kako su odbili u to doba Beč, oni odbijaju i Peštu.

Međutim, posle promene kursa u Beču, kad je car pošao putem nagodbe s Ugarskom, Hrvati su, hteli ne hteli, morali da razgovaraju sa Mađarima. Istina, većina narodne stranke u Saboru i dalje stoji uporno na stanovištu da neće da ima ozbiljnijih veza s Ugarskom, dok se ne utvrde sa njom državnopravni odnosi. Ali, jednom spreman na dualističko rešenje, Franjo Josif se neće kolebati da putem nasilja stvori većinu u Hrvatskom saboru. Ona će primiti nagodbu s Ugarskom, onakvu kakvu on bude hteo.

Koncem 1865 i početkom 1866 prilikom pregovora hrvatske deputacije sa Štrosmajerom na čelu sa Mađarima u Pešti bio je još poslednji izgled za Hrvate da će moći dobiti koliko-toliko povoljne uslove za nagodbu. Istina, oni nisu ni prineti onima iz 1861, ali kad su se pregovori razbili, bilo je jasno da se Beč neće kolebati da upotrebi jača sredstva da bi slomio otpor Hrvata. Još jednom u svojoj istoriji Hrvati su izgubili, jer nisu znali biti umereni kad je nož bio u njihovim rukama.