Politička prošlost Hrvata 21

Hrvatska posle Bečkog kongresa 1815

Bečkim kongresom povratila je Austrija sve izgubljene zemlje u ratovima sa Napoleonom, stekla premoć u Italiji i zadržala Dalmaciju. Zahvaljujući diplomatskoj okretnosti svoga kancelara Klementa Meterniha Franjo I je u pravo vreme pristupio 1813 savezu protiv Napoleona, sudelovao u njegovu rušenju i uspeo da Beč bude mesto gde će evropski vladaoci srediti Evropu posle potresa francuske revolucije. Savez osnovan u Beču 1815 od austriskog i ruskog cara te pruskog kralja još je podigao prestiž Austrije. Revolucijama i ratovima premorena Evropa želela je mir i vladaoci svete alijanse trudili su se da im taj mir osiguraju. Meternih, njen duhovni vođ, nije bio zadovoljan samo pobedom nad revolucijom. On je želeo da iz svesti evropskih naroda iz korena iščupa ideje koje je ona među njih posejala. Protiv načela narodnog suvereniteta on je istakao pravo vladaoca po milosti Božjoj, načelo narodnosti za njega je samo jedno sredstvo revolucionarnih elemenata u Evropi da pomoću njega miniraju legitimni poredak u Evropi. Zato se bori protiv tih ideja svim sredstvima koja mu može staviti na raspoloženje jedna moderna država.

Vođ evropske reakcije posle bečkog kongresa, može se zamisliti kakav je bio Meternih u unutrašnjoj politici same Monarhije. Međutim, pored svega što se on obično smatra kao pretstavnik evropskog bojovnog konzervatizma i legitimizma u periodu od 1815 do 1848, stvarni nosilac ovih težnja u unutrašnjoj politici Habzburške monarhije bio je sam car Franjo I.

Sin Leopolda I, telesno zakržljao, lenj, nepoverljiv, lukav sa jednim prividno dobroćudnim nastupom, ovaj tipični pretstavnik habzburške loze skrivao je u sebi ogromnu mržnju na sve novo, napredno, što je izbacivalo na površinu burno vreme njegove vlade. Sin reformatora Toskane Leopolda I i sinovac Josifa II nije imao ništa u sebi od svoga oca i strica. I ono malo reforama što se održalo iz Josifovih vremena Franjo I je zapustio za vreme svoje borbe protiv francuske revolucije. Sa jakim dinastičkim instinktom kao i svi Habzburgovci, on je osetio da nove ideje, što ih je ona bacila u evropske narode nikome toliko ne prete kao njegovoj državi. Ostalim evropskim monarhijama, koje su imale jednostavnu nacionalnu strukturu, pretila je opasnost od demokratizacije, državi Franje I primena načela narodnosti donosila je uništenje. Za njega, okorelog autokratu i dinastičara, teško je bilo naći kompromis i u jednom pitanju, a kamo li u svima. Zato i zauzima uporno stav, protivan svima novim stremljenjima svoga vremena. Kad nema drugih sredstava da spreči njihovo širenje u svojim zemljama, on pribegava krutom policiskom režimu. U njegovo doba u Austriji se do savršenstva dovodi sistem špijunaže svega i svakoga. I govoriti o reformama bilo je dovoljno da se postane sumnjiv kod Franje I. Preko policiskog režima izgrađuje se u ovo vreme u Austriji birokratija tačna, savesna u poslu, pomalo koruptivna i bez ikakve lične inicijative. Takav je bio i sam Franjo I. Nije voleo ljude samostalne, odlučnih poteza. Bežao je od stvaranja rešenja, a kad bi se nešto moralo preduzeti, svršavalo se sve na pola, a najviše odgađalo. Životariti, otpravljati poslove od danas do sutra ne misleći ništa dalje, to je bilo načelo Franje I u upravi Monarhije. Njega će se dobrim delom držati njegovi naslednici sve do propasti države.

I hrvatske su zemlje odahnule posle ratova sa Francuskom. Plemstvo, potiskivano iz javnih služba, privredno u propadanju, sve više gubi svoj stari značaj u hrvatskom društvu. Razvitak privrede jača gradove, a moderna državna uprava traži stvaranje većeg broja školovanog činovništva, pa sa tim i inteligencije. Videćemo od kakvog će to biti značaja za Hrvate u XIX veku.

Izneli smo da su apsolutizam, centralizam i germanizacija Josifa II prisilili Hrvate na užu saradnju sa Mađarima. Podvukli smo značaj buđenja svesti mađarskog naroda i za Hrvate. Hrvatski velikani strepeći od prevelike moći centralne vlasti, protivni nemačkom političkom i kulturnom uticaju i zastrašeni novim socijalnim pokretima u Evropi od početka francuske revolucije, posebice od reforama koje bi išle u korist seljaka, potražili su oslonca kod sebi srodnih i bliskih ugarskih staleža. Svesni toga da su suviše nejaki da vode u isto vreme političku borbu protiv Beča i protivu Budima, a kulturnu i protiv Mađara i protivu Nemaca, oni, traže saradnju Mađara. Za to pristaju 1790 da se ukine Namesničko veće za Hrvatsku i Slavoniju i da se Hrvatska podvrgne pod neposrednu upravu Ugarskog namesničkog veća. Hrvatski sabor dajući u proleće 1790 uputstva svojim zastupnicima u Ugarskom saboru da pristanu na zajedničku ugarsko-hrvatsku upravu, tražio je i ukidanje patenta o oslobođenju seljaka, a posebice da otsad i u razrezivanju poreza u Hrvatskoj može odlučivati Ugarski sabor. Razume se da su Mađari ovo vrlo rado prihvatili ali još od samog početka došlo je do razlaza između njih i Hrvata u pitanju službenog jezika. Mađari su tražili da se mađarski jezik uvede kao službeni jezik u svima zemljama krune sv. Stevana mesto dotadašnjeg latinskog jezika. Hrvati su bili u početku za latinski da i dalje ostane kao službeni jezik u Hrvatskoj i Slavoniji. Oko toga se još 1790 razvila rasprava, u kojoj se naročito istakao zagrebački biskup i otac hrvatskog preporoda Maksimilijan Vrhovac. Uspelo se u toliko, što je službeni jezik za Hrvate i dalje ostao latinski.

Mađarsko-hrvatski sukob oko jezika 1790 bio je samo uvod u kulturno-političke borbe ova dva naroda; trajaće sve do njihovog razlaza 1918. U početku ovoga veka Mađari obnavljaju svoju navalu u pitanju jezika. Maksimilijan Vrhovac je ponovo 1795 odbio pokušaj Mađara da se mađarski jezik uvede u škole i urede Hrvatske i Slavonije. Odbijen je takav pokušaj i na Saborima 1807 i 1811 g.

Posle bečkog kongresa sve do 1825 ne sazivaju se Ugarsko-hrvatski sabori. Franjo I vlada i u Ugarskoj i Hrvatskoj apsolutistički. Popuštanje policiskog režima posle desetogodišnje nemilosrdne stege dovelo je 1825 do ponovnog saziva Ugarsko-hrvatskog sabora. Nova mađarska generacija, što se u ovo doba javlja, bila je sasvim novog kova. Zanesena idejama evropskog romantizma, ona je, suprotno starim naraštajima, u proučavanju i veličanju mađarske narodne prošlosti gledala glavnu zalogu bolje budućnosti. Veliki polet u političkom i kulturnom životu mađarskog naroda pod voćstvom grofa Stevana Sečenjija i drugova, dolazio je do izraza i u mađarskoj težnji da mađariziranjem ostalih naroda Ugarskoj dadu svoj kulturno-politički pečat. Zato se u Ugarskom saboru u Požunu još energičnije od njihove strane počeše postavljati zahtevi da se i u Hrvatskoj što pre uvede mađarski jezik kao službeni.

Novi mađarski zahtevi u pitanju jezika izazvaće velike kulturno-političke borbe u Hrvatskoj, od sudbonosnih posledica za Hrvate i njihovu buduću kulturno-političku orijentaciju, ali i za Mađare. Dok je Ugarska bila politička zajednica više naroda skupljenih oko krune sv. Stevana bez osvajačkih, kulturnih pretenzija jednog naroda nad drugim, sa latinskim jezikom kao zajedničkim svima, nije tamo postojao narodnosni problem. Ali, kad su Mađari pod uticajem novih shvatanja o državi i njenom odnosu prema narodima, počeli da iskorišćavaju svoj centralni položaj u ugarskim zemljama i svoj prestiž naroda, koji je državu osnovao, da bi naturili drugim narodima svoj jezik i svoje običaje, doći će u XIX veku do sukoba između njih i ostalih naroda. Ovaj sukob će dovesti do raspada hiljadugodišnje države ugarske.

Pošto je Hrvatska u toku vekova uvek imala svoj poseban položaj u Ugarskoj, to su Hrvati i bili prvi pozvani da počnu borbu protiv mađarizacije. Koliko su kulturno-političke veze i tradicija zajedničkog vekovnog života među pojedinim narodima Ugarske bili jaki, vidi se najbolje iz toga, kako je i samim Hrvatima, posebice njihovom plemstvu, teško bilo otrgnuti se od toga i povesti jednu samostalnu kulturnu i nacionalnu politiku. Na mađarske zahteve da se njihov jezik uvede kao službeni, Hrvati su postepeno popuštali. Hrvatski sabor je najpre pristao da se mađarski jezik uvede u hrvatske škole kao neobavezan predmet. Mađari idu dalje i traže da se uvede kao obavezan i da bude zapovedni jezik u hrvatskoj vojsci. Hrvatski sabor odluči 1827 da službeni jezik i dalje ostaje u Hrvatskoj latinski, a mađarski može da se uvede kao obavezan u hrvatskim školama. Jačanje mađarskog nacionalizma i porast kulturnog mađarskog prestiža bio je i u Hrvatskoj iz godine u godinu sve veći. Hrvatsko plemstvo, daleko od hrvatske narodne mase, zato bez jačeg kulturnog i političkog oslonca kod kuće, nije imalo dovoljno snage da se brani od mađarskih napada i počelo je popuštati na svima linijama. Već su pojedine županije izjavljivale da treba ubrzati učenje mađarskog jezika. U tome su posebice prednjačile stare županije, zagrebačka, varaždinska i križevačka. Ko zna dokle bi odvelo ovo popuštanje da se upravo u to vreme nije pojavio pokret, koji će izvršiti kulturni preporod kod Hrvata i dati sasvim novi pravac hrvatskoj politici, ilirski.