Politička prošlost Hrvata 17

Marija Terezija i izgrađivanje Habzburške monarhije uredi

Moć habzburška u hrvatskim zemljama najbolje se osetila u pitanju nasleđa. Ono se pojavilo početkom XVIII veka, kad je dinastija pala na jednog muškog člana Karla III, a on nije imao muškog poroda. Hrvatski sabor bio je prvi od svih sabora koji protegnu 1712 pravo nasleđa i na žensku liniju porodice Habzburg. To je hrvatska pragmatička sankcija. Zbog ovog pitanja došlo je do sukoba izmeću Ugarskog i Hrvatskog sabora. Karlo ne potpisa zakon Hrvatskog sabora o nasleđu Habzburgovaca na hrvatski presto i po ženskoj liniji, ali sam izdade „pragmatičku sankciju“: zemlje kuće Habzburško ne smeju se nikada deliti a posle Karlove smrti pravo na presto imaju njegove kćeri po pravu primogenture; ako i ta loza izumre, onda je nasleđuju kćeri njegova brata Josipa I i njihovi potomci. Hrvati su odmah prihvatili ovaj osnovni zakon Habzburške Monarhije, ali Ugarski sabor i dalje je ostao pri svome pređašnjem zahtevu da posle izumiranja muške loze kuće Habzburške ima pravo ponovnog izbora.

Sukob Hrvatske i Ugarske oko pragmatičke sankcije imao je svoju dublju pozadinu. Satmarskim mirom izmeću Josifa I i pobunjenih Mađara 1711 priznata je u Ugarskoj sloboda veroispovesti, data opšta amnestija pobunjenicima, ali je ujedno dinastija osigurala tamo sebi vlast. Sredivši koliko-toliko odnose sa dinastijom, Maćari su radili da što uže vežu za sebe ostale zemlje krune sv. Stevana, pa n Hrvatsku i Slavoniju. Već 1708 pokušava Ugarski sabor u Požunu da uzakoni odredbu, da kralj može potvrđivati samo one zakone Hrvatskog sabora koji se „ne sukobljavaju s pozitivnim zakonima Ugarske“. Hrvati su se tome oduprli i upravo preko pragmatičke sankcije oni su se trudili da što više od Ugarske odvoje. Zato ju je Hrvatski sabor izglasao odvojeno i uporno se branio da načelno prizna drugu vezu među Hrvatskom i Ugarskom osim vladaočeve ličnosti.

Austriski uspesi u ratu sa Turskom 1716—1718, osvajanje Banata i južnog Srema neobično su podigli ugled dinastije u ugarskim i hrvatskim zemljama. Njenom zaslugom dobivši na Dunavu i Savi svoje stare granice prema Balkanu one nisu mogle ni videti da je odnos između njih izmenjen zadnjih trideset-četrdeset godina. Bilo je nemoguće i najokorelijem Mađaru, branitelju starih istoriskih prava i staleških povlastica, ne priznati da je Habzburška dinastija oslobađajući i ujedinjujući ugarske zemlje stekla ne samo izborom Ugarskog sabora nego i mačem pravo nasleđa na ugarskom prestolju. Sad je i ugarskim velikašima morala biti razumljiva težnja Karla III (IV) da ovoj velikoj zajednici naroda srednjeg Podunavlja dade jednu legitimnu osnovu vezujući ih u jednu državu preko dinastije i preko nepovredivosti njenih granica. Zato je i Ugarski sabor u Požunu primio 1722 pragmatičku sankciju. Hrvatski sabor pre toga je dao svojim pretstavnicima u Ugarskom saboru uputstva da ostanu kod starog njegovog zaključka iz 1712 o nasleđu u kući Habzburga po ženskoj liniji. Pošto su u isto vreme i ostale zemlje priznale pragmatičku sankciju tj. pravo nasleđa u Habzburškoj porodici i po ženskoj liniji i nepodeljivost njihovih zemalja, postala je ona osnovni zakon na kome će Austrija počivati sve do svoje propasti. Tako su Habzburgovci u žilavoj borbi od nekoliko vekova protiv Otomanske Imperije okupili oko svojih naslednih zemalja narode i države između Sudeta, Karpata i Jadranskog mora, najpre labavo bez neke međusobne veze, a posle pragmatičke sankcije spajajući ih u jednu državnu celinu.

*

Vezivanjem Habzburških poseda u srednjem Podunavlju u jednu državnu celinu date su mogućnosti za izgrađivanje jedne moderne države. Marija Terezija, ćerka i naslednica Karla III (IV), prva je u borbi oko svoga nasleđa najbolje osetila nedostatak solidne državne uprave u svojim zemljama. Njihovo polufeudalno društveno i državno uređenje sa porobljenim seljakom, raspuštenim i zanemarenim plemstvom, bez izgrađenog činovničkog aparata, bez ikakve smišljene poreske i finansiske politike i sa zaostalom privredom, nisu mogle da izdrže utakmicu u ratu sa, kud i kamo i u privrednim bogatstvima i u ljudima siromašnijom, ali upravno i vojnički bolje organizovanom državom, kakva je bila Pruska Fridriha Velikog. Još od početka novog veka postepeno ali sigurno menja se struktura evropskih država. Zaostalu feudalnu privredu zamenjuje kapitalizam, a iz ruševina feudalne anarhije stvara se moderna država, Francuska Luja XIV sa jakom centralnom vlašću, sa dobro organizovanom upravom i finansijama i jakom vojskom, služila je kao primer ostalim evropskim vladaocima. Osamnaesti vek donosi nova shvatanja o državi. Ona postaje i kulturna zajednica, gde vladalac ima obavezu uz čuvanje reda i mira i odbranu granice, da vodi brigu i o materijalnom i duhovnom napretku svojih podanika. Iz tih racionalističkih ideja ponikla je težnja evropskih vladalaca da putem svoje apsolutne vlasti izvrše reforme.

Marija Terezija radila je da od svojih rasturenih zemalja u srednjem Podunavlju, pravno ujedinjenih tek pragmatičkom sankcijom izgradi jednu državu, čvršće povezanu i savremenije uređenu. Glavna prepreka za to bilo je njihovo moćno plemstvo. Braneći istorisko pravo i odvojen položaj svojih zemalja u okviru Habzburške Monarhije, plemstva s tim su štitila njihovu nezavisnost, i još više, svoj politički i privredni povlašćeni položaj u njima. Otuda njihova uporna borba da spreče stvaranje centralne vlasti u Austriji. Posebice ugarsko i hrvatsko plemstvo odupiralo se stvaranju moderne državne uprave u svojim zemljama.

Habzburgovci nikad nisu bili ljudi naglih prelaza. Njihova najveća snaga je bila u strpljivom predenju niti i u večnim kompromisima, samo da se izbegnu sukobi. Zatim, postali u feudalno vreme, saživeli sa njim i njegovim duhom, iz njihovih redova, osim može biti Josifa II, nikad se nije mogao izdvojiti vladalac, koji je bio u stanju da se potpuno otrgne od starih srednjevekovnih shvatanja o odnosu vladaoca prema narodu i državi. Takva je bila i Marija Terezija. Ona je želela i radila da od svojih zemalja izgradi jednu jaku državnu zajednicu. Ali, ona to nije činila naprečac, silom, svugde je tražila kompromis izmeću istoriskih snaga i težnja svojih zemalja i svoje želje da izgradi jednu jaku centralnu vlast u Beču. Mešana etnički i kulturno, uostalom njena država teško da se i mogla drukčije uređivati. U njenim dugim ratovima sa Fridrihom Velikim, pruskim kraljem oko Šlezije, ugarski i hrvatski staleži su stajali na strani kraljičinoj i svojim požrtvovanim davanjem vojske i sredstava za rat vrlo mnogo doprineli da je očuvala sve svoje posede osim Šlezije. Posle ih je i proširila dobijanjem jednog dela poljskih zemalja. U tim ratovima odlikovali su se dobrovoljci iz Hrvatske, Trenkovi panduri.

Spomenuli smo da je Beč posle oslobođenja Like i Slavonije zadržao ove zemlje pod vlašću carske Komore u Beču. Uzalud je hrvatski sabor tražio da se ove zemlje pripoje Hrvatskoj. Iz zahvalnosti za verno držanje Hrvata u ratu oko nasleđa Marija Terezija obnovi stare županije virovitičku, požešku i sremsku i pripoji ih Banskoj Hrvatskoj. Lika i predeli uz Savu sve do Zemuna dati su Vojnoj Krajini. Tako je Slavonija ujedinjena sa Banskom Hrvatskom i pored traženja Ugarskog sabora 1751 da je odvoje i pripoje Ugarskoj. Docnije carica je pripojila Banskoj Hrvatskoj Reku 1777 i ostalo Hrvatsko Primorje osim Senja i Paga. Reka je dobila svoju posebnu autonomiju 1779.

Velike su bile unutrašnje reforme za vreme Marije Terezije. Novim agrarnim zakonima, urbarima, ona je olakšala položaj seljaka i time udarila osnov oslobođenju seljaka. Gradeći puteve, sklapajući povoljne trgovinske ugovore i pomažući zanatstvo i trgovinu, ubrzava privredni razvitak svojih zemalja. Otvarajući Vojnu akademiju Marija Terezija stvara pozivni oficirski kor u Austriji. Privlačeći sebi ugarsko i hrvatsko plemstvo ona prva počinje rad na njegovoj denacionalizaciji. Od katoličke crkve dobila je veliki uticaj na postavljanje visokog sveštenstva, a zadržavajući staru podelu svojih zemalja, ona je postepeno stvarala razne upravne centrale, potcentrale, veća, kancelarije i u feudalnoj Ugarskoj i Hrvatskoj zavodila svoju upravu i svoje činovništvo. U Hrvatskoj je osnovano 1767 Kraljevsko veće da vodi poslove zemlje. Ovo Veće stajalo je pod njenom neposrednom vlašću a pretsedavao mu je ban. Ono je, obilazeći Hrvatski sabor, izdavalo županijama neposredne naloge. S tim je centralna vlada u Beču dobila u Hrvatskoj mimo Sabora svoj organ preko koga je mogla da upravlja Hrvatskom i Slavonijom. Razume se da su se Hrvatski staleži i redovi bunili protiv ovih reforama ali je još veće nezadovoljstvo nastalo u Hrvatskoj, kad je Kraljevsko veće bilo dokinuto 1779 i poslovi preneseni na Ugarsko namesničko veće. Hrvatska je prvi put podvrgnuta vladi u Pešti. Ne sazivajući sabore, vladajući preko patenata i svojih neposrednih organa i u Hrvatskoj je Marija Terezija zavela svoj lični režim. Zahvaljujući njenom ženskom taktu i veštini njenih savetnika, prelaz iz polufeudalne u modernu državnu upravu izvršen je i ovde bez velikih potresa i bez vređanja nacionalnih osećanja i istoriskih tradicija. Njeno uređenje u Hrvatskoj i u ostalim zemljama Monarhije, zadržaće njeni naslednici i Austrija, onakva, kakva se javlja u devetnaestom veku dobila je svoje glavne crte u ovo doba.