Politička prošlost Hrvata 15

Zrinjsko-Frankopanska zavera i slom hrvatskog feudalizma

Kad su Habzburgovci posle propasti dinastije Jagelovića na Mohačkom Polju 1526 preuzeli njihove posede u srednjem Podunavlju, oni ne ulaze u Češku, Ugarsku i Hrvatsku kao osvajači. Sabori sve tri kraljevine dobrovoljno kao protstavnici suverenih država biraju Ferdinanda I za svog kralja. Iz činjenice da su ove zemlje dobrovoljno uzele Habzburgovce za svoje vladaoce uz obavezu da u njima čuvaju sva prava, običaje i postojeći poredak razviće se u tim zemljama teorija o njihovu državnom individualitetu, koji proističe iz njihovog istoriskog prava. Habzburgovci kao gospodari naslednih austriskih zemalja bili su ujedno i kraljevi češki, ugarski, hrvatski. Veza između pojedinih zemalja bila je samo u zajedničkoj dinastiji. Inače, svako kraljevstvo opštilo je neposredno sa vladaocom i upravljalo sobom na temelju zakona i običaja, izgrađenih još pre bitke na Mohaču. Takav odnos među dinastijom i pojedinim kraljevinama napravio je od habzburških zemalja u srednjem Podunavlju uniju vezanu samo dinastijom.

Prvih vekova habzburške vlade u Hrvatskoj upravljaju zemljom plemstvo i sveštenstvo kao nosioci vlasti u feudalnoj državi. Na čelu uprave, sudstva i vojske stoji hrvatsko-dalmatinsko-slavonski ban. Do konca XVI veka njih imaju dvojica, jedan za Kraljevinu Dalmaciju i Hrvatsku, a drugi za Kraljevinu Slavoniju. Kad se ovo dve pokrajine spojiše u jednu Kraljevinu Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju od 1596 redovno je samo jedan ban. Bana je predlagao Sabor, kralj potvrđivao i ovisio je neposredno od njega. Hrvatski sabor bio je sastavljen od višeg plemstva, sveštenstva i pretstavnika nižeg plemstva i gradova. Vodio je glavne poslove u Hrvatskoj: izdavao zakone, razrezivao poreze, dizao vojsku i upravljao odbranom granice. Saborske odluke morale su biti potvrđene od kralja, inače nisu bile punovažne. Hrvatska je dakle ušla u novi vek sa jednom izgrađenom staleškom državnom organizacijom po ugledu na susedne srednjoevropske države.

Odnos prema Ugarskoj u ovo doba još se ne menja. Pre Mohača Dalmatinska Hrvatska ne šalje u Ugarski sabor svoje poslanike nego samo Posavska Hrvatska, Slavonija. Kad je polovinom XVI veka veći deo hrvatskih zemalja osvojen od Turaka i oba se sabora spojiše u jedan Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije i on je slao svoje poslanike u Donji i Gornji ugarski dom. Od uvek su bili prisniji odnosi između Ugarske i Posavske nego Ugarske i Dalmatinske Hrvatske. Još ugarski kraljevi davali su u Slavoniji posede svojim plemićima, koji su se tokom vremena pretopili. Turska najezda još više je zbližila hrvatsko i ugarsko plemstvo. Mnogi od hrvatskih plemića prešli su uzmičući pred Turcima Dravu i izmešali se s ugarskom vlastelom. S druge strane, ženidbom, službom ili kupovinom dolaze mnogi ugarski velikaši do poseda u Hrvatskoj, mešajući se sa tamošnjim plemstvom i stvarajući tako usku vezu između ugarskog i hrvatskog plemstva. Zajedničko ratovanje protivu Turaka, isti klasni interesi i otpor težnjama Habzburgovaca da od svojih zemalja u srednjem Podunavlju izgrade jednu jače povezanu državnu zajednicu, još više je približilo hrvatske i ugarske velikaše.

Novi vek se među ostalim karakteriše menjanjem srednjovekovne društvene strukture i državne organizacije. Kad se na ruševinama feudalnih država počinju u Evropi izgrađivati jače vezani državni organizmi sa jakom centralnom vlašću, ni Habzburgovci se nisu mogli otrgnuti stremljenjima novoga vremena. Njihov pokušaj u XVI i XVII veku da obnove rastureni Nemački Rajh nije imao uspeha. Verski ratovi i otpor nemačkih knezova slomili su carsku vlast u Nemačkoj. Vestfalski mir 1648 potvrdio je samo postojeće stanje. Sa tim većom upornošću pregli su Habzburgovci da od svojih naslednih zemalja izgrade što jaču državnu zajednicu. Za vreme tridesetogodišnjog rata slomljen je otpor austriskog plemstva; bitkom na Beloj Gori 1620 tučena je Češka i od nekad samostalnog kraljevstva napravljena pokrajina, potpuno ovisna od Beča.

Još u XVI veku pokazuju Habzburgovci volju da i u Ugarskoj i Hrvatskoj ojačaju svoju vlast na račun Sabora, palatina i bana. Već 1567 oduzeto je hrvatskom banu pravo da sam saziva Sabor. Otada mogao ga je sazivati samo po kraljevoj naredbi. Potreba što jače odbrane granice od turskih upada dovela je vrlo rano nemačke posade u hrvatske pogranične gradove. Videli smo da se ti gradovi postepeno odvajaju od vlasti hrvatskih banova i kada je njihova okolina naseljena uskocima iz Turske, koji su dobili velike povlastice, postepeno se na zemljištu Hrvatske stvara zaseban teritorijum, Vojna Granica. Nemački generali iz Karlovca i Varaždina trudili su se da potpuno odvoje Hrvatsku od Ugarske i pripoje austriskim naslednim zemljama. Kad nisu uspeli, oni će, ipak, služiti za oslonac Habzburgovcima u borbi protiv samovoljnih hrvatskih velikaša. Otuda uporno traženje Hrvatskog sabora, kad se već nije mogla ukloniti Vojna Granica, da se na njeno čelo dovedu hrvatski oficiri. Razume se da Habzburgovci nisu hteli na to pristati. Vojna Granica će i dalje ostati bedem protivu Turaka, i glavni izvor vojničke snage Habzburgovaca za njihove ratove po Evropi u XVII i XVIII veku; ujedno će biti i njihov glavni oslonac za lomljenje otpora hrvatskog plemstva.

Protestantizam je i u Ugarsku uneo verski rascep. Prelaskom jednog dela ugarskog plemstva i naroda na novu veru državno-pravnim i klasnim borbama pridružuju se i verske trzavice. Posle Bokčajeva ustanka Habzburgovci su bili prisiljeni da mirom u Beču 1606 priznaju u Ugarskoj slobodu veroispovesti. Hrvatski sabor još 1604 odbio je da prizna u Hrvatskoj koju drugu veru za državnu osim katoličke. Toga se držao i 1606 odbivši da prizna tu tačku bečkog mira među kraljem Rudolfom i Stepanom Bočkajem. Bočkajev ustanak privremeno je obustavio jačanje kraljevske vlasti u Ugarskoj i Hrvatskoj. Ali posle tridesetogodišnjeg rata i lomljenja plemićkog otpora u austriskim i češkim zemljama Habzburgovci su mogli pristupiti ozbiljnom radu da i tamo ojačaju spoju moć. To je urađeno za vlade Leopolda I (II) 1657—1705.

Težnja Leopolda I (II) da i u Ugarskoj i Hrvatskoj što više ojača svoj uticaj izazvala je otpor ugarskog i hrvatskog plemstva, i dovešće tamo u XVII i početkom XVIII veka do čitavog niza nemira i ustanaka protiv Habzburgovaca. Posebice vlada veliko ogorčenje među ugarskim i hrvatskim velikašima protiv nemačke vojske I nemačkih oficira. Tridesetogodišnji rat stvorio je novu vojsku, vođenu od pozivnih oficira. Stare plemićke vojske gube ugled i značaj, a s njima sve više idu u pozadinu i ugarski i hrvatski velikaši kao vojnički činioci u svojim vlastitim zemljama. Istina, ljudi iz porodica Zrinjskih i Frankopana u krvi su nosili vojnički poziv, ma se i u ovo vreme ističu kao odlični vojni zapovednici. To nije menjalo osnovnu činjenicu da pojavom redovne vojske plemstvo gubi onaj vojnički značaj koji je do tada imalo.

Jačanje kraljevske vlasti mešanjem u kompetencije Sabora, palatina i bana i stvaranjem vojske nezavisne od plemstva, ugarsko-hrvatski velikaši su osetili da se tim dovode u pitanje njihov povlašćeni položaj u tim kraljevinama. Postupak bečkog dvora u ratu protivu Turske 1663—1664, u kome se naročito odlikovali braća Nikola i Petar Zrinjski, kada je turska vojska bila strašno potučena kod Sv. Gotharda, a pored svega toga sklopljen nepovoljan mir u Vašvaru, izazvao je kod njih veliko ogorčenje. Odnosi su se tako zaoštrili da su glavni pretstavnici plemstva sa banom Nikolom Zrinjskim, ugarskim palatinom Franjom Veselinijem, ostrogonskim nadbiskupom Đurom Lipajem i Franjom Nadaždijem pristupili stvaranju zavere protiv Leopolda I (II). Zavera Je imala za cilj odvajanje ugarskih i hrvatskih zemalja.

U to vreme Leopold I (II) vodi borbu sa Lujom XIV francuskim kraljem. Od njega su hrvatski i ugarski velikaši tražili pomoć za otcepljenje od Habzburške Monarhije. Luj XIV pomagao je potajno težnje zaverenika, dok nije sklopio mir sa Leopoldom. Posle toga ih je napustio i morali su se obratiti na drugu stranu, Turskoj. U međuvremenu umro je hrvatski ban Nikola Zrinjski, a voćstvo zavere preuze njegov brat Petar. Petar se upustio u neuspele pregovore sa Carigradom, Beč je preko svojih poverenika, saznao za celu stvar i preduzeo mere da uguši zaveru. Kad su opazili da je zavera otkrivena Petar Zrinjski i njegov šurak Krsto frankopan pohitali su u Beč da se opravdaju. Međutim oni su bili zatvoreni i izvedeni pred sud zajedno sa Franjom Nadiždijem i još nekim ugarskim i austriskim velikašima. Optužnica je glasila na veleizdaju zbog tajnih pregovora sa Francuskom, Poljskom, a posebice sa Turskom. Oba hrvatska velikaša osuđena su na smrt i pogubljeni u Bečkom Novom Mestu 30 aprila, 1671 godine.

Čim su zatvoreni Zrinjski i Frankopan, nemački oficiri na granici zaposeli su vojskom njihove posede, razgrabili imanja, opljačkali dvorove, a Katarina Frankopanska zatvorena je sa decom i odvedena u Grac; tu je i umrla. Njene kćeri odvučene su u manastir. Sin Petra Zrinjskog, Ivan, umro je isto tako u tamnici u Gracu, a sin Nikole Zrinjskog Adam, poginuo je u bici 1691 g. kod Slankamena. Tako su uništene dve najviđenije hrvatske velikaške porodice.

Tragedija porodica Zrinjskih i Frankopana nije ostavila dublji trag na njihove hrvatske savremenike. Istina, s tim je slomljena u Hrvatskoj moć velikaša, učvrstila se kraljevska vlast, a to se nije moglo dopadati hrvatskom plemstvu. Ali, ono nije imalo snage da se odupre carskoj vojsci na granici, pa je ćutalo. Sam narod, posebice onaj seljački, gledao je na celu borbu sa sasvim drugog stanovišta. Pritisnut feudalnim teretima i prepušten samovolji često puta obesnih velikaša, on je u jačanju kraljevske vlasti gledao jemstvo za zaštitu od plemićke samovolje i nadu za svoje privredno i političko oslobođenje iz feudalnih okova. Zato nije ni čudo da su ponegde seljaci u Hrvatskoj sa zluradošću prepričavali zrinjsko-frankopanske nedaće. U sukobu kralja i velikaša oni su bili na strani kraljevoj. Tek docnije u XIX veku pod uticajem borbe, koju su mladi hrvatski naraštaji poveli protiv Habzburgovaca, zrinjsko-frankopanskoj zaveri dat je jedan širi nacionalno-politički značaj i pozadina. Zahvaljujući prvenstveno radovima istoričara Franje Račkog, Petar Zrinjski i Krsto Frankopan, velikaši buntovnici, postali su mučenici i branitelji hrvatske slobode.