Pod našim krovom
Soba mi je topla, žar iz peći grije,
Ali moje srce tako hladno biva
Kao da ga sobom mračna ploča krije,
Pa svelo i pusto san turobni sniva;
Il' kô da je davno trgnuto iz grudi,
Pa nevoljno, jadno tumara i bludi
I plače na grobu što mu sreću skriva.
Soba mi je topla, al' kroz srce moje
Hladni boli stižu i očaj se kreće,
Al' u njemu hrami oboreni stoje
I tuga se svija gdje je cvalo cvijeće;
Kao ponoć ledna što se širi sada,
I ono je mračno, zračak slatkog nada
Tu provalu pustu obasjati neće.
Tek spomeni mili, što se dušom roje,
Za čas slatkim sankom zavaraju tugu,
I ja opet gledam vedro nebo svoje,
I trepet sunašca, i šarenu dugu;
Iz svakog mi kuta radovanje kliče,
Po stazama mojim samo cvijeće niče,
A duša mi pjeva kô slavuj u lugu.
Pod našijem krovom rajska milost bdije,
Slatkim nam se glasom mila mati javlja, -
Ona nam je sunce što nas toplo grije,
Mi cvjetovi njeni, puni svježeg zdravlja;
Na njezino krilo kupimo se redom,
A ona nas gleda blagijem pogledom
I sa blagoslovom na nas ruke stavlja.
Kô u lisnom gaju kad poju slavuji,
Pa se slatki žubor s vjetrićima goni,
I pod našim krovom sve veselo bruji
I radosna šala kroz dvoranu zvoni;
Mi jurimo trkom i tamo i amo,
Ne stajemo, niti za taj umor znamo,
Kô leptir kad kruži rosni cvijetak oni...
Al' sve za čas vidim, i java se vrne,
A iščezne sanak uspomena moji',
I opet mi srce, posred tmine crne,
Kô razoren oltar, pogruženo stoji.
Pod našijem krovom sad je gluho doba,
Moje milo, drago sve je žrtva groba.
Crna smrt se kezi, boga se ne boji...