Podne
Pisac: Jakov Šantić




* * *


        Podne

Mi dolje bjesmo na pješčani žali;
Vazduh olovan, težak, pun topline,
I smokve, murve, naranče, masline,
I polja žitâ, sve kô da se pali.
 
U gustom hladu kokosovih grana,
Na žutoj travi izgorjeloj jako,
Mi smo sjedili, zaklonjeni tako
Od grdne žege i od ognja dana.
 
Dosadno muve zujahu sa strane,
Sluh nam je time već umoran bio, –
I težak sumor u duši se krio
Od istovjetnosti duge, neprestane.
 
Al' ti, hrabrija, čitala si nešto –
Pjesnika nekog. Ja te lijeno prati',
Ni jedne misli nisam mogô dati
I jedva da te razabirah gdješto.
 
No, ja se prenuh, čuh stih ovaj jedan:
“Sve mrtvo spava u podnevnom jugu,
I duh, što pati, neće naći drugu
Utjehu, do tugu i umor bijedan.”

“Bježi s ovog mjesta! Gle, ovdje sve
                                                   [mrije,
Sve, pa i ljubav, – priroda je pusta
Tu za bol i radost! ” I sa tvojih usta
Stihovi šumljahu dalje i silnije.
 
Sa mora vjetrić lagano doleće
I po maslinama trepereći pade;
Široko lišće smokve šumit' stade,
Kô da i priroda ču što pjesnik reče.
 
I sâmo more uzdahnu i prenu,
O žale pljusnu, kao da se budi,
I kô da bunovno sluša, pa se čudi
I nama i pjesmi, i tom smislu njenu.


Izvor

  • Jakov Šantić:Sabrane pjesme, Edicija Živa baština, Svet knjige,Beograd, i Institut za književnost i umetnost, Beograd 2005., Priredio Siniša Tutnjević, str. 56-57.


 
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Jakov Šantić, umro 1905, pre 119 godina.