Platno snuje Hasanaginica
Platno snuje Hasanaginica,
Kraj Dunava iz leđena zlatna.
Bog joj dade morske jugovine,
Mrve joj se zamrsilo platno.
A kaduna vrlo dargin bila: 5
Sto aršina istrgala platna.
Kod nje bješe zaova kaduna
Pa zaovi tiho govoraše:
„Zaovice, po bogu sestrice,
Nemoj kazat miloj majoi svojoj, 10
Pomoću ti ruho sakupiti!"
Za to ona haje i ne haje,
Pa poleće u odaju majci:
„Ču li mene, mila majko moja!
U zao čas oženila sina, 15
A u gori snahu dobavila —
Sto aršina istrgala platna!"
A da vidiš ostarjele majke:
Ona snimi sa noge nanulu,
Ta nanula od suhoga zlata — 20
Pa je svoju snahu udarila,
Na licu joj ranu načinila!
Tu pri staroj dobra sreća bila,
Tu ne bješe age, Hasan age,
Lov lovljaše, po gori hođaše, 25
Taman bio za nedjelju dana.
Kad izašla nedjeljica dana,
Kad eto ti age, Hasan age;
Susrete ga na avliji ljuba,
Pa je pod njim konja uhvatila: 30
„Gdje si, aga, za boga miloga,
Evo ima nedjeljica dana!"
„Ne čudi se meni u planini,
No se čudi sebi, moja ljubo —
Što je rana na bijelu licu?" 35
— „A, boga mi, mio gospodaru,
Hasan aga, ogrijano sunce!
S tvojom majkom krojila košulje,
Mrve joj se omakle makaze,
Na licu mi ranu načinila!" 40
Za to aga haje i ne haje,
No polete majci u odaji:
„Ču li mene, mila moja majko,
Što je rana na licu u Hanke?"
A zavika ostarjela majka: 45
„Sramota je kazivati, sine,
Ona ide na ahare momcim' —
Ašikuje na ahar' s momcima,
Ponajviše s Husein ćehajom!"
Tad se aga ljubi povratio, 50
Pa je uze za bijelu ruku,
Pa j' izvede na mermer avliju,
A dokopa sablju s čiviluka —
Udari je po svilenu pasu.
Progovara lijepa kaduna: 55
„Hasan aga, mio gospodaru!
Ne udaraj po svilenu pasu,
No udaraj po bijelu vratu —
Evo ima nedjeljica dana,
Otkad mlada muško čedo rađam!" 60
Za to aga haje i ne haje,
No udara po svilenu pasu,
Na sablji je čedo iznosio.
Al’ kad vidje što je učinio,
On ga nosi u odaju majci: 65
„Naj ti, mati, od zlata jabuku,
Pa se s njome razgovaraj, majko,
Razgovaraj dovijeka svoga,
A ja odoh glavom po svijetu!"
Pa izvede na avliji dora: 70
„Jalah!" — reče, pojaha dorina,
A zavika grlom bijelijem:
„Moji dvori, ostali mi pusti,
Po vama se svake ptice legle,
Ponajviše crne kukavice: 75
Kukale mi i seka i majika,
Kukale mi do vijeka svoga!
Hajde, seko, ti se ne udala,
Iako se kad-god i udala —
Ne vidjela uz koljena sina, 80
Našla djecu od deset majaka
I zaove redom poudate,
Poudate — natrag povraćane!"
