Pismo srpskom predsjedniku

Pismo srpskom predsjedniku
Pisac: Slavko Perošević


Pismo srpskom predsjedniku

Ispod gordog Durmitora,
Đe još narod srpstvu kliče,
Ja ti ovo pismo noćas,
Pišem srpski Predsjedniče!

Ljudi kažu da oko te’
Neke sile mrežu pletu,
Da se spremaš da dušmanu
Predaš srpsku zemlju svetu.

Bez ikakvog pogovora,
Da im dadneš, to što ištu..
Plam’ slobode da utrneš,
Na svom pragu i ognjištu.

Ali ako, to uradiš,
Nemoj da se varaš puno.
Znadni da si vječno na se’
I na svoje ime pljuno.

Ako svetu, zemlju srpsku,
Šiptarskome predaš vragu,
Više nikad, nećeš oprat’
Sa obraza svoga ljagu.

Ko Vuka će Brankovića,
Dovjek Srbi da te krive.
Veliki je Njegoš reko’:
Čast i bruka, vječno žive!

Bolje ti je, prosjak biti,
Što na sebe, nema prnju.
Bosih nogu, stazom časti,
Po oštrome, gazit’ trnju.

Trpjet’ svaku nemaštinu,
I stomaka biti prazna,
Nego da te, zbog izdaje,
Hristosova stigne kazna.

Džaba ti je svo bogatstvo,
Zlato, vile i auta,
Ako klekneš na koljena,
Ispred mrskih Arnauta.

I njihovih zaštitnika,
Iz dalekog Vašingtona,
Zbog kojih je, sa Kosova
Utihnula, jeka zvona.

Ja znam da ti nije lako,
Da te sa svih strana stežu,
I da njine moćne službe,
Oko tebe pletu mrežu.

A i kod nas izdajnika,
Da ne hvali na sve strane,
Što se sitnim mrvicama,
S' američkog stola hrane.

Od Pločnika krvavoga,
Od Kosova i Marice,
Još rod srpski nije rađo
Takve, ljudske kukavice.

Zbog Zapadnih velesila
Koje na nas dižu hajku,
Prodali bi bez kajanja,
Žene, djecu, oca, majku...

Otadžbinu, krst i vjeru,
Samo da im, za to plate,
Zbog njih mnogi Srbi trunu
U evropske kazamate.

Zbog takvih su, sudu srama,
Izručeni generali.
Stid me neki obuzima,
Na niske smo grane pali.

Ja znam da te pritiskaju,
I da ti je puno teško.
Al’ u tebi, mora kucat’
Srce hrabro i viteško.

Nemoj sebi dozvoliti,
Da na njine padneš priče,
Jer Kosovo nije tvoja
Babovina Predsjedniče!

Kosovo je nešto više,
Od planina i od njiva.
Kosovo je sveta zemlja,
Što na srpskoj krvi pliva.

Kosovo je vječna suza,
Što sa srpskog teče lica.
Jeka zvona sa Dečana,
Gazimestan, Gračanica...

Kosovo je zvuk gusala,
Koji srpsko uho sluša.
Kosovo je ratni poklič,
Kosovo je srpska duša!

K-osovo je Boškov barjak,
O-bilićev mač krvavi,
S-rpski poraz i pobjeda,
O-d davnina što se slavi.
V-ijekovna srpska miso’
O-kojoj je pjesme piso’!

Kosovo je Božja zemlja,
U kojoj su, rajski vrti.
Kosovo je srpskom rodu,
Vječni život posle smrti.

Kosovo je plavo more,
Po' kom plovi, srpska lađa.
Za Kosovo Srbin gine,
S Kosovom se Srbin rađa.

Kosovo je božur krasni,
Što s proljećem ranim cvjeta.
Zlatni oltar i krst časni,
Srbinova zemlja sveta.

Sjajna zvjezda pravoslavlja,
Što po mračnoj noći plovi.
Istorija našeg roda,
Srbinovi, vječni snovi.

Na Kosovu od vazda se,
Rađu srpski Obilići...
Predaš li ga Predsjedniče,
Carska će te kletva stići!

Pa kada ti teško dođe,
Ti pročitaj ova slova!
Nek ti krila sokolova,
Dadne moja pjesma ova.

Kad ti budu prijetili,
I dizali na te huku,
Okreni se ka Lazaru,
A obrni leđa Vuku.

Nemoj da ti srce strekne,
Od velike sile njine.
Budi junak, reci: „Nedam”!
Gini muški, kad se gine!

Sam nijesi, sa tobom je,
Bog veliki sa visine.
Sa tobom su braća Rusi,
I veliki narod Kine.

A odozgo iz svemira,
Đe zvijezde Lovćen tiče,
Sjene mrtvih vitezova,
Gledaju te Predsjedniče!

Vasojević i Ostojić,
Dragan Grubić, Tibor Cerna,
I sva druga srpska djeca,
Što svom rodu, bjehu vjerna.

Veličković, Trifunović,
I Milića oba brata,
I svi drugi, što su život
U vihoru dali rata.

Zato nemoj svojim perom,
Da prekrižiš njinu žrtvu.
I ponovo da ubiješ
Ovu srpsku djecu mrtvu.

Digni glavu, nemoj biti
Sluga, tužan i poslušan.
Sa prestola nebeskoga,
Posmatra te Silni Dušan.

Nemoj da ti ponos slome,
Budi pravi srpski vođa.
I najteže kad ti bude
Prisjeti se Karađorđa.

Prisjeti se Hajduk Veljka,
Sinđelića i Glavaša.
Slavnih srpskih vojskovođa,
I hajdučkih harambaša.

Nemoj sebe sramotiti,
Jer sramotnih ima dosta.
Proklet bio, ako budeš,
Izdajnikom, srpstva posta.

Epsko pero, Predsjedniče,
Svačije će sudit’ djelo.
Zbog toga te savjetujem,
Pred dušmanom, drž’ se smjelo.

Ti na vrhu, brda sjediš.
I od mene vidiš dalje.
Al kroz moje, oštro pero,
Poruku ti narod šalje.

Otadžbina da je preča,
I od vlasti i od novca,
Pozdravlja te epski pjesnik,
Perošević iz Sirovca!

(septembar 2019.)