Pepeljuga

Pepeljuga
Pisac: Vuk Stefanović Karadžić

Srpska narodna pripovetka

Prele đevojke kod goveda oko jedne duboke jame, a dođe nekakav starac bijele brade do pojasa, pa im reče: „Đevojke! čuvajte se vi te jame, jer da koje od vas upadne vreteno u nju, one bi se mati odmah pretvorila u kravu.“ Ovo rekavši starac otide, a đevojke onda čudeći se njegovijem riječima prikuče se jami još bliže i stanu se u nju nadvirivati i razgledati je, dok se jednoj, koja je bila najljepša između njih, izmakne vreteno iz ruke i padne u jamu. Kad ona u veče dođe kući, a to joj se mati pretvorila u kravu i stoji pred kućom. Po tom ona stane ovu kravu goniti na pašu s ostalijem govedima. Poslije nekoga vremena otac se ove đevojke oženi udovicom koja dovede jednu svoju kćer. Maćeha stane odmah mrziti na svoju pastorku osobito za to što je ona bila mnogo ljepša od njezine kćeri: zabranjivala joj je da se umiva, češlja i preoblači, i svakojako je tražila uzroke da je kara i muči. Jednom joj dade ujutru punu torbu kuđelje pa joj rekne: „Ako ovo sve danas ne opredeš i u kokošku ne smotaš, ne idi mi doveče kući, ubiću te.“ Đevojka sirota idući za govedima prela je koliko je mogla, a kad na podne goveda poliježu u plandištu, ona videći da se na kuđelji ne poznaje što je oprela, stane plakati. Kad je vidi ona krava što joj je bila mati đe plače, zapita je što joj je, a ona joj kaže sve redom što je i kako je. Onda krava tješeći je rekne joj da se za to ne brine ni malo: „Ja ću“ veli „kuđelju uzimati u usta i žvatati pa će se na moje uho pomoliti žica, a ti je uhvati pa odmah motaj na kokošku.“ Tako i učine: krava stave kuđelju u usta uzimati i žvatati a đevojka na uho njezino žicu izvlačiti i motati, i odmah budu gotove. Kad đevojka u veče maćesi da veliku kokošku, maćeha joj se vrlo začudi, pa joj sjutridan da još više kuđelje, a kad ona i ovo oprede i smota kao i ono prije i uveče donese kokošku gotovu, ona pomisli u sebi da to njoj pomažu njezine drugarice, pa joj treći dan da još više kuđelje, ali kradom pošalje za njom i svoju kćer da gleda ko to njoj pomaže presti i motati. Kad se ova poslana đevojka privuče te vidi kako krava kuđelju uzima i žvaće a pastorka na njezino uho pređu mota, ona se vrati kući i kaže sve materi svojoj. Po tom maćeha navali na svoga muža da se krava ona zakolje; muž je iznaprije ženu od toga odvraćao, ali najposlije kad se žena nije šćela okaniti, pristane i on na to, i kaže joj da će je u taj i u taj dan zaklati. Kad pastorka za to dozna ona stane jednako plakati, a kad je krava zapita za što plače i ona joj kaže sve što je i kako je, reče joj krava: „Muči ti, ne plači, već kad mene zakolju, da ne jedeš od mene mesa, već kosti moje da pokupiš, pa da ih za kućom pod tijem i pod tijem kamenom zakopaš u zemlju, pa kad ti bude kaka nevolja dođi na moj grob i naći ćeš pomoć.“ Kad kravu zakolju i meso joj stanu jesti, đevojka nije šćela okusiti izgovarajući se da nije gladna i da ne može, nego pokupi sve njezine kosti pa ih zakopa đe joj je krava kazala. Đevojci je ovoj bilo ime Mara, ali kako je poslije toga najviše radila i slušala u kući: nosila vodu, gotovila jelo, prala sudove, mela kuću i radila sve ostale kućevne poslove, i kako se tako najviše oko vatre nalazila, prozovu je maćeha i njezina kći pepeljugom. Jednom u neđelju maćeha opremivši se sa svojom kćeri u crkvu prospe po kući punu kopanju prosa pa reče pastorci: „Ti pepeljugo! ako ovo sve proso ne pokupiš i ručak ne zgotoviš dok mi iz crkve dođemo, ubiću te.“ Pošto one otidu u crkvu, đevojka sirota stane plakati govoreći u sebi: „Za ručak mi nije brige, lasno ću ga zgotoviti, ali ko će toliko proso pokupiti!“ U tom joj padne na um što joj je krava rekla ako kad bude u nevolji da ide na njezin grob i da će naći pomoć, pa otrči odmah onamo, kad tamo, ali šta da vidi! na grobu stoji velikački sanduk otvoren pun svakojakijeh dragocjenijeh haljina, a na zaklopcu njegovu dva bijela goluba, pa joj reku: „Maro! uzmi iz sanduka haljine koje hoćeš, pa se obuci i idi u crkvu, a mi ćemo proso pokupiti i ostalo sve urediti.“ Ona vesela uzme prve haljine s vrha sve od same svile, pak se obuče i otide u crkvu. U crkvi sve se, i žensko i muško, začudi njezinoj ljepoti i njezinijem haljinama, a najviše što niko nije znao ko je ona i otkuda je, a osobito joj se začudi i oko na nju baci carski sin koji se onđe desio. Kad bude ispred svršetka leturđije, ona se iz crkve iskrade pa bježi kući, pa svukavši svoje haljine ostavi ih u sanduk, a on se sam zatvori i nestane ga, a ona brže k vatri, kad tamo a to proso pokupljeno, ručak gotov i sve uređeno. Malo postoji, al eto ti joj maćehe sa kćerju svojom iz crkve, i vrlo se začude kad vide sve uređeno pa i proso pokupljeno. Kad bude u drugu neđelju, maćeha se sa svojom kćerju opet spremi u crkvu i na pohodu prospe još više prosa po kući pa kaže pastorci kao i prije: „Ako to sve proso ne pokupiš i ručak ne zgotoviš i ostalo sve ne urediš dok mi dođemo iz crkve, ubiću te." Pošto njih dvije otidu u crkvu, pastorka odmah k materinu grobu, kad tamo, a to sanduk opet otvoren kao i prije i na zaklopcu stoje dva bijela goluba, pa joj reku: „Obuci se ti, Maro, pa idi u crkvu, a mi ćemo proso pokupiti i ostalo sve urediti.“ Onda ona uzme iz sanduka haljine sve od čistoga srebra, pak se obuče i otide u crkvu. U crkvi joj se opet začudi sve još više nego prije, a carev sin očiju ne smetaše s nje; ali kad bude ispred svršetka leturđije, ona se između naroda nekako ukrade, te bježi kući, pak se brže bolje svuče i haljine ostavi u sanduk, pa k vatri. Kad joj maćeha sa svojom kćerju dođe iz crkve, još većma se začude kad vide proso pokupljeno, ručak gotov i ostalo sve uređeno, i nikako se nijesu mogle dočuditi. Kad bude u treću neđelju, one se opet spreme u crkvu, pa na pohodu maćeha prospe još više prosa po kući i kaže pastorci kao i prije: „Ako ovo proso sve ne pokupiš, ručak ne zgotoviš i ostalo sve ne urediš dok mi dođemo iz crkve, ubiću te.“ Pošto one otidu iz kuće, pastorka odmah k materinu grobu i nađe opet sanduk otvoren i na zaklopcu dva bijela goluba koji joj reku da se obuče i da ide u crkvu a da se ne brine ni za što u kući. Onda ona uzme iz sanduka haljine sve od suha zlata pak se obuče i otide u crkvu. U crkvi joj se svi začude još većma, a carev je sin bio namislio da je ne pušta kao i prije, već da je čuva da vidi kuda će. Kad bude ispred svršetka leturđije te ona pođe da ide, a carev sin za njom ustopice, i tako ona između naroda provlačeći se i bježeći nekako joj spadne papuča s desne noge, i ona ne imajući kad tražiti je pobjegne bosonoga a carev sin uzme joj papuču. Došavši ona kući svuče se i haljine ostavi u sanduk pa odmah k vatri kao i prije. Carev sin potom zađe s onom papučom njezinom da je traži po svemu carstvu ogledajući svakoj đevojci papuču na nogu, ali kojoj duga, kojoj kratka, kojoj uska, kojoj široka, ne može ni jednoj da pristane. I tako idući od kuće do kuće dođe i kući njezina oca. Maćeha njezina kad je viđela da će carev sin doći i njihovoj kući da traži onu đevojku, ona nju pred kućom sakrije pod korito. Kad carev sin dođe s papučom i zapita imaju li kaku đevojku u kući, ona mu kaže da imaju i izvede mu svoju kćer. Kad joj papuču on ogleda na nogu, ali joj papuča ne može ni na prste da se navuče; onda carev sin zapita imaju li u kući još kaku đevojku, a ona mu kaže da nemaju više nikake. U tom pijevac skoči na korito pak zapjeva: „Kukurijeku, evo je pod koritom.“ Maćeha poviče: „Iš, orao te odnio!“ Carev sin čuvši to, potrči brže bolje ka koritu te ga digne, kad tamo, a to pod njim ona ista đevojka što je bila u crkvi i u onijem istijem haljinama u kojijem je treći put bila, samo bez papuče na desnoj nozi. Kad je carev sin ugleda, on se gotovo obeznani od radosti, pa joj brže bolje papuču nazuje na desnu nogu, i videći da joj je ne samo taman na nogu nego da je upravo i onaka kao i ona što joj je na lijevoj nozi, odvede je svome dvoru i oženi se njome.

Izvor

Karadžić, V. S. 1870. Srpske narodne pripovijetke, drugo umnoženo izdanje. Beč, u nakladi Ane, udovice V.S. Karadžića. str. 125–130.

Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Vuk Stefanović Karadžić, umro 1864, pre 160 godina.