Pad sa građevine (priča)

Pad sa građevine  (1932) 
Pisac: Dragiša Vasić
Pad sa građevine


U dvorištu je nova građevina, uglavnom, bila gotova. Pojavila se ona kao prekonoć i ponikla, radosna i mlada, između starih oronulih zgrada tamnih boja, ostarele drvenarije. Moglo se primetiti da se okolo sve radovalo dok se ona podizala. Deca i stari uživali su što je tu, pred njihovim očima, novo zamenilo staro.

Rano prolećnjega jutra, kad je sunce bljesnulo u prozore i zatreperilo po krovovima kuća, na novoj građevini začula se pesma. Pevao je mlad, čist glas, zvučno, razdragano. Pesma, široka, slobodna, razlivala se čudno iz okvira banalnoga motiva i, još u posteljama, susedi su osećali kako ona obuhvata dušu onoga koji peva, unoseći u glavni motiv nove, čiste, sopstvene tonove i melodije. Onda, sasvim gore, na najvišem spratu građevine, ugledaše mladoga pevača vitkoga tela. Sa mladalačkom gipkošću što odaje uživanje svakoga pokreta, verao se on neustrašivo slobodnim hodom, ili je stajao na prozoru i pevajući malao.

U pesmi se osećao radosni pozdrav životu i jedno stremljenje neodoljivo, napeto i nesvesno, što dolazi od buđenja nejasnih čežnji. Pod njim zjapio je ponor, gore nebo prozračno, nasmejano. Iz praznih soba širio se zadah vlažnoga maltera, i glasovi radenika što su krečili zidove, zvučali su neobično zvonko, kao odjek u stenama. Na figuri njegovoj, dosta omalenoj, košulja se plavila, a široke radničke pantalone bile su isprskane svima bojama kao paleta; lice mu bilo okruglo, rumeno, kosa gusta, kovrdžava, izraz mio, potpune bezbrižnosti i detinjske čednosti. Pri osmejku blistao mu se niz finih, snežnih zuba. U onom stavu ptice tek oslobođene kaveza, još na njemu, činio se on neiskazano siguran i sa silnim klikom života spreman da prne u plavo radosno nebo, da se nisu začuli brzi, zvonki odjeci koraka u dvorištu i privukli mu pažnju. Sasvim dole, ka česmi što se sijala na suncu, vragolasto devojče dolazilo je za vodu. Ono je zastalo zadihano, podignute glave, i njihovi su se pogledi susreli. Ona je vitka, sveža, i kao biljka sočna. Ona je ljupka, i sunčani zraci trepere u dubini njenih zenica kao dve zvezde. Grudi su joj visoke, prave i drhtave. Crvena suknja leprša se kao veliki krvavi leptir.

Sigurno je mlaka struja slatkoga nemira jurnula njegovom krvi, jer mu se lice zarumenilo, podignuta ruka ukočila u vazduhu, a zelena boja pocurila duž rukava. Zatim, u igri pogleda među njima, ona je brzo zavladala njime. Očevidno je u tome imala malo iskustva, dok on nije imao ni trunke. On je izgledao zažaren, čedan. Ovaj nabujali život što se spremao da se naglo razvije, činio je, po svemu, svoj prvi korak ka ženi baš ovoga jutra. Po neobičnoj zabuni njegovoj moglo se tvrditi da je to bila jedna od prvih, neočekivana prilika, sudbonosni susret.

Ona je ispunila vodom svoj blještavi sud, pa žurno iščezla za vratima donjega stana, ali se vratila odmah, zastala nepomično, i u zaklonu starinske kuće naslonila o zid. Posmatrala ga je pažljivo, pomalo zavodnički.

Tada je njegovim licem preletelo jedno gordo osećanje visine i smelosti. Sa ovim izrazom on je pogledao, i zbunio se. Onda je hteo sakriti tu neprijatnu zabunu, i to verovatno pokretom koji mu se činio naročito smeo i muški. Ali se omakao i, zadržavajući strašan kratak krik, raširenih ruku, kao raširenih krila, poleteo u bezdan. I dok su očevici još stajali zatvorenih očiju od užasa, onaj se tupi pad začuo.

Sa prozora susednoga sprata užasan jedan ženski vrisak prvi je zaparao vazduh, onda sa svih strana isprekidani krici uzbuniše dvorište. Zatim se ono napuni svetom.

Međutim, u podnožju betonskoga gorostasa, dole, na gomili kamenja i maltera, mladić je na leđima ležao nepomično. Slepoočna kost bila mu je razmrskana, i levom smoždenom stranom krv je bujno lopila po zemlji. Njegovo lice, vrlo finih crta, obasjano fantastično svetlošću mladosti, rumenilo se još vatreno, i najpre užasno preneražen, izraz kao da postupno postade miran, potom nešto nasmejan.

Za to vreme, sa svih strana, navališe besmisleni predlozi gomile; ali to potraja sasvim kratko, jer ona umuknu u času kad se uzburkana prsa mladića, iza poslednjega ropca, nepovratno smiriše. U tom istom času, drugi, još strašniji od onoga, vrisak iz donjeg stana ponova zapara vazduh... Malo zatim, kola Crvenoga krsta zadihano pristigoše, pa dva čoveka, posle kratke ocene položaja, očevidno naviknuti, ispuniše, koliko vično toliko i ravnodušno, svoju dužnost. Bilo je Vazdan muke oko toga da kola izađu na kapiju, pa je i to okupilo mnogo radoznalih prolaznika, koji glavnu pažnju upravljahu na onaj napor mašine da se iz tesnaca nekako izmigolji. Zatim, veliki stakleni prst crvene boje, sa krvavim telom, polete ulicom. I, pošto se sve desilo vratolomno brzo i prosto, kao da je obuzeta nekim strašnim stidom, mašina, ludo bežeći, iščeze za uglom.


Sutradan je dvorište još bilo ispunjeno onim nevidljivim, tamnim teretom, kad je unutra ušlo nekoliko ljudi.

Sa prozora se videlo samo: kako oni čas-po, složno i važno, podižu glave ka spratu sa koga se pad dogodio, da ih posle spuste i zagledaju se baš u ono mesto gde je mladi radnik juče mrtav ležao. I ruke su im nešto živo mahale. Verovatno da je to bila istražna komisija, koja je tražila da ispita tačan uzrok padu, kao i postoji li kakva krivica do preduzimača ili koga drugog sem žrtve. Na licima njihovim, pored važnoga izraza, raspoznavalo se vidno i ono osobito zadovoljstvo što obuzima ljude kad su u neočekivanoj prilici da kancelarijsko vreme iskoriste na vazduhu. Bili su vanredno predani poslu za koji su određeni, ali zahvalnost slučaju što ih je izveo na vazduh, nije im bilo lako da sakriju. Najzad su prešli u prvu kavanu da tamo sačine protokol, u veoma živom razgovoru, i klanjajući se sa osmehom onima što su u dvorištu ostali.


Sa onoga istoga zlokobnoga mesta začula se idućeg dana nova pesma. Bila je izazivačka, prkosna, drska. Opet je pevao mlad glas, ali glas gromak, ne onaj što se blago penjao gore i topio u suncu, već onaj drugi što se bučno razlivao, punio prazne prostorije i strašno treštao zemljom.

Okolo, sa niskih prozora, nije se nikako moglo videti: za šta je to bilo pričvršćeno jedno snažno uže što se od krova pa nadstrešnicom spuštalo dole, a iza koje bile su uvezane u vazduhu i nad ponorom viseće lestvice. Nad tim lestvicama ljuljao se radnik snažnoga izgleda. Rukavi isprskane košulje bili su mu visoko zagrnuti, te se atletske mišice rumenile na suncu. Pri osmejku blistao mu se niz kao sneg belih, kurjačkih zuba. On je malao lako i smelo, ali u pogurenom njegovom stavu imalo je puno od instinktivne životinjske opreznosti. Upoznat, svakako, o sudbini svoga prethodnika, on se nije ni trudio da sakrije gordost ponovljene smelosti. I kad je sa visine začuo zujanje aviona, on se jezivo nagao tražeći ga očima, pa je, osećajući uplašene poglede na sebi, izgledao nemiran kao mali pijani Bahus. Baš utom začuli se koraci u dvorištu... To je bila ista ona što je donela smrt njegovom prethodniku. U pogruženom stavu njenom video se jad preživeloga događaja. Kao da se ugasila svetlost što se za trenutak zasijala, oči su joj mutne. Usudila se jedva da pogleda gore i trgla se, jer je strelovito dočekao pogled koji je vrebao. I sad, taj pogled, kao munja oštar, proizvede zabunu istovetnu onoj što su je te iste smerne oči izazvale dan ranije.

U onoj odmornoj jutarnjoj napregnutosti, raspoznavala se jasno strašna glad njegova nagona. I tu snagu, toliko neodoljivu, ona je morala osećati na sebi. To se videlo jasno i po čudnim nekim nemirnim pokretima njezinih ruku. Izgledalo je da se njima žuri da sakrije sav stid, kao da je gola. Onda se vratila sa česme, ušla unutra da se još brže pojavi napolju. Izašla je sa malom ručnom metlom kojom je stala čistiti sasvim sitne strugotine po dvorištu. Izgledala je mirnija i trgla se tek kad je naišla na krvave ostatke tragova kod male gomile kamena. Ipak se pribrala, brzo prišla česmi, okvasila malu metlu, pa se povratila da neprijatne tragove ukloni. Onda se ponova vratila, opet ukvasila metlu, iz koje pocuri voda, najpre krvavomutna, zatim sve bistrija. I kad se to svršilo i stala teći samo bistra voda, i pogled se njen razbistri. Tada se povuče kod istog onog zaklona starinske kuće i nasloni na zid, odakle se tek usudi da pogleda gore. U isti mah, munjeviti pogled, sav od one gladi, dočepa je i zakova, pa se od toga njene slabe ruke poslušno opustiše. Videlo se jasno da će mu se još sutra podati.