O srpskom i hrvatskom imenu (A. Ivić)
| O srpskom i hrvatskom imenu (1922) Pisac: Aleksa Ivić |
| Ivić, Aleksa (1922). O srpskom i hrvatskom imenu. Beograd: Knjižarnica S. B. Cvijanovića. |
O srpskom i hrvatskom imenu
urediJužni Sloveni u vreme seobe iz severne pradomovine svoje na Balkansko Poluostrvo, nisu došli kao četiri plemena - kao slovenačko, hrvatsko, srpsko i bugarsko pleme - od kojih bi svako ime među precima našim zauzimalo ovaj današnji razmer. Najstarije vesti nazivaju slovenske doseljenike na Balkanu zajedničkim imenom Sloveni, ali su se Sloveni već u severnoj domovini svojoj delili na mnoga plemena, od kojih je svako pleme imalo svoje posebno ime, kao Anti, Duljebi, Bužani, Smoljani, Poljani, pa su i oni Sloveni, koji dođoše na Balkan, poneli sobom i svoje plemenske formacije i svoja plemenska imena.
Često se događalo, da je ono slovensko pleme, koje se odlikovalo hrabrošću ili drugim vrlinama, apsorbovalo druga, susedna plemena i ime svoje proširilo i na njih. Tako je pojedino plemensko ime postalo ukupan naziv za više plemena. Taj proces širenja i nestajanja plemenskih imena trajao je u severnoj zajedničkoj domovini, a nastavio se i na Balkanu, kad se preci današnjih južnih Slovena doseliše u sadašnje zemlje svoje. Poznata su nam iz prvih dana slovenskog života na Balkanu mnoga plemenska imena, koja su se u toku vremena izgubila, jer su ta plemena prihvatila drugo ime. Kao primer navešću plemenska imena južnih Slovena: Druguvite, Sagudate, Velegezite, Vajunite, Brzite i druge.
Među ovim mnogobrojnim slovenskim plemenima nalazila su se i plemena Srba i Hrvata. Prvobitni Srbi stanovali su po preseljenju na Balkansko Poluostrvo na Limu i na gornjoj Drini, na Pivi i Tari, u dolini Ibra i uz gornji tok zapadne Morave te se pod uticajem političkih događaja počelo odatle širiti srpsko ime i u druge krajeve. Hrvatsko pleme stanovalo je u krajevima oko Klisa, Trogira, primorskog Beograda i Nina. Na jugu i istoku bile su krajnje hrvatske župe Imota, Cetina, Livno i Pleva (sada reka Pliva u Bosni), a na severozapadu dopirali su Hrvati sve do istarskih planina. Iz ovih krajeva je u kasnijim vremenima ime hrvatsko hvatalo korena i po drugim krajevima.
Od svih plemenskih imena južnih Slovena održaše se jedino imena Srba i Hrvata. Pod uticajem hrišćanstva i kulture i pod uticajem političkih događaja rasuše se i iščeznuše plemenske formacije južnih Slovena, ali plemenska imena Srba i Hrvata nadživeše plemenske podele u našem narodu, Istočna plemena balkanskih slovenskih doseljenika stopiše se sa pontskim Hunima ili Bugarima u jedan narod i uzeše bugarsko ime za narodno ime svoje. Zapadna plemena južnih Slovena modificiraše vremenom zajedničko ime slovensko u "slovenačko" i to ime uzeše za narodno ime svoje. Centrum južnih Slovena opredeljivao se podraznim uticajem za ime Srbin ili za ime Hrvat. Pri ovom opredeljivanju presudnu i najvažniju reč su vodile država, crkva i škola.[1]
___________
[1] Interesantno je, da izvesni vizantijski pisci mešaju oba ova plemena, Srba i Hrvata, pa jedna ista plemena zovu i jednim i drugim imenom. Tako Zonara i Skilices, pišući o ratu kralja Mihaila, oca Bodinova, koji je poslao vojsku u Bugarsku protiv Vizantinaca, vele: "narod Hrvata, koje neki i Srbima zovu" i "narod Srba, koje i Hrvatima zovu".
Proces opredeljivanja našeg naroda za srpsko ili za hrvatsko ime, proces širenja tih imena ni do danas nije završen. Taj proces otežan je i usporen stoletnim robovanjem našeg naroda pod Turcima. Za trajanja turske uprave nastale su bile teške prilike i za Srbe i za Hrvate. Turcima su i Srbi i Hrvati, i opredeljeni i neopredeljeni južni Sloveni, bili jedno isto - raja njihova. U tim teškim vremenima stvorio se jedan haos od imena i od pojmova. I preci današnjih Hrvata i preci današnjih Srba nazivani su najrazličnijim imenima, pa su i oni sami sebe raznoliko nazivali. I jedni i drugi bili su pod Turcima bespravno roblje, a ni pod Austrijom im nije bilo mnogo bolje te su imali daleko prečih briga nego da prečišćavaju pojmove o narodnom imenu svome.
Narodi i plemena razlikuju se među sobom po nacionalnim i plemenskim amblemima svojim. Što jedan narod ima više odlika i osobina svojih, tim je lakše ustanoviti njegove pripadnike. Najobičnije i najpouzdanije merilo za određivanje pripadnosti jednom narodu jeste jezik. Međutim Srbi i Hrvati govore istim jezikom te se na ovom temelju ne može izvršiti podela našeg naroda u Srbe i Hrvate. Srpsko pleme je primilo pravoslavnu, a hrvatsko rimokatoličku veru, i ta razlika u veri igrala je odlučnu ulogu pri širenju njihovih imena.
Srbi su prilagodili pravoslavnu veru svojim prilikama i svojim pogledima, vezali su za verske obrede masu narodnih običaja i uneli u verski život svoj mnogo nacijonalnih primesa, kojih nema kod drugih sledbenika pravoslavne vere. Međutim oni južni Sloveni, koji stanuju na prostoru između prvobitnog srpskog i prvobitnog hrvatskog plemena i koji su primili pravoslavlje, prihvatili su sa pravoslavnom verom i sve one nacijonalne primese, koje i Srbi unesoše u svoje veroispovedanje. Da se jasnije izrazim: pleme srpsko i pleme hrvatsko nije prvobitno graničilo jedno s drugim. Na prostoru između njih i na prostoru severno od njih nalazio se veliki broj južnih Slovena još neopredeljenih između ta dva imena, ali su i ovi južni Sloveni bili verski podeljeni na pravoslavne i na rimokatolike. Sledbenici pravoslavne crkve na tome prostoru prihvatili su, kako najstarije vesti o njima svedoče, sa pravoslavnom verom i sve običaje i druge ambleme, koje nalazimo kod pravoslavnih Srba, kao na pr.: upotrebu ćirilice, uzimanje specijalnih, čisto srpskih imena prilikom krštenja, a takođe i prezimena, proslavu krsnog imena, održavanje božićnih narodnih običaja i t. d. Ali prigrlivši sve ostale ambleme pravoslavnih Srba, nisu ovi naši pravoslavni preci usvojili i srpsko ime, ili bar to srpsko ime nije prodrlo u sve slojeve društvene kao jedan prečišćen i utvrđen pojam, nego su puštali, da ih susedi nazivaju najrazličnijim imenima pa su se i oni sami raznim imenima označavali. Među tim raznim imenima bilo je razume se, i srpsko ime, ali srpsko ime nije bilo ni najčešće, a nekmo li dominantno.
Uzrok tim raznim imenima ležao je u niskoj kulturi kao i u tome, što se u prošlim vremenima glavna pažnja obraćala na veru, a narodnost je bio pojam sporednog značaja. Nije u tom pogledu bolje bilo ni po drugim zemljama. Ljudi su se obično označivali i nazivali no predelima ili po zanimanjima ili po staležu, a najčešće no veri svojoj. Ideja nacijonalizma dobila je tek sa francuskom revolucijom današnji značaj svoj.
Srbe u Ugarskoj nazivaju istorijski spomenici sve do sredine XVIII. stoleća Rascijanima (Rasciani, Ratzen, ráczok, po Rasu, latinski Арса, gradu starih Rimljana kod današnjeg Novog Pazara). Od sredine XVIII. veka najednom iščezava iz akata bečkih arhiva ime Rascijani za ugarske Srbe te se, mesto tog imena, upotrebljava za njih naziv Iliri (otuda "Illirische Hof-Kanzlei" i "Illirische Hof-Deputation“, oblasti, koje su rešavale razna pitanja o ugarskim i hrvatsko-slavonskim Srbima). Početkom XIX. stoleća odbacili su u Beču ilirsko ime za Srbe te su ih nazivali po veri griechisch-nicht-unirten, graeci non uniti. Tek od 1848. godine počevši usvojen je u Beču naziv Srbi za Srbe u Austro-Ugarskoj monarhiji.
U izveštajima katoličkih misijonara tokom XVI. i XVII. veka nazivaju se Srbi ponajčešće šizmaticima. Najobičniji naziv za srpske doseljenike u Hrvatsku i Slavoniju tokom XVI. i XVII. veka bio je Vlasi (Valachi, Wallachen), zatim uskoci (Uskoken), pribezi (Pribeggen, profugae), prebegli Turci (herübergefallene ili herüberentsprungene ili herübergekommene Turggen). U Dalmaciji srpske doseljenike zovu Morlacima (Morlaken, Murlaken, Morlaci.)
Svim tim imenima nazivali su i Srbi sami sebe. U jednom pismu pounskih Srba od 5. jula 1596. nazivaju se poglavice srpske "hrišćanskim sinovima" (Lopašić, Spomenici I. str. 214; Jagićev Archiv, 30, str. 211). Gomirski Srbi nazivaju sebe stalno "Vlasima": N. und N. Khness, Vayuoden sambt den vbrigen Wallachen zu Geomeria und Khlain Murauitza, godine 1607, bečki ratni arhiv, Prager Hof-Kriegs-Raths-Acten; Ђradoi Mamulouitsch und N. und N. die neuen Vsskhnokhen zu Goimerie, 4. nov. 1608, ljubljanski zem. arhiv, Ansiedlung der Uskoken; isto tako u pismima gomirskih Srba od 1. febr. 1614. i 22. nov. 1617). Žumberački Srbi se nazivaju u mnogobrojnim spisima iz XVI. veka uskocima, a gdekad Vlasima, Srbi u Slavoniji se nazivaju "vlaškim sinovima" (5. nov. 1662. Mu kraiue laskeh zynow, Vjesnik kr. zem. arh. XVIII. str. 133.; 10. avg. 1653. Mu voyuode, offiseri u zudacz iuanechke pokraune uzeh vlaskih zinou, zagreb. Nadbiskupski arhiv, Acta politica). Episkop slavonskih Srba Mijakić potpisuje se 19. avg. 1668. "Gabriel Miakich, episcopus Valacorum in Croatia" Vjesnik kr. zem. ark XVIII. str. 149), Episkop slavonskih Srba Vretanja potpisuje se 19. juna 1628. "My Simeon Veretani, biskup vlaski." (Vjesnik XVIII. str. 106).
Kpaj svih tih raznih imena, kojima ih drugi nazivaju i kojim sebe sami nazivaju preci današnjih pravoslavnih Srba u Hrvatskoj i Slavoniji, nesumnjivo je da se tu radi o ljudima, koji se u to doba već ni po čemu nisu razlikovali od Srba u Srbiji ili u Crnoj Gori. Vera njihova bila je pravoslavna, imena i prezimena njihova su srpska, oni se služe ćirilicom, smatraju pećskog patrijarha svojom crkvenom poglavicom, imaju krsno ime i drže sve srpske narodne običaje. Srbi Žumberčani na pr. pri dolasku svome u Žumberak postavljaju kao jedan od svojih zahteva, da ne dođu pod upravu Hrvata. Ovi isti doseljenici u Žumberku, podigoše se 1551. godine na novu seobu. Hteli su, da se odsele u Holić na granici madžarsko-moravskoj, na spahiluke Petra Bakića, Srbina Šumadinca (Bakići su pred Muhačku bitku došli u Ugarsku iz Srbije, iz mesta Venčaca, između šume Lomnice i potoka Jasenice). Žumberčani su motivisali nameru svoju time, što je Bakić čovek njihove vere i krvi (Laszowski, Monumenta habsburgica III, str, 520; arhiv jug. akademije, Acta extranea). Graničarski zapovednici morali su da upotrebe najenergičnije mere, da osujete izvršenje ove seobe žumberačke Petru Bakiću.
Sve ambleme pravoslavnih Srba i osećaj zajednice sa ostalim Srbima nalazimo kod predaka današnjih hrvatsko-slavonskih-pravoslavnih Srba i kod predaka današnjih žumberačkih unijata Hrvata. Međutim ni ime srpsko nije bilo nepoznato tim precima našim. Žumberačke doseljenike tokom 16. stoleća vrlo mnogi istorijski spomenici nazivaju Rascijanima (Rasciani, Raciani), a takođe i Srbima (Seruiani, Sirfen). Ha jednom mestu piše za njih da su Rasciani sive Serviani atque Valachi, quos vulgo zrbschy vocant. Isto ce tako na stotine i to na mnoge stotine dokumenata nalazi, u kojima ce preci današnjih Srba u Hrvatskoj i Slavoniji zovu Rascijanima i u kojima ce veli za Vlahe da su oni isto što i Rascijani. Tako n. pr. grof Đorđe Zrinjski naziva 1602. godine slavonske Srbe Valachi seu Rasciani (Starine, XXXV. str. 453.) Papa Pavle V. u povelji od 22. nov. 1611. naziva srpskog slavonskog vladiku Simeona Vretanju episcopus Rascianorum catholicorum ritus greci intra Ungarie, Sclavonie et Croatie fines et in extremis Carniolae partibus consistentium (Nilles, Symbolae, II. str. 1058.) Čazmanski kaptol piše za Srbe u Hrvatskoj i Slavoniji 25. jan. 1642. Valachi siue Raschiani (Vjesnik, XVIII., str. 114-118). Georgije Gajler naziva hrvatsko-slavonske Srbe 27. jan. 1663. "Seruiani" (Vjesnik, XVIII., str. 136). Ruski car Aleksije Mihajlović na molbu lepavinskih kaluđera izdaje 1651. godine povelju manastiru Lepavini i u njoj veli, svakako prema informaciji tih kaluđera, da se Lepavina nalazi u srpskoj zemlji, kod grada Križevca. (Vjesnik, XVIII., str. 94). Isto tako vladika hrvatsko-slavonskih i žumberačkih Srba Vasilije Predojević u povelji od 6. dec. 1646. naziva sebe "episkop Srbljem“ (Vjesnik, XV., str. 102).
U istorijskim izvorima sve do sredine XIX. stoleća nisam nigde našao ni jedan jedini slučaj, da bi neko sledbenike pravoslavne vere u Hrvatskoj, u Slavoniji ili u Bosni nazvao Hrvatima, a još manje da bi oni sebe sami nazvali tim imenom. Hrvatsko ime primili su jedino potomci žumberačkih Srba, ali su i oni napustili pravoslavlje i prešli na uniju sredinom XVII. stoleća, a hrvatsko ime uzeli su tek u drugoj polovini XIX. veka.
Danas su svi sledbenici pravoslavne vere na prostoru između negdašnjeg srpskog i negdašnjeg hrvatskog plemena potpuno opredeljeni i to svi listom su prihvatili srpsko ime. Katolici nisu posvuda tako odlučno uzeli hrvatsko ime. U Crnoj Gori i u Dalmaciji, naročito u Dubrovniku i u okolini, nalazi se hiljadama katolika, koji se priznaju za Srbe. Neopredeljeni su još u većini svojoj i Bunjevci kao i Šokci u Baranji. Jedan deo Bunjevaca prihvata ime hrvatsko, ima i jedan mali deo, koji se Srbima zove, ali ni jedno ni drugo ime nije zahvatilo dubljeg korena te je većina Bunjevaca i danas još neopredeljena.
I iz prošlih vekova sačuvano je dokumenata, u kojima se po gdekoji katolici nazivaju Srbima. U bečkom ratnom arhivu više akata iz 1687. do 1689. god. govore o seobi Bunjevaca i naselenju njihovu u krajeve gde sad žive, pa te pretke današnjih Bunjevaca naših nazivaju spomenuta akta katoličkim Srbima (katolische Ratzen, Rasciani katholici).
Članovi senata u negdašnjoj dubrovačkoj republici bili su katolici, pa ipak crnogorski mitropoliti Sava i Vasilije Petrovići u pismu svom od 1. septembra 1763. mole Dubrovčane za pomoć "da učinite našoj crkvi i narodu černogorskom jednom sumom od asprih, kako Serbli Serbima i svojijema susedima"(Vjesnik kr. zem. arkiva, XVI., strana 225). Isti mitropolit Sava Petrović piše dubrovačkom senatu 15. juna 1767.: "I drago nam je vladanje vaše, koji se vi jošte od našega srpskoga jezika nahodite, koji zapovijedate" (o. s. str. 226), a 25. jula 1775. godine piše istom senatu dubrovačkom: "Vaša slavna republika zna, da je sve gospodstvo i slava serbska pala i ništa nije ostalo do vas, kako jedan cvijet na vas svijet..., može se serbska zemlja s vama ponositi". (0. s. str. 227.)
Kao što su Srbi nazivani pa se i oni sami tokom XVI. do XIX. veka nazivali raznim imenima, ista ta sudbina pratila je u to doba i Hrvate. Dalmatinski pisci XVI. i XVII. veka nazivaju sebe i svoj narod Slovenima, Tako se nazivaju i slavonski Hrvati čak i u XVIII. veku (između drugih i Matija Ante Relković, poznati pesnik slavonski). U mnogobrojnim listinama, u pismima i izveštajima katoličkih misijonara i u drugim istorijskim spomenicima XVI. i XVII. veka preci današnjih bosanskohercegovačkih i slavonskih Hrvata nazivaju se "katolicima" ili "hrišćanima". Ni u jednom spisu iz tih vekova, u koliko je meni poznato, nisu oni nazvani Hrvatima. Slavonski, Hrvati zvali su se osim toga i Šokcima, ali ni u jednom dokumentu od svih, koji su meni došli do ruke, nisu nazvani Hrvatima.
Na širenju srpskog i hrvatskog imena ili, kako se to u ono doba govorilo, na buđenju srpske i hrvatske svesti, učinjeno je vanredno mnogo u drugoj polovini XIX. veka. Iz gimnazija i preparandija hrvatskih i sa hrvatskog univerziteta dolazili su u narod učitelji, sveštenici i činovnici, zadojeni hrvatskim duhom, hrvatskim rodoljubljem. U isto vreme su i srpske gimnazije novosadska i karlovačka, zatim srpska karlovačka bogoslovija i srpske preparandije slale u narod Srbe učitelje i popove. Ova rodoljubiva inteligencija srpska pronela je uz pripomoć srpskih knjiga i novina ime srpsko u sve krajeve i zakutke Hrvatske i Slavonije, gde god živi pravoslavno stanovništvo. To isto učiniše i hrvatski inteligenti među katoličkim stanovnicima slavonskim, a kasnije i bosanskim. Ovaj posao na buđenju svesti narodne bio je i kod pravoslavnih i kod katolika neobično lak. Kod pravoslavnih bili su svi preduslovi tu, da se opredele odlučno za srpsko ime, a kod katolika bile su sve predispozicije, da prihvate ime hrvatsko.
U novinama hrvatskim često puta sretamo izraz "pravoslavni Hrvati" i tvrdnju, da su Srbi u Lici i Baniji bili do nedavno pravoslavni Hrvati i da je srpska propaganda iz njih stvorila Srbe.
U istorijskim spomenicima od XVI. do XIX. veka, a te spomenike sam pažljivo proučio, nisam našao ni jednog slučaja, da bi pravoslavno stanovništvo u Hrvatskoj i Slavoniji označeno bilo imenom hrvatskim. Istorijski dokumenti nam potpuno razjašnjavaju ovu okolnost.
Kod Hrvata su u pređašnjim stolećima plemići i sveštenicn bili kulturni deo naroda, ovi staleži su jedino bili svesni svog hrvatskog imena, i imali su, prema ondašnjim pojmovima, sređene poglede na pitanje o narodnosti i prema tome jedino su oni bili pozvani, da razbude među neopredeljenim Slovenima osećaje hrvatske, a baš ti plemići i sveštenici katolički dočekali su vrlo neprijateljski Srbe pri doseljenju njihovu u Hrvatsku i Slavoniju i vodili su ogorčenu borbu protiv Srba.
Hrvatska i Slavonija bile su u tursko doba podeljene na tri upravne oblasti, na bansku zemaljsku vladu, na hrvatsku vojničku granicu i na slavonsku vojničku granicu. Srbi su se doseljavali iz Turske u područje austrijske granice na poziv austrijskih pograničnih zapovednika i uz obećanje da će na zemljištu, na kome budu naseljeni, biti slobodni, da neće nikome obavljati kmetovsku službu i da će im jedina dužnost biti, da brane granicu od Turaka. U doba srpskog doseljavanja u Hrvatsku i Slavoniju, u XVI. i XVII. veku, Turci su imali polovinu Hrvatske i polovinu Slavonije u svojoj vlasti i krajevi, koji su graničili sa Turcima, bili su potpuno pusti, jer se hrišćansko stanovništvo razbeglo usled čestih upadaja pljačkaških četa turskih. U te opustele krajeve naselili su graničarski zapovednici doseljene Srbe. Tek što se Srbi naseliše, javiše se legitimni gospodari tog zemljišta, hrvatski plemići i hrvatski katolički klir, sa zahtevom, da im Srbi obavljaju kmetovsku službu, da im dadu desetinu i da im rabotaju. Pošto je taj zahtev bio protivan ugovorima i pogodbama, pod kojima su Srbi prešli na austrijsku stranu, razvila se između srpskih doseljenika i hrvatskih staleža stolećna borba sa promenljivom srećom, ali sa puno strasti i mržnje. Sva zasedanja hrvatskih sabora puna su zaključaka protiv srpskih privilegija, svi arhivi bečki puni su podnesaka hrvatskih plemića protiv Srba i srpskih optužaba protiv plemića. Kada se ovome doda paralelna akcija katoličke crkve, da Srbe silom nagoni na uniju i progon srpskih sveštenika, onda je sasvim pojmljivo, što Srbi nisu prihvatili hrvatsko ime.
Da se Srbi XVI., XVII. i XVII. veka sred tolikih neprilika, koje su imali da podnesu od strane hrvatske nisu mogli iz svoje inicijative i od svoje volje zagrejati za hrvatsko ime, sasvim je razumljivo, a primoravanja u tom pogledu nije ni s koje strane bilo. Hrvatski plemići i hrvatski sveštenici tražili su od Srba da vrše kmetovsku službu i da prime uniju sa rimskom crkvom; ali da prime hrvatsko ime, to oni nisu od pravoslavnog stanovništva zahtevali. Ni jedan pismeni podatak u tom smislu nisam našao.
Tvrdnja, pa su Srbi u Hrvatskoj do nedavno bili pravoslavni Hrvati ne može se nikako odnositi na doba do XIX. stoleća, jer u tom perijodu Srbi se nisu zvali ni osećali Hrvatima. Pošto se ta tvrdnja sa hrvatske strane tako često ponavlja, a ne iznose se nikakvi stvarni dokazi za tu tvrdnju, izgleda mi da je ta hipoteza o pravoslavnom Hrvatstvu ovako nastala. Po graničarskim uredima hrvatsko-slavonskim vladao je nemački duh i jezik, po banskim uredima gospodario je latinski jezik, a jezik i duh Hrvatstva prodro je u sve urede i u sve krajeve Hrvatske i Slavonije tek šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga veka sa uvođenjem ustavnosti i sa ukidanjem vojničke granice. U to doba je najviše učinjeno na širenju srpskog i hrvatskog imena. Probuđena je narodna svest u svima slojevima društvenim. To buđenje stvorilo je plemensku utakmicu i antagonizam između Srba i Hrvata. Hrvati su bili pri tome u nesravnjeno povoljnijem položaju, imali su u svojim rukama zemaljsku vladu, raspolagali su sa daleko većim brojem inteligencije, naročita činovništva, a činovnici su u ono doba imali veliku moć i uticaj u zemlji. Tvrdnja o pravoslavnim Hrvatima Like i Banije, mogla bi jedino na ovo doba da se odnosi. Moguće je, da su pojedini ljudi ili pojedina pravoslavna sela pod uticajem hrvatske inteligencije i naročito hrvatskog činovništva, a u oskudici srpske inteligencije, privremeno bili prihvatili hrvatsko ime, da su se ovde ili onde izjavili Hrvatima. Meni nije poznat ni jedan takav konkretan slučaj, ali bi taj slučaj u doba buđenja narodne svesti, kada su Hrvati raspolagali sa većim aparatom za to buđenje nego Srbi, bio razumljiv. Međutim čim su pojmovi raščišćeni svi sledbenici pravoslavne vere našli su se u srpskom taboru.
Zanimljiva je činjenica, da se u južnoj Dalmaciji nalazi katolika, koji prilikom opredeljivanja njihovog kraja ne htedoše primiti hrvatsko ime nego se opredeliše za srpsko. Uzrok tome nije teško naći.
Početkom XIX. stoleća uništena je republika dubrovačka. Posle pada Napoleonova pripao je Dubrovnik pod Austriju. Ma da su Francuzi prvi ušli u Dubrovnik, oni su izjavljivali, da će vratiti republici slobodu čim Crnogorci i Rusi isprazne Boku. Prema tome konačno uništenje republike doneo je tek ulazak austrijske vojske među zidove grada Dubrovnika.
Ne samo Dubrovčani, nego i svi okolni Sloveni, neizmerno su žalili za negdašnjom slobodom, za negdašnjom, po celom svetu poznatom i od celog sveta priznatom, republikom svojom.
Pa kada je uskoro to stanovništvo slovensko imalo da se opredeli, da primi srpsko ili hrvatsko ime, sasvim je razumljivo, što se je našao povelik broj dubrovačkih i okolnih katolika, koji se izjavio za srpsko ime. Srpska ideja označivala je tokom XIX. stoleća buntovne ljude sa divljom ljubavlju prema slobodi i nezavisnosti, a hrvatska misao onoga doba imala,je kao temelj svoj podaničku vernost prema habzburškom domu, prema austrijskom ćesaru.
Lako se daje razumeti i ona druga okolnost, zašto Šokci u Baranji i Bunjevci u Bačkoj ne prihvatiše kao slavonski i bosanski katolici ime hrvatsko.
Naveo sam ranije, kako su silan uticaj pri širenju hrvatskog i srpskog imena vršile škola i crkva, učitelji i popovi i ostala inteligencija narodna. Inteligencija bačkih Bunjevaca i bosanskih Šokaca školovana je u madžarskim školama i zadojena je bila madžarskim duhom. Rodoljubivi pojedinci, koji su individualno bili jaki i nisu podlegli uticaju Madžarstva, nisu ipak bili u stanju da parališu uticaj države, koja je pomoću škole i crkve, vojske i administracije i svih drugih oblasti suzbijala u narodu i srpsko i hrvatsko ime. Da su bunjevački učitelji i popovi, kao što su oni po Slavoniji, školovani bili u Zagrebu, davno bi Bunjevci prihvatili ime hrvatsko.
U Bosni su muslimani i danas u većini svojoj neopredeljeni. Jedan deo njihov priznaje se Srbima, drugi deo je prihvatio ime hrvatsko, ali ogromna većina njihova za sada još ne usvaja ni jedno ni drugo ime. Pa i ovi, koji se do sad opredeliše, učiniše to pod uticajem škola. I muslimanski Srbi i muslimanski Hrvati su pojmovi novijeg datuma, od posle okupacije Bosne. Van svake je sumnje da su bosanski muslimani u većini svojoj potomci bogumila. Bogumili su u tolikom broju prešli na Islam, da je nestalo iz Bosne ove, negda onako mnogobrojne, sekte. U doba kad su bogumili primali muslimansku veru, oni nisu bili opredeljeni ni za srpsko ni za hrvatsko ime. I muslimani bosanski, i ako je slavensko poreklo njihovo jasno kao dan, nisu se opredeljivali ni za jedno ni za drugo ime. Slučajevi narodne svesti među bosanskim muslimanima bili su usamljeni i bez uticaja na široke mase muslimanske.
U naše doba vera postaje sve više privatnom stvari svakog pojedinca. U koliko vera gubi od značaja svoga, u toliko veću vrednost dobija narodnost. Muslimani i Bunjevci su svesni svoje slovenske narodnosti, ali u sadašnjim prilikama neće oni moći ostati neopredeljeni ni spram srpskog i hrvatskog imena. Oba imena su sinonimna, državi našoj podjednako draga i pred zakonom potpuno ravnopravna. Prema dosadašnjem razvitku prilika naših izgleda, da će se i Bunjevci i Muslimani podeliti, da će jedan deo prihvatiti srpsko, a drugi deo uzeti hrvatsko ime kao narodno ime svoje.
Među mahinacijama, kojima se služila Austro-Ugarska monarhija u politici, omiljeno sredstvo njeno bilo je stvaranje zbrke u narodnosnim pojmovima, stvaranje novih narodnih imena. Da ne idemo dalje, spomenuću samo klasično delo austrijske politike, stvaranje rutenskog naroda.
Naučenjaci su nesvesno uvlačeni u službu tih političkih ciljeva austrijskih. Hrvatski naučenjaci su, svakojako nesvesno, jer su to inače po izbor čestiti i rodoljubivi sinovi svoga naroda, poslužili mnogo austrijskoj politici, kad su uveli u običaj, da u svojim delima Srbe prikazuju tvorevinom propagande i da, pišući o prošlim stolećima, u celoj Hrvatskoj i Slavoniji ne nalaze ni jednog jedinog Srbina, nego mesto Srba nalaze samo Vlahe. Srbijanci, koji nisu pobliže poznati sa istorijografskim delima hrvatskim, jedva će verovati ovo što ću im sada reći. Hrvati imaju na hiljade knjiga i studija o prošlosti Hrvatske i Slavonije i u svim tim istorijskim delima govori se o prošlosti Hrvata i Vlaha. Ta dva naroda stanuju u tim zemljama, a Srbi, prema tim knjigama hrvatskim, ne postoje i nisu nikad ni postojali u Hrvatskoj i Slavoniji.
Hrvati se ponose svojim Vjekoslavom Klajićem. Zbilja je monumentalno znanje i vrednoća u toga čoveka. Ali kako strašno pada vrednost i ozbiljnost njegovom naučnom radu, kada prelistate njegovu Rovjest Hrvata pa nalazite posvuda Vlahe u Hrvatskoj i Slavoniji, a o Srbima nigde ni spomena nema. Ili zar to nije sasvim isto kao kad bi neko napisao istoriju Slavonije pa nalazio u prošlosti njenoj samo Srbe i Šokce, a hrvatsko ime jednostavno ignorisao? Koliko sam puta molio i preklinjao svog prijatelja Emila Lasovskog, odličnog istoričara hrvatskog, da u svojim delima ne piše Vlasi nego Srbi, jer tesnogrudost njegova ubija vrednost njegovu kao naučenjaka, a Hrvatima nikakve koristi ne donosi. Na žalost kod Lasovskoga nisam mogao ništa da uspem.
Jedini častan izuzetak čini od svih Hrvata prof. dr. Ferdo Šišić. On se jedini između hrvatskih istoričara uzvisio do objektivnosti, da priznaje u svojim delima, da Srbi postoje i da su i u prošlosti Hrvatske n Slavonije postojali. On je prvi i do sada jedini hrvatski istoričar, koji je odbacio naziv Vlaha i naše pretke zove Srbima.
Tesnogrudost u prikazivanju istorijskih fakata, kad se govori o opredeljivanju našeg naroda između dva plemenska imena, srpskog i hrvatskog, ta tesnogrudost prenesena je i u dnevnu politiku. Mnogobrojni novinari i političari, i srpski i hrvatski, hoće da ispravljaju rezultat prirodnog opredeljivanja našeg naroda za srpsko i hrvatsko ime i da prejudiciraju onima, koji se još nisu opredelili. To je velika pogreška.
Realna politika mora da se temelji na faktičnom stanju, za nju mora da bude odlučno osećaj svakog pojedinca. Kada se Egersdorfer i Štrosmajer osećaju Hrvatima, i Špirta i Barako priznaju Srbima, politika i žurnalistika imaju taj osećaj njihov da akceptiraju kao činjenicu. Da li su preci onih prvih uveli učešća na cetinskom saboru, a preci ovih drugih učestvovali u boju na Polju Kosovu, istraživanje tih fakata treba prepustiti nauci. Za politiku ta fakta moraju biti bez vrednosti.