O Alkibijadu od Plutarha

1. Alkibijadovoj je lozi, koliko se čini, u davnini bio začetnik Eurizak, sin Ajasov. S materine strane bio je Alkibijad Alkmeonid, pošto je njegova mati Dinomaha bila kći Megaklova. Njegov se otac Klinija s jednom troveslanicom, koju je sam naoružao, odlikovao u pomorskoj bici kod Koroneje, gdje je i poginuo. Na to su sinovi Ksantipovi Perikle i Arifron, koji su s Alkibijadom bili u rodu, njemu bili skrbnici. Istina je, što se govori, da je sklonost i ljubažljivost Sokratova njegovu ugledu dobrano pomogla. Jer Nikija i Demosten, Lamah i Formion, Trazibul i Teramen, postaše u njegovo doba znameniti ljudi, ali ni od jednoga nije mati imala tu sreću, da bi se za njezino ime znalo; a od Alkibijada znamo i za njegovu dojkinju. Bila je Lakedemonka i zvala se Amikla. Znamo i to, da mu je prvi učitelj bio Zopir. Prvo nam je zabilježio Antisten, drugo Platon. O Alkibijadovoj ljepoti ne treba može biti ništa spominjati, već ako da je u svakoj dobi i u svako vrijeme njegova tjelesnoga razvića bila u cvijetu te ga je i kao dječaka i kao mladića i muža prikazala umiljata i ugodna. Jer kako je govorio Euripid: nije u svakoga lijepoga čovjeka i jesen lijepa; ali Alkibijadu se kao malo kome ukazala takva, i to radi lijepa stasa i tjelesne snage. U govoru mu je, kako pričaju, i rskanje lijepo pristalo, te je njegovoj brbljavosti dalo uvjerljivost i savršenu ljupkost. Njegovo je rskanje spomenuo i Aristofan u svojim stihovima, u kojima se ruga Teoru:

Alkibijad, ilustracija novijeg veka.

„Tad Alkibijad reče k meni rskajuć:
„Teola gledaj; glavu ko u udvolice.“
I dobro je to Alkibijad rskao.“

I Arhip veli rugajući se sinu Alkibijadovu: „Korača obijesno, vuče haljinu, da sasvim bude sličan ocu svomu, i vrat skoro lomi rskajući“.

2. Poslije je Alkibijadov značaj, — što je u velikim poslovima i u promjenljivoj sudbini posve naravno, — pokazao mnoge protivnosti i mijene. Od prirode je u sebi imao mnoge i velike strasti, ali najjača je bila strast, kojom se on s drugima otimao o prvenstvo. To se jasno vidi iz pričica iz njegova djetinjstva. Jedanput ga je neko kod rvanja jako gnječio. Da ne bi pao, primakne on prste svojega protivnika k svojim ustima, i bio bi mu ruke pregrizao. Onaj, što ga je zgrabio, pusti i kaže: „Ti grizeš, Alkibijade, kao žene!“ „Ne, ne“, odgovori on — „već kao lavovi!“ Jedanput se još kao mali dječak na cesti kockao. Baš je na njemu bio red, da kocku baci, al eto ti kola sa teretom. On dakle kočijašu najprije kaže, da pričeka, jer su kocke baš padale u kolovoz. Ali onaj u svojoj otresitosti, nije htio da sluša, već je gonio naprijed. Sad se ostali dječaci rastave, no Alkibijad padne ničice pred kola i ispruživši se kaže: tako, sad nek pretjera, ako hoće. Onaj se čovjek uplaši i trgne kola natrag, a oni, koji su to vidjeli, protrnu i vičući zgrnu se oko njega. — Kad je došao do učenja, slušao je svoje druge učitelje, kako pristoji, samo je od sviranja bježao, što je tobože nepristojno i prosto. Jer gudalo i udaranje u liru ni malo ne kvari ni držanja ni obličja, koje čestitu čovjeku dolikuje; no kad se čovjek nadme i u sviralu svira, onda ga i njegovi najbolji prijatelji jedva nekako mogu prepoznati. A k tome lira onome, koji u nju udara, prati riječ i pjesmu; no svirala svakomu zatvara i zagrađuje usta pa mu oduzima i njegov glas i govor. „Neka dakle“, — kaže, — „u sviralu sviraju mladi Tebanci, jer oni se ne znaju razgovarati! Ali nama je Atenjanima, kako naši oci vele, Atena vladarica i Apolon bog otaca; ona je bacila sviralu, a on je sa svirača još i kožu zgulio!“ Ovako je Alkibijad pola u šali pola u zbilji govorio te se i sam sviranja okanio i još je i druge odvratio. Jer brzo se među mladež raznio glas: pravo ima Alkibijad, što ne mari za sviranje i što se ruga onima, koji to uče. I tako je iz pristojnih zabava sviranje u sviralu sasvim ispalo te je posvema ostalo prezreno.

3. Među pogrdama Antifonovim zabilježena je i ta, da je Alkibijad kao dječak od svoje kuće utekao k jednome svojemu ljubavniku Demokratu. Arifron ga je htio da da oglasiti, ali Perikle na to nije pristao, već reče: „Ako je dječak mrtav, saznat će se kroz oglas samo za jedan dan prije; a ako je živ, bit će svega svoga vijeka izgubljen čovjek!“ Antifon pripovijeda i to, da je Alkibijad u Siburtijevu rvalištu jednoga svoga sligu drvetom udario i ubio. Ali ovakim vijestima valjada nije vrijedno vjerovati, kad je čovjek sam priznao, da njegove pogrde potječu iz neprijateljstva.

4. Već su se mnogi odlični ljudi oko njega sakupljali i njega pratili. Kod većine se jasno vidjelo, da su se od sjaja njegove mladenačke ljepote našli u čudu i da su ga zato milovali. No Sokratova je ljubav bila veliko svjedočanstvo vrsnoći i darovitosti toga dječaka. Sokrat je vidio, da se ta darovitost u Alkibijadovoj spoljašnosti očituje i iz nje jasno izbija. On se istina bojao bogastva, časti i mnoštva ljudi iz grada i sa sela i iz savezničkih država, koji su Alkibijada laskanjem i ljubaznim susretanjem naprijed osvajali. Ali opet je on bio čovjek, koji ga je čuvao i nadgledao kao biljku u cvijetu, koja isti svoj cvijet može da izgubi i ugine. Ta nikoga nije sudbina tako zvanim blagom života spolja tako ogradila i zatvorila, da ga ne bi filozofija mogla raniti i slobodoumne i oštre riječi dirnuti. Alkibijad je odmah iz prvine bio razmažen i njegovi su ga štovatelji od svakud priječili, da ne bi čuo opomene i odgoje. No on je po svojoj darovitosti opet Sokrata shvatio i njemu se prepustio, a ovamo svoje bogate i ugledne štovatelje odbijao. U brzo je njega uzeo za dobra prijatelja te je poslušao riječi ljubavnika, koji se nije jagmio za nemuževnim užitkom ni za milovanjem i zagrljajem, već je trulež njegove duše istraživao i praznu i bezumnu oholost pritiskivao i tako

„šćećurio se pjetlić kao rob i sad
sam spusti krila!“

I zaista mu se Sokratovo postupanje učini kao pomoć bogova za njegu i spas mladeži. Zato je sam sebe malo cijenio, a ovamo se tomu čovjeku udiljavao, koji je svojom ljubažljivosti u njemu budio ljubav, a svojom vrlinom strahopočitanje. I tako je on, „slika i prilika ljubavi“, kako veli Platon, ne znajući ni sam kako, Sokratu ljubav vraćao te se sav svijet čudio gledajući, kako on sa Sokratom ruča, s njim se rvei s njime pod jednim šatorom stanuje. Prama svojim drugim štovateljima bio je neprijazan i osorljiv, a prama nekojima se vladao baš sasvim oholo kao na pr. prama Anitu, sinu Atemionovu. I taj je naime baš jako volio Alkibijada pa kad je nekoje strance gostio, zvao je i njega na čast. No on odbije poziv, napije se kod kuće sa svojim prijateljima pa će k Anitu i od njega učiniti priču i podsmijeh. On stane na vrata dvorane pa kako je vidio stolove pune srebrnih i zlatnih čaša, zapovjedi svojim momcima, da uzmu od njih polovicu i da je nose k njegovoj kući; unići nije htio, već samo to učini i otide. Na to su se gosti počeli ljutiti i govoriti, kako se Alkibijad obijesno i bezobrazno prama Anitu ponio. „Ta to je uljudno i umiljato“, — kaže Anit, — „jer on je smio sve to uzeti, a evo nam je ostavio polovicu!“

5. Tako je radio i sa svojim drugim ljubavnicima, samo ne s jednim metekom. To je, kažu, bio čovjek, koji nije imao mnogo imutka, al je sve svoje prodao i novce, što je zato dobio, oko 100 statera, nosio k Alkibijadu i molio ga, da ih uzme. Alkibijad se nasmije i od veselja ga pozove na objed. Pošto ga je prijazno pogostio, vrati mu njegove novce i još mu zapovjedi, da sjutradan zakupnike javnih daća u cijenama nadbija i da sam nudi zakupninu. Čovjek se stao izgovarati, da zakupnina iznosi mnogo talenata; no Alkibijad mu se zaprijeti, da će gaišibati, ako to ne će da čini; jer i on je slučajno od svoje strane zakupnike imao na zubu. Sjutradan dakle rano rođe onaj metek (kmet) na tržište i ponudi kod prodaje jedan talenat više. Na to su ga zakupnici salijetali i srdito iskali, da kaže jamca po imenu misleći, da ga on ne može da nađe. Ovaj se čovjek uzvrdao i htio je da uzmiče, no Alkibijad , koji je stajao sa strane, počne arhontima dovikivati: „Zapišite mene! moj je prijatelj, ja jamčim!“ Kad to čuše zakupnici, sasvim se zbuniše. Jer oni su bilivikli, da svagda drugom zakupninom namiruju prvu, a sad su vidjeli, da se ne mogu iz neprilike iskopati. Oni dakle toga čovjeka počnu moliti i mititi. No Alkibijad nije dopuštao, da uzme manje od talenta; a kad su mu i to davali, kaže mu, da novce uzme i da odustane. I tako je njemu pomogao.

6. Soktratova je ljubav imala mnogih i velikih protivnika, ali je opet obično Alkibijada svladavala. Njegove su se riječi darovitoga mladića primale i u srce ga dirale, pače na plač tjerale. No kad i kad se on i laskavcima prepuštao, koji su mu svakojake zabave podmetali, i on je Soktrata izbjegavao, a ovaj ga je lovio sasvim kao bjegunca. Jer on se samo Soktrata stidio i bojao, a za druge nije mario. Bar je Kleante govorio: on svoga ljubimca čvrsto drži za uši, a drugi ga ljubavnici za svašta hvataju, što on ne dira, za trbuh, stid i grlo. Alkibijad se zaista i na zabave lako dao zavesti. Ovu sumnju podstičeveć to, što je Tukidid govorio „o tjelesnom bezakonju u njegovu životu“. No oni, koji su Alkibijada kvarili, opet su ga više hvatali za njegovo častoljublje i njegovu taštinu. Oni su ga u nevrijeme uplitali u velike pothvate uvjeravajući ga: on će, dok se počne javnim poslovima baviti, ne samo ostale vojvode i vođe naroda odmah zasjeniti, nego će i Periklovu moć i ugled njegov u Grčkoj nadmašiti. Kao što dakle željezo u ognju omekša i opet u hladnoj vodi otvrdne i svoje dijelove u sebi skupi, tako je bilo i s Alkibijadom. On je bio skroz na skroz razmažen i raspušten, no kad ga je god Sokrat uhvatio, skučio bi ga govorom i ponizujući ga navodio bi ga na čednost i popuštanje time, što mu je dokazivao, koliko on u vrlini zaostaje i kako je nasavršen.

7. Rastajući se s dječačkom dobi, dođe k jednome učitelju i zaište homersku knjigu. Kad učitelj reče, da nema ništa od Homera, dade mu ćušku i otide. Kad jedan reče, da ima Homera, kojega je sam popravio, kaže: „Pa ti učiš azbuku, kad umiješ Homera da ispravljaš? Za ti ne učiš odrasle“? Želeći, da bi se sastao s Periklom, dođe pred njegovu kuću. Kad je čuo, da Perikle nema vremena, jer proučava račun, što će ga Atenjanima davati, otide Alkibijad govoreći: „Ne bi li bilo bolje, kad bi on razmišljao, kako Atenjanima ne će davati računa“? — Još kao mladić išao je na vojsku u Potideju i tu mu je Sokrat bio drug u šatoru i u bitkama. Kad je došlo do krvava boja, držaše se obadvojica junački, no Alkibijad bi ranjen; a Sokrat stane preda nj, da ga brani, i tako baš očevidno spase ne samo njega, već i njegovo oružje. Sad bi po pravdi i pravici nagrada za hrabrost imala da pripadne Sokratu. No vojvode su očevidno nastojale, da bi to odlikovanje dopalo Alkibijadu već radi njegova ugleda — i Sokrat, koji je želio, da bi se njegovo častoljublje u dičnim djelima povećalo, prvi je za njega svjedočio i molio, da se njemu daje vijenac i sjajno oružje. Onda, u bici kod Delije, gdje su Atenjani bjegali, imao je Alkibijad konja, a Sokrat je s nekolicinom uzmicao pješice. Kad ga je Alkibijad opazio, nije projurio, već ga je otpratio i od neprijatelja štitio, koji su u svojoj navalimnoge posmicali. Nego to se dogodilo docnije.

8. Kalijin otac Hiponik uživao je sa svoga bogatstva i plemstva velik ugled i veliku moć. Njemu dade Alkibijad — ćušku. Uzrok nije bila niti ljutina niti kakva razmirica, već šala, za koju se sa svojim prijateljima bio dogovorio. Ta se bezobraznost u gradu razglasila te je naravno sav svijet bio ogorčen. Sjutradan rano u jutru stajao je Alkibijad pred Hiponikovom kućom, — pokuca, — unide k njemu unutra, svuče kabanicu, predajući mu se sam s molbom, da ga šiba i kazni. No ovaj mu oprosti i pusti svoju srdnju, a poslije ga uzme svojoj kćeri Hipareti za ženika. Nekoji kažu, da nije Hiponik, već njegov sin Kalija Alkibijadu dao Hiparetu i k tome 10 talenata, a poslije, kad je ona rodila, izmamio je Alkibijad opet drugih deset talenata, jer je tobože tako uglavljeno, ako bude djece. Bojeći se lukavstva dođe Kalija pred narod, da mu ostavlja i svoje novce i svoju kuću, „ako bi mu se dogodilo, da umre bez potomstva“. Hipareta je bila uredna žena, koja je svojega čovjeka voljela. Zato ju je u njezinu braku žalostilo, što je on općio sa stranim i gradskim bludnicama — i ona ostavi njegovu kuću i otide k svome bratu. No Alkibijad za to nije mario, već je dalje raspušteno živio, i zato je ona morala da arhontu preda tužbu zbog rastave, ali ne kroz druge, već ona sama glavom. Kad je dakle došla, da to po zakonu učini, eto ti mog Alkibijada! On je zgrabi i odnese je posred tržišta kući i niko se nije usudio, da mu stane na put i da je otme. Ona doista ostane kod njega do smrti, a umrla je poslije kratka vremena, kad je Alkibijad otplovio u Efez. Nego to se ni pošto nije uzelo za nezakonito i nečovječno nasilje; jer i zakon, rekao bih, baš zato ženu, koja ište rastavu, zove pred javnost, da bi čovjek dobio priliku, da on dođe i da je suzdrži.

9. Alkibijad je imao psa i po veličini i po ljepoti divna, kojega je slučajno bio kupio za 70 mina. On mu osiječe rep, koji je bio veoma lijep. Njegovi su ga drugovi ukoravali govoreći: sav se svijet radi njegova psa ljuti i njega samoga grdi. On se tomu nasmije i reče: „Dakle se događa, što ja želim? Jer ja želim, da Atenjani o tome brbljaju, da ne bi šta gorega o meni govorili!“

Izvor

• Plutarh 1892. Plutarhovi izabrani životopisi znamenitih Grka i Rimljana. Dio prvi. Prevod prof. Stjepana Senca. Zagreb: Naklada »Matice Hrvatske«, str. 130-69