15.
O da l' je tako?...
O, da l' je tako, da te nikad više
Anđelom svojim ja ne smijem zvati?
I nikad više za sastanke mile
U gluhoj noći ja ne smijem znati?
I da na slatke prohujale čase
Ja moram metnut' rizu zaborava,
I ljubav moju i očaj sahranit'
Da bude groblje i pustoš bez java?
Zar da iz duše ja izbrišem draži
Ljepote tvoje božanske i lijepe
Kandilo moga života da gasim
U čijem plamu tvoji sjaji strepe?
I tvoje oči, o, zar nikad više
Neće me grijat toplinom i sjajem?
U kojim nekad gledÔ sam nebesa,
Sa silnim Bogom, anđelom i rajem,
O, zar te tvoje plave vlasi nikad
Pogladit' neće više ruka moja,
Pletući u njih vijenac ljubica
I ruzmarina, ruža i šeboja?
I nikad više osjetit' zar neću
Uzdahe naše u šaptanju dugom,
U tihoj noći zagrljeni kad smo
Pričali tajno ljubav jedno drugom?
I kletva kad je najsvetija pala
I kad sam tebi zakleo se tobom,
A ti se klela ljubavi i Bogom
Za ljubav vječnu – vječnu i pod grobom?
Zar nikad više?... Gdje su časi mili?
Zar mrtvo groblje da postanu dani?
Zar moja mladost venući bez tebe
Da tiho gine i da suze hrani?
Zar moja duša da postane prošlost
A moja sreća noć vječitog bola?
Budućnost moja da postane jadna
Pustinja bijedna, sumorna i gola?
O, da l' skriveno barem kad u srcu
Za mene bijednog tihu tugu kriješ?
I da l' te dira bol koji me mori –
I s mojom suzom da li suzu liješ?
Misliš li ikad da si jedno srce
I čitav život sa njim uništila?
I duhu jednom ugasila svjetlost
Koja je Boga u plamenu krila?
O, da li misliš?... Ali ne, ne reci!
Jer ako slutnja istinita bude,
U strašnom bolu zgoriće se srce
Od tužne sreće i sudbine hude...
U Herceg-Novom, 10. III 1902.
