Očajnik
I
Zvonila mi pjesma nekad tako mila,
U srcu mome bješe rajska moć:
Ljubav i vjera! – Sad ih sumrak skriva
Krstare vrh njih mrtvilo i noć.
Od milog cvijeća ja sam vijence brao,
Ljubio život, svijet i bijeli dan,
Drhtalo srce u mladosti bujnoj
A sad, sve skrio dubok, mračan san.
II
Sunce se rađa, svjetovi se bude!
Sunce se rađa, iščezô je mrak!...
Pa gdje si bilo, o, sunašce jarko,
Kuda ti kruži nespokojni let?
Zar iz mraka vraćaš sjajne luče svoje,
Da sjajem svojim griješ bijeli svijet?
O, ogrij mene, daj topline svete
Životom novim grij mi srce ti!
Duša bi rado uzdići se htjela
Al' srce neće, moje srce spi.
Svjetlosti daj mi, tako mi je tavno,
O, dana daj mi, skini blijedu sjen
Hladno mi duši, srcu mi je hladno
Zima je pala – ja sam plijen njen.
O, zlatni borče, sa noći i mrakom,
U burnoj sili kud ti grmi moć,
Svjetlosti daj mi, daj mi luče zlatne
Raskidaj tminu! Noć je – strašna noć.
III
Nebo se mrači kô sotonski smijeh
Mumla tajanstveno i užase zbori.
Gle, plamen, tresak, užas i lom
... Izgori nebo!... Vasiona gori...
Sa mračnog svoda šta to juri zemlji –
Sotona? Demon? Smrt? Il' teški grijeh?
Što staše ljudi u ledenom strahu
Što zemlja tutnji – živi li il' mre?
O, natrag silo, što nebesa paraš,
Na pustoj zemlji šta ćeš naći ti
– Zar s mrtvim borbu?...
Zemlja je pusta – hladni mrtvac spi.
* * *
Ceri se demon i likuje kob
Gavrani grakću, tu je novi grob.
