Oh
| Oh! Pisac: Jovan Ilić |
Oh!
OH!
Kaži meni, divna sele!
Okle li si, od koga li grada?
Kako s' zoveš po imenu mlada?
Kuda mi te none zanijele?
Kaži meni, moj anđele!
Da l' i drugom ti zadaješ jada,
Kano meni što zadade sada,
Kad mi prođe mimo dvore b'jele?
Po tvom liku i po tvome stasu,
Rekao bih, vila si na glasu,
Što zoricu iz sna budi kletu.
A te oči — crne oči tvoje,
Ka da srce ponesoše moje,
Tako tužan bludim po svijetu!
II
Kaži meni, dušo krasna!
Gdje si rasla? gdje l' su tvoji dvori?
Da l' na nebu, il' u čarnoj gori?
Te si tako divna, milostasna?
O kaži mi, zv'jezdo jasna!
Da l' i tamo ognjem srce gori?
Da l' i tamo čuda ova tvori
Mila tvoja r'ječca slatkoglasna?
Il' si anđo, il' bijela vila,
Nemoj lutat po svijetu sama,
Hodi k meni, golubice mila!
Zli su ljudi, a zli običaji,
Spopašće ih tama i pomama,
Uhvatiće tebe u potaji.
III
Nu, kako se zlato moje sm'ješi,
Ko sunašce kad kroz goru sine!
Kano čedo u šikali beši,
Kad ga želja za majčicom mine!
Amo brže, zlato moje, spreši,
Sporednico nebesne miline!
Amo spreši, duše ne griješi,
Da mi srce od sevda' ne gine!
Ah ! gdje li ću da se skrijem tužan,
Od prisjeva munje ognjevite,
Od pogleda mome ponosite?
Nav'jek rob ću tvoj ostati sužan,
Sažali se, draga dušo moja —
Zakloni me u njedarca svoja!
IV
O ljubavi, rajska prijatnosti!
ljubavi, iskro ognja živa!
Ima l' igdje ovake sladosti,
Kano moja golubica siva?
Srce moje pliva u radosti,
Ko sunašce što po nebu pliva!
Što ja većma ginem od milosti,
To mi ona sve milija biva!
Ne znam kako — ali čim je viđe',
Učini mi s', ka da s neba siđe,
Kano da mi u srce uniđe.
Njeno lice rumeno i b'jelo,
Vedro čelo, bistro i veselo,
Meni mladom pamet zanijelo !
V
Ah ! da su mi krida sokolova,
Da se vinem pod nebo visoko,
Da s' naslušam anđelskih glasova,
Da ja vidim što ne vidje oko.
Da s' nagledam tih rajskih cvjetova,
Pa da kliknem kano sivi soko:
»Am'der, kruno Božjeg blagoslova!
Amo, zlato moje milooko!
Na čast sv'jetu sva ljepota majska,
Ovdje v'jenac za tebe se vije,
Gdje je vječna slava obasjala!
Tu mi cvjetaj, kb ružica rajska,
Jera slike na zemljici nije,
Koja bi se s tobom poravnala!«
VI
Leti, leti, pjesmo moja mila,
Glas tvoj nek se do neba izvija!
Nosi želju na ljubavna krila,
Da si dragoj slađa i milija!
Ja kakva je, žalosna ne bila!
Kad je vidjeh — sunce me ogrija!
Ta ljepša je nego b'jela vila,
Nego alem dragi kad zasija.
Ono oko — oko sokolovo,
Ono grlo — grlo labudovo,
Ona usta — ah, željice draga!
Sam anđelak da s neba zablista,
I nebesa da s' otvore ista,
Ne bi ljepšeg ja vidio blaga!
VII
Zalud vila u gori pop'jeva,
Kada ona glasom zažubori!
Sunce jarko ljepotom ogr'jeva,
Al' Bog u njoj sunce ljepše stvori!
Munja ista iz oči joj s'jeva,
Oganj živi u grudima gori,
Zora joj se na licu osm'jeva,
Iz usta joj sama ljubav zbori!
Pa kako je stasa umiljata,
Kano da je nizom unizata,
Od bisera i od suha zlata!
O, kada bih tako sretan bio,
Kad bih samo poljubit je smio,
Čini mi se smrt bih nadživio!
VIII
Aj, vi b'jele iz gorice vile,
Gdje ste jako na krioca laka?
Slatki pogled drage moje mile,
Ustr'jeli me slaba i nejaka!
Amo brže, u jadu ne bile!
Ponesite bilja svakojaka.
Čaroliske vi udvojte sile,
Te vidajte ranjena junaka.
Haber dajte po c'jelome sv'jetu,
Stražu stav'te na sve četir' strane,
Da vas kako čin'ma ne omane !
Uhvatite utvoricu kletu,
Metnite me na njezino krilo,
Čini mi se lakše bi mi bilo!
IX
Što ću tužan ja činiti sada,
Gdje mi draga odziva ne daje?
Ustr'jeli me str'jelom iznenada,
Pa se čini, kb da i ne haje!
Al' je draga adžamija mlada,
Možda ljubav moju ne poznaje;
A možda se drugom kome nada,
Pa se meni smije iz potaje?
Ako ljubav moju ne poznaje,
I to vrj'eme za dugo ne traje,
I ona će znat za milovanje!
Ako li se drugom kome nada,
Zan'jemila od teškijeh jada,
Ubilo je moje uzdisanje.
X
Draga moja, srce iz njedara!
A što si se rasrdila na me?
Da li mi te majka tvoja kara,
Te ne mariš i ne haješ za me?
Ako mi te majka tvoja kara,
Bježi, dušo, ti kod moje mame!
Ljepog ti je naspremala dara,
Slatke smokve i nerandže same.
A ja sam ti mjesto učinio,
Nasred srca pr'jesto sagradio,
I ružičnim v'jencem okitio.
Ispod v'jenca pitomih ružica
Da se dičiš kao prehodnica,
Ko ponosna stambolska carica!
XI
Da li mi je, kano štono nije!
Da sam, Bog do, niza od dukata,
Da se vijem, ko što s' đerdan vije,
Draga moja, oko tvoga vrata!
Da li mi je, kano štono nije!
Da sam burma od suhoga zlata,
Da ti s' vijem, ko što s' merdžan vije,
Ispod lakta, gdje s' ručica hvata!
Ah! da mi je, kano štono nije,
Da sam leptir krila šarenije',
Oli golub, što s' pod nebo krije —
Na krilu b' ti ljeto ljetovao,
U njedrima zimu zimovao,
Na usnama vijek vjekovao!
XII
Da znaš, draga, kako srce gore,
A sa tvoga lica bijeloga,
Ti bi tvoje ostavila dvore,
Pa do dvora došetala b' moga!
Da znaš, draga, kako str'jele more,
A sa tvoga oka plamenoga,
Svakog jutra prije b'jele zore
Ti bi dragog pohodila svoga!
I ja b' čuo slatke r'ječi tvoje :
»Boluj, dragi, al' nemoj umr'jeti,
Ja ću tebi ponude don'jeti:
Trnjinice — crne oči moje,
Jagodice — na licu uzrele,
Pomorandže — dvije dojke b'jele!«
XIII
Čuješ, draga, čuješ, zlato moje!
Ti ne budi vrlo ponosita,
I ako je b'jelo lice tvoje
Gospodskoga soja plemenita!
Čuješ, draga, čuješ, zlato moje!
Ti ne budi plaha ni srdita,
I ako su crne oči tvoje
Potajnica munja ognjevita!
Već mi budi pitoma i blaga,
Jer će tužan danak osvanuti,
Kad će mladost tvoja uvenuti!
Ako li mi ne vjeruješ, draga,
Ti pogledaj kako cvijet vene,
Pa požali i sebe i mene!
XIV
Oh, žalost je meni prevelika,
Gdje ne mogu srcu odoljeti!
Sa njenoga vilinskoga lika
Moram jadan pre smrti umr'jeti!
Al' kad mr'jet je suđeno menika,
Volim jednom, neg' vazda mrijeti!
Barem će me ožaliti dika,
Od mog groba neće s' ponijeti.
Grobak će mi cv'jećem posipati,
Suzama ga rosnim zaljevati,
Svoga dragog ime spominjati.
Tužna misli, moj varljivi nade!
Ko zna, na kog misli ona sade,
A za mene možda i ne znade!
XV
Da si, draga, rumena ružica,
Lasno bih se tobom zakitio;
Da si zlatna u vodi ribica,
A ja bih te junak ulovio.
Al' majkina ti si mezimica,
Pa ja ne znam što bih učinio!
Da previjam kano lastavica,
Ne bih tebe s majkom rastavio.
Al' ću činit čini svakojake,
Pokrenuću zv'jezde i oblake,
Učiniću što sam naumio.
Još ću nabrat trave od pomame,
Mamiću te, dok ne pođeš za me,
Ma da bih se junak pomamio!
Napomene
uredi- Ova pesma izdata u: Ispevano 1848 ; Pesme 1858; I rukopis ; Dahire, S. K. Zadruga knj. 17; Srpski Pregled 1895, br. 1 samo V sonet.
Izvori
uredi- Jovan Ilić: Celokupna dela, strana 45 - 54 , Biblioteka srpskih pisaca, Narodna prosveta.
|
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Jovan Ilić, umro 1901, pre 123 godine.
|