Otadžbini
O, gola brda, golo kamenje,
O, mračne gore nebom ljubljene,
O, zemljo sveta mojih očeva, –
Viteške krvi, svijetla obraza,
Zašto si tako tužna, žalosna?
Zašto ti čelo oblak pokriva
I teški teret grudi salama,
Kad uvijek bješe čila, vesela? –
I onda, kad te bičem šibahu
Tirani bijesni divlje Azije,
Podižuć' gordi pogled Evropi,
Ti bješe sjajna, divna, zanosna,
KÔ blago čelo vječnog Genija
Kada na krstu bješe prikovan,
Sažaljevajući riječi klevete
Na osramoćenu svetu istinu!...
O zemljo moja!
Gdje su ti one crte božanske
Na čelu tvome što no sijahu,
Na kome bjehu riječi pisane
“Borba”, “Sloboda”!? Gdje su?
I gdje su gusle, što su zvucima,
Iz mračna groba, tebe dizale,
Sinove tvoje grijuć' ognjima –
Božanskom silom – svete ljubavi,
Za spas i borbu? O, gdje su, gdje su?...
Ili si, možda, duhom klonula
Pod teškim jarmom dugog sužanstva? –
Al' ne?...
Neoborivo je krilo genija,
Što kroz noć, vodeć' narod bolova,
Mukâ i patnje, traži putanje
U nerazbijenoj tmini borenja!
Nesavladljiva je sveta zamisô
Velikog Vožda, s čijim riječima
Jedini izraz grmnu naroda!...
....................................................
Pa ipak ti si jadna, žalosna
O majko moja!... Tvoje planine
Tuže i plaču... Na izvorima
Kukaju vile, očajno, bolno...
I moje suze padaju, evo,
Na srušen oltar tvoga uzdanja,
Jer boli sina, boli u srcu,
Kad majku svoju vidi žalosnu...
