5
Oslobođenje Vojnića 12. januara 1942. godine
Nema slave bez teških stradanja,
Ni junaka bez ljutih megdana!
Zato pjevam o Vojniću gradu
Koj’ doživi sudbinu krvavu,
Mnogo sv’jeta đe izgubi glavu,
Al’ veliku on doživi slavu.
Krv se lila ka svakome pragu,
Al’ sve nije krenulo po vragu.
Zato pjevam u njegovu slavu
I o borbi za slobodu pravu.
I junaštvu naših partizana,
Đe nam sinu prva zora rana,
Prva naša pobjeda velika,
Naše borbe to bijaše dika.
Već je prošlo po godine dana,
Pun je Vojnić bio Talijana;
Povjerenik doktor Žunac bio,
Kog Pavelić ovdje postavio.
On je ljudske krvi ožednio,
Mnoge Srbe u grob otpremio;
Paveliću da bi omilio,
Od Srba je Vojnić očistio
Jer se mnoga raja razbježala
U planine da se spase glava.
A sad čujte, istina je prava,
O čem Žunac nije ni sanjava’:
Bojni poklič od Partije stiže
Da se narod na ustanak diže.
Kad se Kordun u plamen zavio,
Iz planine soko zakliktao:
„Oj, narode Like i Korduna,
Došlo vrijeme da se diže buna!“
Svuda niču čete partizana,
Sve junaka za ljuta megdana.
Talijani sad se prepadoše
I Vojnića grada ostaviše,
Pa ustaše u njeg useliše
I posadu jaku postaviše
Od žandara i od domobrana
Šest stotina, ovo nije šala.
Partizanska još je snaga mala
Jer je malo oružja imala.
Al’ je Kordun na sve strane vrio,
Pa se Žunac jako prestrašio;
Ustaša je nešto dobavio
Domobrane da bi ohrabrio,
Pobunjeni narod pokorio.
Za komandu od sviju vojnika
Postaviše Pušića bojnika,
Vukovića njemu zamjenika,
Jer je Pušić stari plemić bio
S kakvima se Ante ponosio,
Vitezov’ma svojim ih je zvao.
Sada čujte, moja braćo draga,
Kakva Žunac tu ostavi traga:
Pali, kolje i pljačku dovlači,
Jadnu raju na sve strane tlači.
Misli raju tako uplašiti,
Od Partije narod odvojiti.
Al’ je narod dobro opazio
Ko je sa njim u nevolji bio;
Kompartiju bolje prigrlio,
Za slobodu borbu prihvatio.
Od Korduna i Banije slavne
Komandant je Manola Ivane
U Španiji koji se borio,
Na Kordunu braću zavolio.
Jedno jutro Ivo poranio
I u teške misli zaronio.
Misli kako b’ Vojnić osvojio,
Od fašista Kordun očistio.
Petrova je gora šuma mala,
Narodu je zakloništa dala,
Al’ je svakom dosadila bila
Iz Vojnića fašistička sila.
Kad je Ivo misli promislio,
On je b’jelu knjigu napisao
Svome drugu Opačić Ćanici
I junačkoj svojoj perjanici.
U knjizi mu ovako govori:
„Oj, junače, Opačiću Ćane,
Kad ti ova b’jela knjiga dođe,
Nemoj, druže, časa počasiti,
Brže dođi u Petrovu goru,
Jer imamo važna razgovora."
Kad je Ivo knjigu nakitio,
Knjigonoši hitrom knjigu dao,
Još mu kaza otkuda će zaći,
Đe će Ćanu komandanta naći:
„Boj se čuje oko Vojišnice.
Dobro pazi otkuda ćeš doći.
Će je boja tu ćeš njega naći.“
Kad je knjiga do Ćanice stigla
Brzo junak knjigu proučio
I na noge junačke skočio,
Svog Bogdana druga dozivao
Pa ovako njemu govorio:
„Oj, Bogdane, junačko koljeno,
Mene Ivo u Ietrovac zove.
Ja ću časkom do njega skočiti,
A ti ćeš me ovdje zamjeniti
Jer se u te mogu pouzdati."
Mlad je Bogdan sin junačke Perne,
Partizan’ma i Partiji vjerne,
Đe ne bješe nikad kukavice,
Kukavice niti izdajice.
Uz Bogdana tri su siva tića,
Tri junaka tri brata Poštića:
Mirko, Mile i brat im Milane
Koj’ s’ ne boje ni smrti ni rane.
Znade junak što treba raditi
I komandu kom će povjeriti.
Već šest dana u krvavom kolu,
Vojišničku on opsjeda školu,
Al’ se ne da, sam je bog ubio,
Jer se dušman dobro utvrdio.
Al’ bi škola bila briga mala
Kad na drumu ovom ne bi stala,
Da svaki dan nije nova gosta
Od Vojnića i Vrginamosta.
Svaki dan se biju bitke ljute
Da dušmanu zatvorimo pute.
Te navale do sad smo odbili
I oružja dosta zadobili.
Al’ je Ćani Bogdan govorio:
„Pođi, druže, kud si naumio.
Dobro znamo kud se dušman kreće.
Vjeruj, druže, probiti se neće!“
Tada Ćani dovedoše konja,
Njegovoga vranca bez biljega.
Kad usjede sila na bijesa,
Pod kopitom zemlja se potresa.
Bi rekao i bi se zakleo
Da je krila tica rasklopila.
Kad nestade brže sa vidika
Silan junak, partizanska dika!
Kad je Ivo Ćanu ugledao,
Od radosti na noge skočio,
Junaci se bratski zagrliše,
Za junačko zdravlje upitaše
I sjedoše pa se odmoriše,
Al’ odmora tu dugo ne bješe.
Tad govori Opačiću Ćane:
„O, moj druže Manola Ivane,
Da ti kažem što se dolje zbiva
Šest dana se vodi bitka živa.
Ali, druže, ja se sada nadam
Vojišnicu sutra da savladam,
Jer smo juče dobre sreće bili:
Prvi bacač mina zarobili.
Iz Vojnića pomoć im je pošla,
Ali kad je do Arlova došla,
Dočeka ih Perić Ignjatija
Sa trideset svojije’ delija.
Tu dobismo trideset pušaka,
Jedan bacač i deset granata,
Tri mašinke i ostale spreme.
Mirovaće sada neko vrijeme.
Talijani od Vrgina Mosta,
Sa njima je bilo muke dosta.
Svaki dan se kreću prema nami,
Ali zapnu u Crevarskoj Strani,
Jer zasjeda tu je dosta jaka
Od pedeset dobrije’ junaka.
Tamo sjedi Sučeviću Rade
Koji vodi Slavskopoljce mlade;
Lončar Jovo i Rkman Dušane
S junacima Maličke i Perne.
Pa Talijan čim se k njima krene,
Nosi natrag mrtve i ranjene.
Mislim da smo njima dosadili
Jer k’o prije nijesu nasrtljivi;
Dva se dana već ne pojaviše,
Pa još sutra i ne tražim više.
Vojišnici biće sutra vruće
Jer bacačem mislimo ih tući;
Mislim da su nadu izgubili,
Od juče su malo popustili,
Manje psuju i manje pucaju
Kada loziv na predaju čuju.
Kad partizan bukvicu im čita,
Već poneki za uslove pita.
Ali sutra ako s’ ne spameti,
Školu ćemo na juriš uzeti.
Sad, Ivane, pobratime mili,
Sve si čuo što smo naumili,
Sad mi kaži, pobratime mio,
Što si danas po me poručio?"
Tu je Ivo zadovoljan bio
Pa je svoga druga zagrlio
I ovako njemu govorio:
„Sve je dobro što si uradio!
Milo mi je što s’ i vama žuri
Vojišnica da se dokusuri.
Tu ti više ništa nemam reći,
Na poslove druge treba preći.
A sad, druže Opačiću Ćane,
Mi imamo još poteže rane:
Ta je rana Vojnić-bijeli grade,
O njemu sam ja mislio sade.
Ali Vojnić nije tvrđa mala!
Prema njemu sve je ovo šala.
Vojske broji pet stotina bliže
I još uvijek pomoć im pristiže;
Šest teškije’ drže mitraljeza
I trideset puškomitraljeza;
U zidove utvrđeni stoje,
Zidovi se pušaka ne boje;
Mi nemamo topa nijednoga
Koji bi nam tu dobro pomoga’.
Među njima ima i ustaša
Koji znaju za pravila naša.
Što su krivi, to moraju znati,
Bez nevolje neće se predati.
Četrnaest ima oficira,
Sad Vuković bojnik komandira;
Ne znam pravo kako oni stoje,
Ali znadem das’ ustaša boje.
Sve što do sad mogosmo doznati:
Na predaju s’ ne sme računati.
Snijeg pada, može s’ naslutiti
Da će dobro pute zavijati;
To će nama mnogo koristiti
Jer im pomoć neće dolaziti.
Tad moramo nešto učiniti
Da slobodni teren proširimo
I narodu muke ublažimo.
Sad si čuo zašto sam te zvao:
Da zajedno stvari promozgamo
I činimo kako odlučimo. “
To je Ćani jako milo bilo,
Komandantu svome govorio:
„Slušaj, druže, sada misli moje
Što s’ odavno kroz glavu mi roje:
Dokle ovog druma pročistimo,
Sa Vojnićem da se zabavimo.
Međ’ borcima razgovor se vodi
Kako Vojnić da se oslobodi,
Jer je Vojnić rana koja boli,
Na Vojnić bi smjelo jurišali.
Bataljon mi dvjesta ljudi broji:
Teško j’ reći koj’ od koga bolji.
Komandira, divnih komesara —
Sve junaci da im nema para;
Bilo kuda danju ili noći
Na zapovjed u vatru će poći.
Al’ na Vojnić neću jurišati,
Na nišan mu borce postaviti,
Nego čim će Vojišnica pasti,
Vojnić ćemo tvrdo opasati.
Neću dati hrane doturati,
Ne damo im leći ni zaspati,
A što dalje to ćemo vidjeti,
O svemu ću tebe izvjestiti.
A sad zbogom, moram tamo poći,
Skoro će ti dobri glasi doći!“
Mudre riječi Ćane je zborio,
Pa je Ivo zadovoljan bio
I sretna mu puta zaželio.
Ode Ćane selu Vojišnici,
Osta Ivo u gori zelenoj
Đe je brzo knjigu nakitio
Komandantu Vidović Nikoli
Da mu kaže šta se ovdje radi,
Da sjetuje i da ga ohrabri.
Na Nikolu sila udarila
Od Lasinje i Pisarovine.
Puške prašte a topovi riču,
Boj se bije, nikad ne prestaje.
U knjizi mu Ivo poručuje:
„Oj, Nikola, na glasu junače,
Udri, druže, što god možeš jače
Na Vojnić će Ćane udariti,
Ti ustaše moraš ustaviti
Da nam ovdje plana ne pokvare
I sa leđa Ćani ne udare.
A da vidiš Opačić Ćanicu:
On bacačem bije Vojišnicu
Koju drži triest domobrana,
Pet ustaša i sedam žandara.
Kad vidješe đe će izginuti,
Prepadoše s’ pa se predadoše
I oružje svoje položiše.
Tu pogibe Crnković Dušane,
U srce ga pogodilo tane,
Al’ drugovi njega osvetiše
Jer ustaše ondje postrijeljaše.
Katolički baš je badnjak bio,
Domobrane narod nahranio,
Na slobodu Ćane ih pustio
Nek ih majke vide žive zdrave,
Neka Božić sa svojim’ proslave,
Nek ustaške laži razbijaju
I istinu svuda kazivaju.
Sad da vidiš Opačić Ćanice
Kad se junak riješi Vojišnice.
On poziva četa komandire,
Komesare i vodnike hrabre,
Pa ovako naređenje daje:
„O, junaci, moji sokolovi,
Pobjede ste mnoge izborili
I oružja dosta zadobili,
A dušmanu jade zadavali,
Na bojištu ispit položili,
Za bojeve veće se spremili,
Svom narodu odbrana ste bili.
Počećemo sada bitku veću
Da junačku okušamo sreću.
Znadem što će svima milo biti:
Vojnić ćemo sada opasati
Da ni tica iz njeg ne izleti
I da hranu ne mogu dobiti.
Snijeg je sada pute zavijao,
Ustaške je planove omeo,
A nama je, braćo, pomogao."
Onda junak vojsku rasporedi
Po potrebi, ’vako kako slijedi:
Drug će Bogdan kraj Vojnića biti
I u Jurgi štab će udariti;
Od Kekina mosta do Crkvišta
Tu će biti Tomašević Jovo
Sa petnaest Donjovojnićana;
I sa njima Kneževiću Mile
Sa dvadeset hrabrih Loskunjana.
Samo, braćo, držite na umu
Da j’ ustaška nada u tom drumu
Koji vodi od Karlovca grada,
Tud’ Vuković pomoći se nada.
Od Radonje pa do Vojišnice
Zasjedu će tvrdu postaviti
Đurić Miloš i Topiću Pero
Sa dvadeset hrabrih Radonjana,
Radonjana na glasu junaka
Koj’ su prvi mitraljez oteli
I u boju slavu zadobili.
Malo dal>e ispod Radmanovda
Rasporedi komuniste stare:
Basaćana i Hajdina Josu
I mladoga Džodana Miloša
Sa dvadeset dobrije junaka
Kupl>enčana i Radmanovčana.
Na Kolarić do vode Radonje
Neka ide Perić Ignjatije,
Te Košarić i Basara Mile,
I sa njima trideset junaka
Iz Debele Kose glasovite,
Iz tvrđave prve partizanske,
Nek s Jovicom budu u dosluhu
Prema tvrdom drumu karlovačkom.
Ako njemu do nevolje bude,
Radonju će oni prebroditi
Usred zime kao usred ljeta,
Da se dušman tim drumom ne šeta.
Pozovite ljudi pet stotina
Sa kopljima i sa roguljama,
Koji jošte pušaka nemaju,
Al’ junaci jedva ih čekaju.
Sve praznine njima popunite
I za smjene najbolje uzmite.
Još na drumu gore u Cerovcu
Tamo sjedi Blažević Mihajlo
Sa trideset dobrije’ momaka.
On s Karlovca očiju ne skida,
Čuva druma k’o očinjeg vida.
Ja ću poći u Gaćeša selo
Ispod male šume Međeđaka,
Pokraj pruge položaj uzeti
Jer nevolja veća otud prijeti.
Noću, danju čuju se topovi,
Udaraju ustaški lopovi.
Tu Vidović junački se bori,
Al’ ga sila triput jača goni
I nastoji ovamo prodrijeti,
Ne znam ’oće l’ junak odoljeti,
Pa taj pravac moram zaštititi.
Ako tamo napad odbijemo,
Pa s Vojnićem svi se zabavimo,
Ovdje ćemo nešto izmisliti,
Pa će od njih trista jada biti.“
Tad drugovi Ćanu ispratili,
Uspjeha mu mnogo poželili,
Držati se dobro obećali,
Pa su Vojnić tvrdo opasali.
Stiže Ćane ispod Međeđaka
Sa svojije’ sto dvaest junaka.
Dolina je do Utinje duga,
A dolinom razrušena pruga.
On je borce svoje okupio
Pa je junak njima govorio:
„O, junaci, moji sokolovi,
Ovdje su nam potrebni rovovi;
Ustaške će sad namjere biti:
Do Vojnića grada prodrijeti
Jer je Vojnić u sredini buna
I sredina gordoga Korduna.
Nije šala Vojnić izgubiti,
To Pavelić ne sm’je zamisliti,
Al’ ih ovud nećemo pustiti,
Rađe ćemo glave izgubiti.“
Naređuje đe ko treba poći,
Na položaj brzo treba doći
Jer sve bliže topovi se čuju,
Još ustaše uv'jek napreduju.
U zasjedi na Crevarskoj Strani,
Tu ostaju već junaci znani;
Baš od Perne i Slavskoga Polja
Za sad vojska ne postoji bolja.
Iznad sela Vojnić-Kolodvora
Tu postavi Pekića Dušana
I sa njime Šimulija Zora,
S Brđanima na glasu junac’ma,
Koj’ ne znaju nikad odstupati,
Već na nože bandu dočekati.
Malo dalje Mrkonjić Iliju,
Ljutu, braćo, sa prisoja zmiju,
Koji ima djece desetero,
Već dva sina u četu doveo;
K’o Birčanin ima duge brke,
Dušmanu je već zadao trke.
S njim komesar Miloš Mrkonjiću
I još junak Gaćeša Milošu.
Pokraj same šume Međeđaka
Tamo šalje Breberina Miška
I junaka Kartaliju Veljka;
Dva junaka dva su lava ljuta
Kojima se dušman kloni sputa.
Sa njima je četa odabrana
Jer su oni na sredini plana.
U Utinji prema Sjeničaku,
Tu je mjesto na glasu junaku,
Tu postavi Dakić Milisava
I junaka Savić Mihaila,
Bukovčana — dobrije’ junaka,
Od hajduka starih potomaka,
Koji znaju stići i uteći
I dušmana stojeć’ dočekati.
Kod utinjske crkve postavio
Glavom, brate, Živković Đuriju
Koj’ u trku mitraljez prenosi,
Na jurišu sve pred sobom kosi.
Sam Đurija vredi za trojicu,
Sobom vodi druga petoricu;
Zadrt junak pa sam društvo broji,
Neće onog ko s’ kuršuma boji.
A u školi kraj Slavskoga Polja,
Tu je stigla četa ponajbolja
Gabrić Stanka, hrabra komandira,
Čija četa nikad nema mira;
Iznenada on u pomoć dođe,
Đe potreba, on se uv’jek nađe.
Nije dugo zrijeme potrajalo,
Sa Jurinih brda zapucalo,
Al’ to nije bila veća sila,
Već ustaška izvidnica bila
Koja j’ oštrom vatrom dočekana
I pobjegla glavom bez obzira.
Dva-tri dana to se ponovilo
I ponovo sve se umirilo;
Plotun plane pa se opet smiri,
Izvidnica glavnini otpiri
Da joj javi kako ovdje biva,
Đe bez broja partizana ima,
Da partizan na pruzi ne dr’jema,
Pa za Vojnić čista puta nema.
A Vuković u Vojniću plače
Jer on ne zna što će i kuda će.
Avioni hranu mu bacaju,
Partizani pola otimaju;
Ambulanta puna rašenika,
Za liječenje ne ima prilika;
Pa u veću još nevolju pao:
K partizan’ma doktor pobjegao.
Puške prašte, pozivi se čuju,
Partizani uv’jek poručuju:
Predajte se jer izlaza nema,
Pomoć vam se od nikud ne sprema
Ali bojnik to neće da čuje,
Već topova pucanj osluškuje
I otuda pomoć očekuje.
Tako traje dve nedjelje dana,
Garnizonu ponestala hrana;
Puške laju bez ikakva cilja,
Puca dušman, van se ne pomilja.
Naša vojska u snijegu je stala,
Al’ joj studen nije dodijala.
Na drugo se Ćane naljutao:
U bitaka on je mnogo bio,
Pa se junak nije naučio
,Vako dugo na mjestu stajata,
Na jalovo metke prosipati.
Tu se junak jako zamislio
I borcima svojim govorio:
„Oj, drugovi, moji sokolovi,
Poslušajte, nešto pokušajte:
Od Crkvišta ljude povucite,
Ustašama prostor otvorite.
Kad ne vide tamo partizana,
Možda shvate da mjenjamo plana
I opsadu tuda napuštamo
Jer se nečeg otuda bojimo,
Otkuda su topovi se čuli,
Otkud su se pomoći nadali.
Možda će se bojnik odlučiti
Iz Vojnića tuda se probiti.
Ako varka ta uspije sada,
Da se vojska izvuče iz grada,
Naša će se ispuniti nada.
Dobro ćemo zasjede sakriti
I budno ih na putu pratiti.
A kada nam u klopku upadnu,
Tad će svoju proklinjati nanu
Koja ih je jadna porodila
I na vojsku Anti opremila.“
To drugovi jedva dočekaše,
S Crkvišta se brzo povukoše,
Ustašama prostor otvoriše,
A zasjede dobro se sakriše.
Kad je bojnik čudo opazio,
Tu se, braćo, ljuto prevario,
Na pokret se brzo odlučio.
Zorom rano po debelom sn’jegu
Prti vojska Kokirevu Vrijegu,
Na Crkvište kolona iziđe,
Partizana ne vidješe niđe;
Ništa ne zna kuda su nestali,
Kao da su u zemlju propali.
Snijeg do pasa a prtine nema,
Ali gazi ta sila golema;
Nije šala šest stotina ljudi.
A partizan gleda pa se čudi:
U nas ovdje dvesta partizana
Razvučeni na nekol’ko strana;
Svaki misli đe će bolje stati
Da bi silu mogli savladati.
A kolona dalje kroz snijeg ruje
Rek’o b’ niko više ne strahuje.
Iz kolone već se pjesma čuje,
„Pravac pruga!“ — bojnik naređuje.
Oj, bojniče, baš si neka lola!
Džabe tvoja oficirska škola,
Džabe bojna i karta u ruci
Kad ratuješ s vuci i hajduci!
Još im nijesi naučio ime,
Niti znadeš majstorije njine.
Prugom napred! — komanda je sada,
Pa sve tako do Karlovca grada.
Sve je vedro k’o da je parada,
Sve je čisto, ko se jada nada?
Al’ da vidiš Opačića Ćane,
On oblijeće svoje partizane
Po klancima što su zaklonjeni,
Da ohrabri, da ih za boj spremi.
Smijući se svakom kaže: „Pazi
Da se niko puškom ne oglasi,
Nišan ravnaj, neka dušman gazi,
Tako dublje u klopku ulazi.“
Od radosti Ćani srce kuca,
Al’ još ne da da se na njih puca.
„Strpite se, moji sokolovi,
Pustite ga nek još malo plovi.
Mirno lez’te, dobro nišanite,
Dokle moju pušku ne čujete,
Kad čujete, paljbu otvorite,
Al’ metaka džabe ne trošite!“
Tako Ćane kraj zasjeda šeće
Kao soko kad gnijezdo oblijeće.
Partizani, kuda Ćane prođe,
U svakoga nova snaga dođe.
Oni vole komandanta svoga
I njegova glasa junačkoga.
Kad je dušman na sredini bio,
Tad je Ćane pušku opalio.
Sad da ti je stati pa gledati,
Ko ne vidje teško ć’ vjerovati:
Sa svih strana osuše plotuni,
A bojna se skameni i zbuni,
Popadaše mrtvi i ranjeni,
A živi se jedva osvjestili,
Tad ustaški plotuni planuše,
Slaba vajda i od toga bješe:
Partizana niđe ne vidješe.
Banda pazi otkud vatra sijeva,
Al’ joj nikog na nišanu nema.
Tri je sata borba potrajala,
Paljba, vrisak nebo prolamala.
Mnogo mrtvih i ranjenih bješe
Dok dušmani poraz osjetiše,
Al’ ne misle jošte na predaju,
Neg’ se za bijeg oni pripremaju,
Ali ni to lako ići neće
Jer se teško kroz snježinu kreće;
U dva pravca staše bauljati
Otkud puške nije bilo čuti:
Jedni kreću do crkve Utinje
Jer još otud pucalo se nije.
Al’ od crkve ujede ih zmija:
S mitraljezom Živković Đurija
A sa svojom petoricom druga.
Kolona se poče da veruga.
Kada prvi na čelu padoše,
Drugi s’ natrag u bijeg dadoše,
Al’ mitraljez stiže ih u bijegu,
Svud krvavi tragovi po snijegu.
Druga kreće prema Slavskom Polju
Da izmakne ratnome pokolju;
Već do škole na puškomet stiže,
Škola ćuti dok s’ primakne bliže.
Za bježanje to je zadnja nada,
Al’ tu, druže, najteže nastrada:
Tu ga čeka četa Gabrić Stanka,
Partizanskog na glasu junaka.
Po koloni sad su udarili,
U trku je natrag odbacili.
Tada Gabrić na juriš ih goni
I u trku bije po koloni.
S druge strane Ćanica se čuje
Đe borcima juriš komanduje,
Domobrane zove na predaju,
Čemu jošte da se ponadaju.
Sada bojnik i sam vidi kraja
Jer jedini izlaz je predaja.
Tad se b’jele krpe pojaviše.
Kad zastave Ćane ugledao,
Brzo svoga konja pojahao,
Iz sveg glasa partizane zove
Da pucanje odmah obustave.
Ali, druže, to ne ide lako
Jer se borba razigrala jako.
Sa svih strana zaglušuje vika
Roguljaša i od kopljanika;
Pravo čudo kol’ka ih je sila,
Kao da se sa neba spustila;
Tu je mnogo budućih junaka
Koj’ se žele dočepat’ pušaka.
Ali Ćane tu prekinu hajku
Pominjući nekom oca, majku.
Al’ to njemu niko ne zamjera:
Komanda se izvršiti mora.
Kad vidješe da se Ćane ljuti,
Morali su natrag ustuknuti.
Kada junak napravio reda,
Zadovoljno partizane gleda;
Svaki pušku po sredini drži
I vojničku disciplinu vrši.
Zarobljene jedni upućuju
Đe da metnu puške, municiju.
Zarobljene čim su postrojili,
Ranjenike svuda pokupili,
U najbliže kuće ih unijeli.
Tada viče svoje bolničare
Ranjenima da previju rane.
’Vako junak partizane uči:
„Dok je borba, bud’te gorski vuci.
Kad protivnik zadobije rane,
Ne piši ga više u dušmane.
Tad od njega opasnosti nema,
Nek komesar politiku sprema,
Kazaće mu što je Hitler htio
Kada ga je na braću vodio.
Kad ranjenik svojoj kući ode,
Nek ponese glase iz slobode;
Neka priča što je Kompartija
Koja bratstvo i ljubav razvija,
Pa kad ode bilo kojoj strani,
Mnogi od njih biće partizani.
Čujte, braćo, ko je ovdje bio,
Svako se je u to uvjerio;
I ko gleda, još se malo čudi
Što učini sto dvadeset ljudi.
Pa i Ante u Zagrebu čuje
Da Ćanica ovdje komanduje.
Stotina mu mrtvih i ranjenih,
Pet stotina živih zarobljenih,
A oružja dobismo toliko
Što do sada ne zadobi niko.
Pokraj plijena naš se stražar šeta:
Tu je cijela mitraljeska četa,
Tu je sedam teških mitraljeza
I trideset puškomitraljeza,
Trideset je konja tovarnjaka,
Municije, gomila pušaka.
Cio Kordun sada se ponosi:
To oružje naša vojska nosi.
Svud se novi javljaju vojnici
I slobode naše zatočnici.
Druže Ćane, vesela ti majka
Koja rodi takvoga junaka!
I Partija živila nam mila
Koja te je u boj otpremila!
Naša j’ borba domovine dika
A fašizmu muka prevelika.
Zato pjesme ja od srca slažem,
Junacima hvalu da iskažem.
Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg
