Oproštaj (Aleksa Šantić)
Zbogom! Mi zaboraviti nećemo nikada na te,
Nikada, more sinje, jer znamo šta si nama!
Mrzili smo idući tebi, i preko drvlja i kama
Smrskane naše kosti raznosile su granate.
More, s albanskih greda potoci krvi naše
S huktanjem padali su po srebru odore tvoje -
Jošte hridine Drača purpurni ključevi boje,
Kô da su pljusnuli s neba iz zlatne zorine čaše.
Najlepša srca zemlje, sve duše krepke i zdrave,
Progutale su mutne reke i grotla crna;
I preko leševa svojih, pod pljuskom ognjenih zrna,
Na tvrde sletismo hridi uz tvoje vode plave.
O, znaš li kako onda, kličući, s kapom u ruci,
Pustismo brodove želja po tebi, kolevko vila?
Vide li kako milo trepte i kruže po luci,
Visoka dižući jedra kô bezbroj srebrnih krila?
No jato brodova svetlih razbiše grebeni more -
Skrhane katarke želja kobno lutaju lukom...
Zbogom, Jadrane stari!... Mi uzdrhtanom rukom
Sa grada dižemo stijeg s kletvama osvete skore...
I tada bedeme naše, uz pjesmu brodarka vila,
Pljusnuće valovi tvoji! I s tvrde hridi slobode
Mi ćemo gledati kako, raširenih krila,
Po tebi, s kraljicom slave, brodovi naši brode!