Opet to isto (Ženidba sina Iva Senjanina)

Knjigu piše care od Stambola,
A šalje je Senjaninu Ivu,
U knjizi ga divno pozdravljaše,
Ovako mu care besjedio:
"Zdrav da si mi, Senjanine Ivo,
"Tek što primiš ovu poslanicu,
"Itaj k meni odma u Stambolu,
"Jere si mi za potrebu tešku."
Kad je Ivo knjigu sagledao,
Knjige gleda, a suze proljeva,
Ne zna Ivo što će jal kako će.
Sve mislio na jedno smislio,
Valja poći, ako i doć’ neću.
Pak je svoje sluge dozivao,
I ovako njima govorio:
"Sluge moje, konje mi sedlajte,
"I vadite najljepše ođelo,
"Evo me je knjiga dopanula
"Od silnoga cara od Stambola,
"Ere sam mu nešto za potrebu:
"Bog da znade šta je i kako je."
Listo su ga sluge poslušale,
Osedlaše konja golemoga,
Svu potrebu što je za junaka.
Obuče se što moga nalješe,
Najpre meće od svile košulju,
Svrh košulje toke i ječerme,
A svrh toka zelena dolama,
Na dolamu sedamdeset puca,
Što su puca pod b’jelo groce,
Ono mi se na čekrk otvara,
U čem nosi za jutra rakiju,
Kada bi ga volja ufatila,
Il’ junaka žeđa prisvojila.
Opasa se svilenim pojasom,
Za pojasom dvije srmajlije,
Ni su vite, ni čekićem bite,
No u zlatni kalup slijevate.
O pojasu sablju demiškinju,
A na rame bistra dževerdara,
Pak na glavu kapu kolarinu,
O kojoj su do tri krila zlatna,
U svakome pero od pauna
A u njima tri zuba od zmaja:
Iz jednoga ladna voda ladi,
Iz drugoga studen vjetar ćuri,
Iz trećega zeleni plamovi.
Pa primače konja binjiktašu,
Te se sila baci na bijesa,
Ode pravo Ivo put Stambola.
Kada Ivo pred Stambolu dođe,
Careve ga ustaviše sluge,
Pak mi caru po’še na divanu,
Te su caru pravo kaževali:
"Sultan-care, dragi gospodare,
"Koliko te knjiga dopadalo,
"Za knjigama vlaha dolazilo,
"Ne viđosmo ovakog junaka,
"Koji oće tebe na divanu,
"Evo ti ga pred tvoje dvorove.
"Čudan junak, čudnije ođelo,
"Pod njim konjic poprijeko skače,
"Ispod noga skače vatra živa.
"Iz nozdara zelen plamen suče."
Osjeti se care od Stambola,
Pak slugama odma zapovjedi:
"Puštite ga k mene u dvorove.
"To je junak Senjanine Ivo,
"Za njega sam davno poručio."
Po’še sluge, dovedoše Iva.
Kada Ivo cara ugledao,
Poklanja se do zemljice crne,
Ljubi cara u skut i u ruku,
A car Ivu božju pomoć primi:
"Bog daj budi, Senjanine Ivo!"
Ondar Ivo stidno progovara:
"Kazuj, care, tako ti ćitapa,
"Što sam tebe tako za potrebu?"
Tadar care Ivu besjedio:
"Sjedi, Ivo, za moje koljeno
"Da mi štogođ od starije kažeš."
Sjede Ivo ne bi nikoliko.
Reče riječ care od Stambola:
"Slugo moja, Senjanine Ivo,
"Je l’ istina što pričaju ljudi,
"Da si b’jelu kulu sagradio,
"B’jelu kulu čudnu građevinu,
"Podumentu od gvožđa žestoga,
"Do pokriva od mermer kamena,
"A pokrio teškijem olovom,
"Požikao žicom od tetive,
"Kažu, Ivo, na sedam tavana?"
Reče Ivo: "care, istina je." -
"A je l’ istin’, Senjanine Ivo,
"Da si kulu divno okolio,
"Okolio mermerli avlijom,
"U avliji žutica narandža,
"Uz narandžu jabuka od zlata?" -
"Istina je, care gospodare,
"Ljudi kažu, ništa ti ne lažu." -
"Je l’ istina, Senjanine Ivo,
"Da ti imaš kunu svu od zlata,
"A pred kunom dva goluba zlatna?" -
"Istina je, care gospodare."
Opet care zapituje Iva:
"Je l’ istina, moja slugo Ivo,
"Da ti imaš guvno uz avliju
"Pomjedeno pa posrebrnjeno,
"Usred guvna voda izvedena,
"A kod vode Ajkuna đevojka,
"Tu se uči sitan vezak vesti?" -
"Istina je, care gospodare." -
"Je l’ istina, Senjanine Ivo,
"Pod guvnom je zelena livada,
"Na livadi devet paunica,
"A uz njih su devet paunova,
"Te čuvaju konje i volove?" -
"Istina je, dragi gospodare."
Kada začu care od Stambola,
Kucnu Iva po ljevom ramenu:
"Be aferim, moja slugo Ivo,
«Be aferim, kad mi pravo kažeš."
Darova mu stotinu dukata.
Onda reče Senjanine Ivo:
"Je li testir, mjoj čestiti care,
"Je li testir riječ besjediti?" -
"Testir ti je, a zašto li nije."
Reče riječ Senjanin Ivo:
"Što me, care, ti za kulu pitaš,
"Istina je da sam ogradio,
"A što ljudi za kunu govore,
"I pred kunom dva goluba zlatna,
"To je moja vjerena ljubovca,
"Dva goluba dva blizanca sina.
"Za avliju što ti ljudi kažu,
"Istina je, al’ nije ostalo.
"Narandža je moja stara majka,
"Pod narandžom jabuka od zlata,
"To je moja šćerca jedinica.
"Što me pitaš za mjedeno guvno,
"Na sred guvna voda izvedena,
"To je moja seja Anđelija.
"Što ti kažu zelenu livadu,
"Na livadi devet paunova,
"Uz paune devet paunica,
"To su moji devet bratučeda,
"Sva su devet mladi oženjeni,
"Nadziru mi konje i volove."
Pusti Ivo, a prifati care:
"Ja sam čuo, Senjanine Ivo,
"Da ti imaš cvijet od junaka,
"A ja imam cvijet đevojaka,
"Ajde, Ivo, da ih sastanemo."
To je Ivo jedva dočekao.
Ivo prosi, a car mu ih daje,
Svadbu glave do mjeseca dana,
Uglaviše tri hiljade svata.
Otlen Ivo na dvorove pođe,
Pa je sitnu knjigu nakitio,
Pak je šalje u Novome gradu,
A na ime paši od Novoga:
"Zdrav da si mi, pašo pobratime,
"Ti sakupi hiljadu svatova,
"Šnjima ajde Senju bijelome,
"Ženim sina u prvu neđelju."
Drugu šalje Zadraninu banu,
U knjizi ga Ivo pozdravljaše:
"Pobratime, Zadranine bane,
"Ti sakupi hiljadu svatova,
"Šnjima ajde Senju bijelome,
"Ženim sina u prvu neđelju."
Onu šalje, a treću načinja,
Te je šalje od Krajine Muju:
"Pobratime, od Krajine Mujo,
"Brže kupi hiljadu svatova,
"Hitaj k meni u prvu neđelju,
"Ženim sina ludog Marijana."
Kada knjige bani razumješe,
Svaki skupi po hiljadu svata,
Svi jedanak u Senj prispjedoše
U dvorove Senjanina Iva.
Ivo skupi po Senju delije,
Nek je više u svate svatova.
Otole se svati podigoše,
Pravo idu caru u Stambolu,
Za njim’ ide mladi Marijane,
Okročio dora kosmatoga.
Kada svati putem otidoše,
I na Tisu vodu nagaziše,
Kad mi Tisa voda ustanula,
Od straha se gledat’ ne mogaše.
Kada viđe od Krajine Mujo,
Pak doziva ludog Marijana,
Ovako mu Mujo govoraše:
"Podaj, sinko, mene konja tvoga,
"Da ja prvi u vodu nagazim,
"Da svatima ja učinim puta."
Tad se d’jete na nevolju nađe:
Da mu dade, godi mu se stidno,
Da ugazi, strah ga obuzeo.
Al’ mu inako biti ne mogaše,
No u Tisu vodu ugazio.
Za đetetom Ivo nasrnuo,
A za Ivom svi redom svatovi,
Pregaziše vodu s one strane,
Zdravo do’še u Stambolu gradu.
Divno ih je care dočekao,
Pridrža ih za neđelju dana.
Kad neđelja na punano dođe,
Dare nosi, izvodi đevojku.
Sve svatove redom darovao,
Đeverima konja i đevojku.
Otolen se svati podigoše,
I odoše zelenom planinom,
Dok dođoše Tisi vodi ladnoj.
Ali da milom Bogu fala,
Tri put viša pusta ustanula,
Od straha se gledat’ ne mogaše.
Ondar reče od Krajine Mujo:
"O dijete, ludi Marijane,
"Podaj mene tvoga konja vrana
"Da bih Tisu vodu pregazio."
Da mu ga da, stidi se dijete,
A da gazi, gaziti ne može.
Al’ mu inako biti ne mogaše,
No zagazi u vodi krvavoj.
Rišćanskim se krstom prekrstio,
Tisa ga je voda zanijela.
Zaigra se bane Zadranine,
Žao banu mladog Marijana,
Ne bi li ga kako ugrabio.
Al’ mu ne da od Krajine Mujo:
"Pobratime, bane Zadranine,
"Ne fataj mi ludog Marijana,
"Nek za mene ostane đevojka."
Kada začu lijepa đevojka,
Pak zavrnu od zlata maramu,
I ugleda svoga gospodara,
Đe ga vali tam’ i amo vuku,
U đevojku srce propuknulo.
Šinu konja zlaćenom kandžijom:
"Dura, doro, pust mu ostanuo!
"Zašto sam te zalud uzgojila,
"Nego da mi valjaš u nevolju."
U Tisu ga vodu utisnula,
Marijana zove i zaklinje
Da je čeka, dokle je dočeka.
Obojica na konja sjedoše,
I na onu stranu pregaziše,
Dokle do’še Senju bijelome.
A svatovi onđe ostadoše,
Tri dana su puta zaminuli,
Dok su pustu vodu zakolili,
Bez đevojke svaki doma dođe,
A Senjanin Ivo Senjanima,
Kukajući i lelekajući,
Đe izgubi snahu i svog sina.
Kada u dvor Ivo dolazio,
Viđe snahu, viđe Marijana,
Od radosti suze prosipao,
Suze roni, i šnjima se ljubi,
Viče junak grlom bijelijem:
"Blago meni jutros i dovijek!"
Odvede ih u bijelu crkvu,
Te ih vjenča onđe po zakonu,
I veselje preveliko gradi.
Milostinje gradi na sve strane,
A crkvama dariva priloge,
Zavjetova crkvam’ Marijana.