Opet to, još drukčije (Vuk 345)

* * *


Opet to, još drukčije

Dvoje, mili u milosti raslo,
Omer momče s Merimom djevojkom.
Iz malena od tri godinice.
Kad je Omer na ženidbu bio.
I Merima bila na udaju, 5
Al' besjedi Omerova majka:
„Oj Omere, moje milo perje!
„Ajd' Omere, rano materina,
„Ajde rano, da te ženi majka:
„Ti se mani Merime djevojke: 10
„Ljepšom će te oženiti majka.
„Ljepom Fatom, Atlagića zlatom.
„Kojano je u kavezu rasla.
„Nije vidla sunca ni mjeseca,
„Niti znade, na čem žito raste, 15
„Na čem žito, na čemu li trava:
„Niti znade, što je muška glava.“
Na to Omer ni slušati ne će:
„Ne ću, bome. moja mila majko!
„Ne ću Fate za života moga, 20
„Već ja oću Merimu djevojku.“
On ogrće kolastu azdiju,
Pod azdiju sedefli tamburu,
Pa on ide Merimi na pendžer:
„Dušo Mero! otvori mi vrata. 25
„Jali vrata, jali staklen pendžer."
Al' se majci ne može na ino.
Ne će majka prositi Merimu,
Već mu prosi Atlagića zlato,
Isprosi mu i prstenova mu. 30
Malo joj je roka ostavila.
Malo roka za nedjelju dana,
Dok je ona svate skupila,
Sakupila, oće po djevojku:
„Ajd' Omere, moje bjelo perje! 35
„Ajde, rano, po tvoju djevojku;
„Majka ti je Fatu isprosila,
„Isprosila i prsten joj dala.“
Ne će Omer majke poslušati,
Već on osta u bjelome dvoru; 40
Ode majka Fati sa svatovi.
Pred nju šeće Atlagića zlato,
Pa je ljubi u desnicu ruku :
„Oj starice. Omerova majko:
„Kakav danak brez jarkoga sunca? 45
„Kakva j' noćca brez sjajna mjeseca?
„Kakvi l' svati brez mlada ženika,
„Brez ženika, brez Omera tvoga?“
Al' besjedi Omerova majka:
 „Oj Boga ti, Atlagića zlato! 50
„Ti s' ne brini za mlada ženika,
„3a ženika, za sina mojega:
„Ođe kažu goru vilovitu.
„I u gori zagorkinju vilu,
„Koja skida zlato sa konjica; 55
„Ja se bojim za mojega sina,
„Ustr'jeliće mog sina jedina.
„Sina moga, Omer momče mlado!“
Kad su došli Omerovom dvoru,
Svi svatovi konje odsjednulu. 60
Ne odsjeda Atlagića zlato:
Al besjedi Omerova majka:
„Odsjed' konja, mila snao moja!“ —
„Ne ću, bome. Omerova majko.
„Dok mi Omer konjica ne primi. 65
„Dok ne primi, i s konja ne snimi!“
Ode majka gore na čardake,
Pa besjedi Omer-mladoženji:
„Ajd', Omere, rano materina!
„Ajde snimi zlato sa konjica.“ — 70
„Ne ću, bome, moja mila majko!
„Ta tvrđa je vjera od kamena.“
Vadi majka svoju b'jelu dojku.
Pa zaklinje svojom b'jelom dojkom:
„Prokleta ti moja rana bila, 75
„Ako zlato sa konja ne snimiš!“
To s' Omeru na ino ne može,
Već on đipi na noge lagane.
Đipio je, ide pred djevojku,
Pak on prima zlato na konjicu, 80
On ga prima i na zemlju skida.
Sad su Božij zakon savršili,
Kad je bilo veče o večeri,
Večeraše kićeni svatovi,
I svedoše dvoje mladenaca, 85
Leže zlato u meke dušeke,
Sjede Omer na šaren' sanduke;
Sam se svlači. a sam raspasuje,
A sam vješe ruo i oružje;
Sam govori, a sam odgovara: 90
„Sada će mi moje zlato reći:
„„Omer ljubi Fatimu djevojku,
„„A na mene sada i ne misli.““
„Ne ću tužan vjere izgubiti,
„Makar znao izgubiti glavu!“ 95
Al' besjedi Atlagića zlato:
„Bog ubio Omerovu majku!
„Što rastavi i milo i drago,
„A sastavi nemilo nedrago!“
Al' besjedi Omer momče mlado: 100
„Oj Boga ti, Atlagića zlato!
„Dovati mi divit i artiju,
„Da ti pišem do dv'je do tri r'ječi,
„Da te moja ne ob'jedi majka.“
Kad je sitnu knjigu napisao, 105
On govori Fatimi djevojci:
„Ču li mene, Atlagića zlato!
„Ne pust' glasa do bijela dana,
„Dok se braća vina ne napiju
I sestrice kola naigraju, 110
„Stara majka pjesme ne napjeva!"
To izusti, pa dušicu pusti.
Kad u jutru bijo dan osvanu.
Dan osvanu i sunce ogranu,
Ode majka da budi mladence: 115
Ali mlada plače i jauče,
Ona kuka, kano kukavica,
A uzdiše. kano udovica.
Pišti, plače, kano i djevojka;
Al' besjedi Omerova majka: 120
„Moj Omere, moje milo perje!
„Ne Omere ako Boga znadeš:
„Nemoj tući prvi danak ljube;
„Od ljudi je zazor i sramota,
„A od Boga velika grijota.“ 125
Ali Omer ništa ne govori,
Već on leži mrtav na zemljici;
Pisnu, vrisnu Omerova majka,
Pisnu, vrisnu svoju snau kune:
„Bog t' ubio, Atlagića zlato! 130
„Što učini od Omera moga,
„Od Omera, od sina jedina?
„Šta učni? da od Boga nađeš!
„Zašt' g' udavi? ne bilo te majci!“
Al' besjedi Atlagića zlato: 135
„Ne kuni me, Omerova majko!
„Ja ti nisam sinka udavila;
„Već evo ti sitne knjige male,
„Što je meni Omer ostavio.“
Knjigu štije Omerova majka. 140
Knjigu štije' grozne suze lije,
Sitna knjiga njojzi ovo kaže:
„Skupi meni, moja mila majko!
„Skupi meni mlade nosioce,
„Nosioce momke neženjene. 145
 „Pratioce djeve neudate;
„Obuc'te mi tananu košulju,
„Što j' Merima u milosti dala;
„Vežite mi vezenu maramu,
„Što j' Merima u milosti vezla; 150
„Kitite me cvjećem karanfiljem,
„Čim je mene Merima kitila;
„Pak me nos'te Šepteli sokakom
„Pokraj b'jela Merimina dvora;
„Nek me vidi Merima djevojka, 155
„Nek me vidi i nek me celiva,
„Kad me nije živog celivala.“
Što je rek'o Omer momče mlado,
Što je rek'o, to su učinili:
Skupili mu mlade nosioce, 160
Nosioce momke neženjene:
Pratioce djeve neudate;
Obukli mu tananu košulju,
Što j' Merima u milosti dala;
Vezali mu vezenu maramu. 165
Što j' Merima u milosti vezla;
Kitili ga cv'jećem karanfiljem,
Čim je njega Merima kitila;
Nosili ga Šepteli sokakom
Pokraj b'jela Merimina dvora. 170
Vezak vezla Merima djevojka
Na pendžeru na debelom latku;
Za glavom joj dva rumena đula
Obadva joj na đerđef padoše:
K njoj dolazi najmlađa snašica. 175
Al' besjedi Merima djevojka:
„Bogom tebi, mila snao moja!
„Dva mi đula na đerđef padoše,
„Bog bi dao, da bi dobro bilo!
„Vrlo miri cv'jeće karanfile, 180
„A još većma zamirisa kosa
„Čini mi se mog milog Omera.“
Al govori mila snaa njena:
„Da Boga ti, mila zaovice!
„Zar ti ne znaš za Omera tvoga? 185
„Omer ti se drugom oženio,
„Baš Fatimom lijepom djevojkom ;
„Sade Omer za te i ne znade,
„Već on ljubi Atlagića zlato.“
Ražljuti se Merima djevojka, 190
Od ljutine sva je prebl'jedila,
Od žestine malo potavnila,
A od tuge veće izumrla;
Vezuć' prebi iglu od biljura,
I zamrsi šest pasama zlata, 195
Pa oblači na noge pašmage,
Ona oće avliji na vrata;
Al' joj snaa mila govorila:
„Ne ljuti se, mila zaovice!
„Omer ti se jeste oženio, 200
„Al' je jadan noćas izdanuo
„Od žalosti za tobom djevojkom;
„Sada mrtva Omera ti nose,
„Ta nose ga mladi nosioci,
„Nosioci momci neženjeni, 205
„Pratioci djeve neudate.“
Briznu plakat' Merima djevojka,
Pa izlazi pred bijele dvore,
Al' Omera na nosila nose.
Ona brati mlade nosioce, 210
Nosioce momke neženjene:
„Bogom braćo, mladi nosioci!
„Spustite ga na zemljicu čarnu,
„Da ga jadna ja mrtva celivam,
„Kad ga nisam živoga ljubila!“ 215
To su oni za Boga primili,
Mrtvo t'jelo na zemlju spustiše,
Tri je jada nad njim izjadila.
Živa nikla, a mrtva odnikla.
Dok Omeru raku iskopaše, 220
Dotle sanduk Merimi stesaše,
U jednu i raku saraniše,
Kroz sanduke ruke sastaviše,
I u ruke zelene jabuke.
Malo vr'jeme za tim postajalo, 225
Iz Omera zelen bor nikao,
Iz Merime zelena borika;
Borika se oko bora vila,
Kano svila oko kite smilja;
Čemerika oko obadvoga. 230

Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg



Reference

Izvor

Srpske narodne pjesme, skupio ih i na svjet izdao Vuk Stefanović Karadžić, knjiga prva, u kojoj su različne ženske pjesme, državno izdanje, Biograd, Štamparija Kraljevine Srbije, 1891, str. 267-274.