Opet to, malo drukčije
Presahnula zelena livada,
Presahnula pa se podmladila.
Po njoj Ivo vrane konje pase,
Sestrica mu ručak donosila.
Sjede Ivo ručak ručkovati 5
A sestrica lice umivati;
Sijnu lice kano jarko sunce!
Al govori Senjanine Ivo:
„Ljepa lica, moja sejo draga!
Grjehota je da ga tuđin ljubi 10
Već da ti ga ja brat Ivo ljubim!”
Al govori seja Ivanova:
„Braco Ivo, okreni se suncu -
To iz tebe vila progovara!”
„Nije vila, već što si mi mila.” 15
Kad to čula seja Ivanova,
Skupi skute u bijele ruke,
Ona bježi preko polja ravna
Kano zvjezda preko neba sjajna.
Daleko je ugledala majka, 20
Još je bliže pred nju išetala.
I govori ostarjela majka:
„Što je tebi, moja šćeri draga?”
„Ne pitaj me, moja mila majko!
Dajde meni jednu krpu platna 25
Da sakrijem lice od Ivana,
Od Ivana, kano od tuđina!”
