Ona (slika iz sanatorijuma)

Ona Pisac: Jakov Šantić

* * *

             Ona

     (slika iz sanatorijuma)

Usahnuli prsti njeni
         preletaju vrh pijana
A iz njega kô da jeca
         prigušeni, težak zvuk.
I, dok njene oči krupne
         bolesničkim ognjem gore,
I bijeli se Alpi žare,
         i večernja pada sjen –
Sa usnica njenih, tiho,
         kao grane kad šumore,
Šaputanje pjesme pada i ubrzan disaj njen.
 
O, bolesno, bijedno dijete,
         na čijeme licu tako
Izumire mladost bujna
         i njezin se gubi sjaj,
U zvucima tim očajnim
         za čim čezneš, i polako
Sanjalačka tvoja duša
         u koji li bludi kraj,
I šta hoćeš? Da l' to srce,
         u morima uspomena,
S gorkim bolom prošlost budi
         u zvucima od Šopena?
I u njima oplakuje svoju ljubav, svoje
                                                      [nade,
I ljepotu i svu mladost
         što čemerno mrije sade?
 
Ah! u tvojim mladim grud'ma,
         gdje prerani život mrije
I njegova svjetlost trne
         i nastaje duga noć,
Tvoje srce život čeka
         i vječno se nadom grije –
Dok mi znamo, s bolom znamo,
         teško da će ikad doć' ...

---

Izvor

• Jakov Šantić:Sabrane pjesme, Edicija Živa baština, Svet knjige,Beograd, i Institut za književnost i umetnost, Beograd 2005., Priredio Siniša Tutnjević, str. 68-69.

Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Jakov Šantić, umro 1905, pre 119 godina.