Odluka Podgoričke skupštine od 26. novembra 1918.
od 13. novembra g. u Podgorici
Na osnovu istaknutog načela: samoodređenja naroda, koje je prihvatio i proklamovao kao uslov budućeg svjetskog mira apostol čovječanstva, predsjednik Sjedinjenih Sjevero-Američkih Država g. Vilson, a usvojile ga naše velike saveznice i prijateljice Engleska, Francuska i Italija, Velika Narodna Skupština Srpskoga Naroda u Crnoj Gori, izabrana slobodnom voljom narodnom i okupljena u Podgorici 11. novembra tekuće godine, da se u pitanju svoje zemlje opredijeli, izjavljuje:
1. Srpski Narod u Crnoj Gori jedne je krvi, jezika i težnje, jedne vjere i običaja s narodom koji živi u Srbiji i drugim srpskim krajevima; zajednička im je slavna prošlost kojom se oduševljavaju, zajednički ideali, zajednički narodni junaci, zajednička pitanja, zajedničko sve što jedan narod čini narodom.
Kad je u Srednjem Vijeku formirana srpska država pod dinastijom slavnih Nemanjića, odmah u početku njenog stvaranja, srpski narod u granicama današnje Crne Gore ušao je u sastav njen i za sve vrijeme njenog trajanja (oko 200 godina) igrao u njoj važnu ulogu.
Pred najezdom turskom pala je ta naša država i srpski narod dopao ropstva. Za vrijeme robovanja činjeni su očajni pokušaji u narodu da se ropstva oslobodi, dizati radi toga, više puta, narodni ustanci, koji su u krvi ugušeni. U tome je Srpski Narod u Crnoj Gori prednjačio i prvi uspio, da u svojim krševima zasnuje gnjijezdo slobode i oslobodi se turskoga ropstva. I od tada njegove težnje i njegovi ideali bili su: oslobođenje i ujedinjenje cijelog srpskog plemena; to je bio njegov vjekovni san.
Početkom XIX vijeka ustaju Srbi u Srbiji pod viteškim Karađorđem, oslobađaju se turskog jarma i udaraju temelj današnjoj Srbiji. Od tada Srbi iz Srbije i Srbi iz Crne Gore rade uvijek zajednički na zajedničkom idealu: oslobođenju i ujedinjenju srpskog naroda. Vođeni su radi toga ideala oslobodilački ratovi, proliveno more srpske krvi, uvijek zajednički. Ali, uspjeh je svakada bio mali. Turska je još uvijek bila toliko moćna da sama osujeti naše oslobođenje i ujedinjenje, a uz to je, u tom poslu imala iskrenog pomagača, vjekovnog neprijatelja našeg naroda, podmuklu Austro-Ugarsku, koja je svagda gledala u našem uspjehu svoj neuspjeh, u našoj sreći svoju nesreću, u našem jedinstvu svoj raspad.
Na Berlinskom Kongresu, poslije krvavog rata, koji su vodili Srbija i Crna Gora, pomagane bratskom Rusijom, za oslobođenje i ujedinjenje svojih saplemenika, Austro-Ugarska je uspjela da nam osujeti i oduzme sve plodove te borbe, da prigrabi sebi dvije klasične srpske oblasti, Bosnu i Hercegovinu, u kojima je i pukla prva puška za oslobođenje, i da između Srbije i Crne Gore u Novopazarskom Sandžaku, naseljenom kompaktnom masom srpskog življa, ostane i dalje turska vlast, a uz nju austrijski garnizoni, te da Austrija i Turska zajednički čuvaju da se Srbija i Crna Gora ne ujedini, da i pokušaj za to onemoguće.
Balkanski Rat imao je također cilj osloboćenje i ujedinjenje Srpstva. Srbija i Crna Gora, kao dvije sestre, ušle su zajedički u rat, prolile dosta krvi i postigle znatne rezultate: veliki dio našeg naroda bio je oslobođen turske vlasti i prisajedinjen Srbiji i Crnoj Gori. Nestalo je tada i onog pojasa koji ih je dotle razdvajao, i narod je živo nastao da ostvari svoju zavjetnu misao: ujedinjenje, ali tome su stali na put dinastički interesi i naš vjekovni neprijatelj Austro-Ugarska, koja je bila riješena da čak i mačem spriječi naše ujedinjenje. Stoga nas je napala i time izazvala svjetski rat, uzevši kao izgovor za taj rat ubistvo austro-ugarskoga prestolonašljednika u Sarajevu. Cio naš narod zna da bi nas Austro-Ugarska napala i da nije bilo toga ubistva, i da se ona za taj napad, još prije toga ubistva, žurno spremala.
2. Ekonomski interesi Crne Gore nerazdvojno su vezani za Srbiju i ostale srpske krajeve. Odvojena od njih, a pri tom, po samoj prirodi zemljišta najsiromašniji kraj, možda, u cijelom svijetu, ona ne bi imala nikakvih uslova za samostalan život, ona bi bila unaprijed osuđena na smrt. Nama je dobro poznato kako je i do ropstva Austro-Ugarskog bilo teško živjeti u Crnoj Gori, i da je veliki dio naše radne snage bio prinuđen da odlazi u Ameriku, da u teškim radovima tamo zarađuje nasušni hljeb i šalje svojima na domu. Poslije ovog rata, u kome je neprijatelj opljačkao i oduzeo našem narodu sve do gole duše, ostavio ga bez igdje ičega, opstanak Crne Gore kao zasebne države postao je još više nemoguć.
Dakle, i ekonomski interes srpskog naroda u Crnoj Gori imperativno traži ujedinjenje sa braćom u Srbiji i ostalim našim krajevima.
3. Politički interesi, takođe, iziskuju ujedinjenje. Pored velike ujedinjene Jugoslavije, kakav bijedan politički značaj imala malena, slaba, sirota Crna Gora, mislimo nije potrebno naročito isticati.
Dakle, svi navedeni razlozi rječito govore da je jedini spas našeg naroda u ujedinjenju. Ujedinjenje ili smrt danas je opšti poklič, koji odjekuje širom naše zemlje ujedinjenje traži cjelokupni sprski narod u Crnoj Gori. Ujedinjenje to ne želi i neće jedino dosadašnja crnogorska dinastija. Ona smatra da je to ujedinjenje protivno njenim interesima, a oni su joj uvijek bili preči od interesa cijelog našeg naroda. Pokušalo se da se i ona skloni da u ovom velikom pitanju narodne budućnosti izađe na susret želji svoga naroda, predočavano joj je, da bi joj tu žrtvu narod obilato nagradio - ali to nije pomoglo. Sadašnji predstavnik te dinastije, Kralj Nikola, najizrazitiji je tip krutog apsolutizma. Za sve vrijeme njegove duge vladavine, za njega, kao i za Luja 14. važila je dogma, od koje nikad ostupio nije, izražena u poznatoj rečenici: I etat c'est mo! — država sam ja!
I kapitulacija Crne Gore, kojom je bačena ljaga na vjekovima slavom uvjenčano crnogorsko oružje, djelo je njegovo. Predao je svoj narod u ropstvo, protiv njegove volje, gore i sramnije nego što je bilo tursko, i sve učinio da, osim njega, niko ne umakne tome rosptvu! Ne znajući ko će biti pobjedilac u ovom velikom ratu, ustavio je u ropstvu i jednog svog sina, da pomoću njega održava veze s Centralnim Silama i time se osigura u slučaju njihove pobjede, a sam je pobjegao, napravio se mučenik koga je - kako je to on sam izričito govorio — cio narod napustio, nadao i predao se neprijatelju, a on jedini, vjeran saveznik, uspio da izbjegne! To bi mu valjalo u slučaju pobjede naših saveznika nad centralnim silama. Međutim, u nas je dobro poznato da on ovaj rat nikad nije ni vodio iskreno, o čemu postoji dovoljno dokaza.
Kad je i poslije okupacije kod Crnogoraca, u zemlji i van ove, nastavljen pokret za oslobođenje i ujedinjenje, austro-ugarske vlasti su odlučno ustale protiv toga, javno su agitovale na Kralja Nikolu, širile i rasprostirale listove koji su o njegovom trošku nalazili u Francuskoj i Švajcarskoj, dakle, svim sredstvima radile su za separatizam Crne Gore i interesa Kralja Nikole.
Dok su Crnogorci patili i stradali u najstrašnijem ropstvu za koje istorija zna, dok su mučeni, ubijani, vješani i sramoćeni na sve moguće načine, kakve je jedna perfidna i pokvarena država mogla da izmisli, dotle je Kralj ugodno živio u Parizu. On nikad ništa nije učinio da našem mučeničkom narodu olakša sudbinu. On nikad nije u javnosti podigao glasa i protestovao protiv nečovječnog postupanja i istrebljenja koje je Austro-Ugarska vršila u našoj zemlji! Očevidno, on se čuvao da se ne bi zamjerio svojoj prijateljici Austro-Ugarskoj, da time ne bi lično što izgubio, dok o narodu nije ni mislio ni vodio računa.
Na osnovu svega izloženoga, Srpska Velika Narodna Skupština u Crnoj Gori, kao vjerni tumač želja i volje cjelokupnog srpskog naroda u njoj, vjerna istorijskim predanjima i zavjetima svojih predaka, koji su se za njih vjekovima herojski borili, — jednoglasno poimeničnim glasanjem odlučuje:
1. Da se Kralj Nikola Prvi Petrović—Njegoš i njegova dinastija zbaci sa crnogorskog prijestola;
2. Da se Crna Gora s bratskom Srbijom ujedini u jednu jedinu državu pod dinastijom Karađorđevića, te tako ujedinjena stupi u zajedničku Otadžbinu našeg troimenog naroda Srba, Hrvata i Slovenaca;
3. Da se izabere Izvršni Narodni Odbor od 5 lica, koji će rukovoditi poslovima, dok se ujedinjenje Srbije i Crne Gore ne privede kraju; i
4. Da se o ovoj skupštinskoj odluci izvijesti bivši Kralj Crne Gore Nikola Petrović, Vlada Kraljevine Srbije, prijateljske Sporazumne Sile i sve neutralne države.
Savo Cerović.
Lazar Damjanović, Savo Fatić.
Ljubomir Vuksanović, Milan Bajić, Radovan Bošković, Luka Vukotić, Novica Šćepanović, Mihailo Jovanović.
Arso Petrović, Aleksandar Bojović, Aleksandar Popović, Aleksa Martinović, Aleksa Bajić, Božidar Tomović, Blagota Selić, Blažo Begović, Blažo Lekić, Blagota Radević, Bogdan Obradović, Bogdan Bojović, Vasilije Dragić, Vaso Novaković, Vaso Đuranović, Velimir Joić, Vukan Đurović, Vuko Pulević, Vukajlo Dević, Vido Milošević, Veličko Lazarević, Gliša Lalović, Gavrilo Komnenović, Grujica Uskoković, Dušan Grupković, Dimitrije Grujić, Dažbarni Musa, Danilo Radoičić, Dušan Matanović, Dušan Popović, Živko Paljvićević, Živko Dragović, Zarija Vuković, Ivo Vukotić, Ilija Gvozdenović, Ivo Koprivica, Ilija Mandić, Jevto Popović, Jovan Hajduković, Jovo Lazarević, Jovan Stanković, Jagoš Vešović, Jovan Dapčević, Janko Spasojević, Jovo Radović, Jakov Zarubica, Jovan Ćetković, Jovo Pajović, Krsto Radulović, Krsto Jablan, Krsto Stanišić, Kirilo Balšić, Krsto Raičković, Kosto Ljućević, Kosta Pajović, Ljubo Glomazić, Ljubo Pavić, Ljubo Cerović, Ljubo Bakić, Ljubo Kujundžić, Ljubomir Popović, Milutin Lopičić, Mirko Vujisić, Miloje Miletić, Miraš Radonjić, Marko Daović, Mirčeta Golović, Marko Matanović, Miloš Brajović, Mihailo Božović, Miljko Bulajić, Miloš Radović, Mitropolit Dožić, Milo Delević, Mustafa Rašković Marko Ćulafić, Miro Glomazić, Miloš Jovanović, Miličko Lazarević, Musa Seduna, Miša Drašković, Mehmed-aga Batut, Mitar Vukčević, Milosav Raičević, Mile Dimitrijević, Mirko Knežević, Muftija Ćešerhadić, Mitar Obradović, Marko Rakočević, Milan Vukotić, Marko Simović, Marko Savišević, Milan Nenezić, Mahmud-beg Manović, Milić Debatić, Mitar Višnjić, Mitar Iličković, Milan Popović, Milan Terić, Miloš Popović, Neško Radović, Nikola Simović, Nikola Jovišević, Nikola Marković, Nikola Pejović, Nikola Bulatović Novo Vugdelić, Nikodin Cemović, Nikola Kovačević, Novo Vučić, Nikola Mišćović, Naziv-beg Mahmudbegović, Nika Ujkić, Novica Popović, Novak Kovačević, Nikola Klasić, Omer-beg Selmanović, Petar Mijanović, Pavle Žižić, Petar Popović, Pero Kaluđerović, Prokopije Šiljag, Petar Lukić, Prokopije Veković, Pero Vrbica, Petar Hajduković, Radovan Tomić, Risto Čolaković, Radule Jauković, Risto Joić, Risto Vujačić, Radoje Nikolić, Radosav Joksimović, Stefo Vukotić, Stano Radović, Stevan Gošović, Savo Paunović, Stanko Obradović Stevo Jovićević, Seno Spasojević, Suljo Petrović, Savo Vukojičić, Serafim Džarić, Sant Divanović, Stevan Nikolić, Spasoje Radulović, Spasoje Piletić, Sava Dragović, Tomica Ivanović, Toma Joksimović, Tomo Poleksić, Uroš Marić, Filip Pavićević, Filip Majić, Frater Daško Kreza, Hamdija Hasan Begović.
Izvori
uredi- Plakat „Odluka“
- Politika, br. 7.392 od utorka 27. novembra 1928, strana 2.
- Politika, br. 7.396 od subote 1. decembra 1928, strana 4.
