Sine neba, dijadimo Zevsa,
pobjedničecarstva Erebova!
Ti nam siješ luče svjetlosjajne;
bez tebe bi u mraku plakalo
sve podnožje prostranog Urana;
bez tebe bi ljudstvo tužno bilo,
bi u mraku raslo i ginulo,
ne bi znalo božestvene ruke;
mnogo divno i cv'jetno rastenje
ne bi znalo zemaljska božestva
ni svog Tvorca prirodne darove,
pri kojim se često mračna vidi
tvoga kola sjajnost ognjenoga.
Sve dubrave i cv'jetne livade,
belja brda i gorde planine,
te rađaju kite i cvjetove,
kojim kite sve biće prirode,
fale ruku njina sozdatelja,
uslađuju čuvstvo pogledanja
i vozduhu slatki miris daju.
Bez tebe bi sve ka mrtvo bilo
da ih tvoja ne mami krasnota
i letenje hitrokrilnih lučah
iz njedarah njine nježne majke.
Što sad poje i veseli čojka —
bez tebe bi sve njemu plakalo;
um bi njegov po mraku letio,
s jedne stvari na drugu trčao,
ne bi nigđe počivaa naša
doklen bi se u beskrajnost skrio
kako odziv topa velikoga
kad se slijem među gore smete
i od jedne na drugu preskače,
dok ga proždre okejan vozduha.
Sve rijeke i divna jezera
i sva mora s nebom zaključana,
te su ljudskom najnužni životu
i najljevši oku pogledati,
bez teb' ništa to nam bilo ne bi
do ljudskoga groba prodždoa,
Glas slavuja i tičice glasne
ni u polja niti u dubrave
bez tebe se nigđe čuo ne bi,
nit' bi kogođ ima opojati
to proljeće, v'jenac od vremena,
već bi vječno mučale tičice
od nastanka do svoga nestanka;
mjesto njih bi u mračne dubrave
po poljima i po livadama
zavijali nenasiti vuci
i hučali nestašni međedi,
tigri strašni i lavovi silni;
s drvima bi česte boje bili
i jarošću sebe pob'jedili
ne mogajuć drvu odoljeti.
Tad bi bila stada bez pastira
rašćerata po gori zelenoj
sa ljutošču duvljujeh zvjerovah,
a pastiri, isto ka i stada,
ne bi znali jedan za drugoga.
Život ljudstvu bez tebe bi bio
ka nemirnim neba duhovima
te mišljahu s prestola baciti
cara neba i sveg Stvoritelja.
Raj zemaljski, Edem krasnovidni,
bez tebe bi ka ad izgledao.
Što mirnome sad žitelju zemlje
daje s tobom radost i veselje —
bez tebe bi jadost i kukanje;
vječno b' s umom mraka vojevala.
Ali sada toržestvuje ljudstvo,
s pomolja vesela zorica;
cvjetovi su polja okitili,
a vjenčevi gore vjenčali su;
poju tice sa carom slavujem,
ljudstvu kažu da u polja ide
i u kitne bašče i cvjetnike,
e se zlatna kola pomaljaju
i krilati konji izleđuju,
koji vode cara od svjetlosti.
