Oblak Radosav

Poranio Oblak Radosave
Niz široko polje Godominsko,
Kad je bio nasred Godomina,
Sretoše ga dv'je gospođe mlade:
Jedno ljuba Bijelić-vojvode,
A drugo je Zlatokosić-Pavla;
Nose mlade dvoje đece ludo
Kad sretoše Đurđevu vojvodu.
O skutu mu obiskoše mlade,
Ljube Rada u skut i u ruku,
Pa odoše smjerno govoriti:
"Bogom kume, Oblak Radosave!
"Bogom kume i svetim Jovanom!
"Krsti nama dvoje đece ludo,
"Pa ti idi Smederevu gradu,
"Tamo su ni naši gospodari:
"Bijeliću i Zlatokosiću,
"U tavnici gospođe Jerine,
"Pa ih hoće mlade da pogubi;
"No se moli gospođi Jerini,
"Nek ih pusti iz tavnice klete."
Al' govori Oblak Radosave.
"Čujete l' me, dvije moje kume!
"Vi uzmite dvoje đece ludo,
"Pa idite dvoru bijelome,
"A ja odoh Smederevu gradu
"Moliti se Đurđu i Jerini,
"Neka puste vaše gospodare
"Iz tavnice, da je Bog ubije!"
To izreče, ode Smederevu,
A kad dođe ka Đurđevoj kuli,
Ali sjedi Smederevac Đurđe,
Evo sjedi pred bijelom kulom,
I sa šnjime Todor od Stalaća
I Pojezda od Golupca grada;
Oni piju crveniku vino;
No kad dođe Oblak Radosave,
A on njima Božju pomoć dade,
Pa srdito ode govoriti:
"Gospodaru, Smederevac-Đurđe!
"Jazuk tebe i gospodstvu tvome,
"Što s' Jerini, Đurđe, dopustio,
"Te pogubi tolike vojvode
"I polomi krila od krajine!
"No ti s' molim, dragi gospodaru!
"Pokloni mi dvije vojevode:
"Bijelića i Zlatokosića,
"Te ih pusti sa dna iz tavnice."
Al' mu veli Smederevac Đurđe:
"Slugo moja, Oblačiću Rade!
"Idi, slugo, na gornja vješala,
"Otišlo je trideset katana,
"Odveli su dvije vojevode,
"Hoće ti ih danas objesiti;
"No se moli gospođi Jerini,
"Ne će l' ti ih ona pokloniti."
Kad to začu Oblačiću Rade,
On okrenu debela đogina,
Ode brzo na gornja vješala,
Te priviknu na katane mlade:
"Ne vješajte dvije vojevode,
"Mene ih je Đurđe poklonio!"
To katane jedva dočekaše,
Pustiše mu dvije vojevode.
Al' eto ti Jerine proklete,
Šnjome ide dvanaest dvorkinja,
Te joj nose skute i rukave:
Kako kleta na vješala dođe,
Ta srdito na katane viknu:
"Šta stojite, te ih ne vješate?"
A pripade Oblak Radosave
Moliti se gospođi Jerini:
"O gospođo, Đurđeva Jerino!
"Pokloni mi dvije vojevode,
"Ta nemoj ih mlade pogubiti!"
Al' govori gospođa Jerina:
"Nos' te đavo, Oblačiću Rade!
"I tebe ću sjutra objesiti
"Sa unukom Zmaj-despotom Vukom."
Kad to čuo Oblačiću Rade,
Op potrže trostruku kamdžiju,
Te udari Đurđevu Jerinu,
Koliko je lako udario,
Sa crnom je zemljom sastavio;
Pa on uze dvije vojevode,
Odvede ih dvoru bijelome,
Ugosti ih u bijelu dvoru,
Pa ih zdravo doma otpustio,
I bješe ih Rade naučio,
Da ne drže vjere u Jerini.