Noć (1906)
Ukočila se. Noć, kô avet strašna,
Zaprla nogom u zemlju, a glavom
U crni prostor neba nedomašna,
Pa šiba vjetrom i munjom krvavom.
Lomi se vazduh, i huji i ječi,
Okean sinji valom oblak hvata.
Na trošnom brodu zadnji mornar kleči,
I tešku sudbu on vidi i shvata.
I moli oca... No još jednom voda
Širokim valom pljusnu preko broda,
I ču se prasak i pošljednji jauk.
I slušaj, negdje, kô da gospod plače,
A noć se ceri, i sve više, jače
Nebesa hvata kao crni pauk.