Novaković Grujo i Arap u Lijevnu
Vino piju trideset ajduka
U prostranoj gori Romaniji
U pećini kući od kamena,
Među njima Starina Novače,
Služi vino Novaković Grujo. 5
A kada se napojiše vina,
Te od vina ćeif uhvatiše,
O svačemu govor povedoše.
Nešto reče Starina Novače:
„Braćo moja, od gore ajduci! 10
Evo dođe čestit Mitrov danak,
Vet sa gore sapade listina,
A napada snijeg i kitina,
Mi nemamo groša nijednoga;
Kako ćemo zimu prezimiti 15
Od Mitrova do Đurđeva dana,
Dok se gora preobuče listom,
A rudine travom đetelinom,
Dok prispije jagnje za zaklanje
I more se svuda putovati 20
I spavati podvisoke jele?
Nego braćo, od gore ajduci!
Je li majka rodila junaka,
Ja li sestrica brata odgojila,
Na prečisto đevojačko krilo, 25
Muškijem ga opasala pasom,
Junačkijem dozivala glasom,
Da otide u Lijevna grada,
Da uvodi od Lijevna Turke,
A što zbore od Lijevna Turci: 30
Smijemo li zimu zazimiti
U pećini, kući od kamena?“
A kad začu trideset ajduka,
Sve paniče, niko ne pokliče,
Neko broji puca niz njedarca, 35
Neko gleda svijetlo oružje,
Da ga nije rđa popanula;
Neko gleda đetelinu travu,
Kako trava na odvojke raste
Kao dojke u dobre đevojke; 40
I tu majka ne rodi junaka
Bez sokola Novaković-Gruja,
A on babu ode govoriti:
„O moj babo, Starina Novače!
Što ti tražiš boljega junaka 45
Od Grujice mila sina tvoga?
Ja ću poći u Lijevna grada
I uvodit' od Lijevna Turke,
Čiste ću ti donijeti glase.“
To kad reče, na noge skočio, 50
Po srijedi pušku privatio,
I s družinom, pa, se pozdravio
I okrenu put Lijevna grada.
Kud on ide u Lijevno side.
Noćno, Grujo, uđe u Lijevno. 55
(I prije je tune dolazio),
Ima, Grujo, Bogom posestrinu,
Posestrinu, krčmaricu Maru;
Pa zakuca alkom na vratima,
A Mara mu otvorila vrata. 60
Grujica joj dobro veče viče.
Pozna Mara pobratima svoga,
Ruke šire, pa s' u lice ljube,
Pitaju se za mir i za zdravlje.
Uzeše se za bijele ruke 65
I odoše na čardake gornje.
Al' da vidiš Novaković-Gruja,
Kad je sio i odpočinijo
I dobro se trudan napojio,
Pa govori krčmarici Mari: 70
„Posestrimo, krčmarice Maro!
Sastavi mi prosjačko ođelo,
'Oću sjutra uvoditi Turke.“
Leže Grujo sanak boraviti,
A Mara mu sastavlja ođelo. 75
Kad ujutru jutro osvanulo,
Uranio Novaković Grujo,
Umio se i Bogu molio,
Pa obuče prosjačko ođelo,
A on sklopi alku oko vrata, 80
O ramenu strunju zobničinu,
A u ruke prosjačkoga štapa,
Pa on pođe kroz Lijevna grada
I on stade uvoditi Turke.
Sve uzima po jedne opanke 85
I u ćesu po testu fišeka
I u pušku pitomo kremenje;
Ne uzima u jednom dućanu,
No uzima na više dućana,
Da se ne bi kogođ osjetio. 90
Namera ga namjerila bila,
Dođe Grujo pred kafu veliku,
Đe bijahu age od Lijevna,
Sjede, piju, razgovaraju se.
A da vidiš Novaković-Gruja, 95
On ovako ode govoriti:
„A za Boga, age od Lijevna!
Radi Boga i ovog svijeta,
Skidajte mi alku oko vrata!“
A vele mu age od Lijevna: 100
„Jadan sužanj, kome li si dužan,
A te nosiš alku oko vrata?“
A zapišta Novaković Grujo:
„Ja sam sužanj, mnogo jada dužan
Po tri puta po trista dukata. 105
Bog ubio Starinu Novaka
I njegova mila sina Gruja,
Oni mene na drum uhvatiše,
Sklopiše mi alku oko vrata
I turiše mene na otkupe.“ 110
A kad čuše age od Lijevna,
Pa ovako staše govoriti:
„Nemoj kleti Starinu Novaka
I njegova mila sina Gruja,
Mi ćemo ti alku otkačiti; 115
No pozdravi Starinu Novaka
I njegova mila sina Gruja,
Neka side u Lijevna grada
I pogubi Arapina crna,
Arapina teška zulumćara, 120
Što je težak zulum navalio:
Svaku noćcu po jalovu ovcu
I furunu ljeba bijeloga
I po čabar vina crvenoga,
Po kondijer žežene rakije; 125
Još po jednu lijepu đevojku,
Da je Arap pod šatorom ljubi.
Pa i to bi s jadom oprostili,
No se ne da nikom oženiti,
Ko s' udaje trideset dukata, 130
Ko se ženi trideset i četiri.
Pa i to bi sa jadom oprostili,
Nego uzme lijepu đevojku,
Te je Arap pod šatorom ljubi.
Pozdravi nam od gore ajduke, 135
Neka smaknu zemlji zulumćara,
Daćemo mu blago nebrojeno.“
Pa mu age blago položiše
I skidoše alku oko vrata.
Tad se Grujo natrag povratio 140
Kod Marije svoje posestrime,
Pa se svuče, te se preobuče.
A kad akšam noćca nastanula,
Po srijedi pušku prihvatio
I otide gori Romaniji. 145
Kada Grujo dođe u pećinu,
Tuna nađe Starinu Novaka
A i njino trideset ajduka;
Sve im kaže što je i kako je
I ovako Grujo progovara: 150
„O moj babo, Starina Novače!
Da pođemo u Lijevna grada,
Da skinemo zemlji zulumćara.“
A veli mu Starina Novače:
„A lud li si, moj Grujice sine! 155
Arapi su golemi junaci,
Nije lasno pogubit' Arapa.“
A veli mu dijete Grujica:
„O moj babo, Starina Novače!
Ako ćeš mi izum odobriti, 160
A ja ću se cura načiniti;
Jer ja nemam brade ni brkova,
A povešću trideset ajduka,
Da mi bide trideset svatova,
Da me mladu vode kroz Lijevna. 165
Viđeće nas crni Arapine,
Izići će nama u sretanje.
Da on otme lijepu đevojku;
Tadu ću ga, babo, prevariti
I Arapu glavu pogubiti.“ 170
A Stari mu izun dopuštio.
Tada Grujo na noge skočio,
Pa se svlači, te se preoblači,
Pa ajdučko ruvo odbačio,
Đevojačko ruvo privatio; 175
Obuče se Novaković Grujo,
Načini se lijepa đevojka.
Povrh svega zelenu malvutu,
A poda nju sablju pripasao,
Pa povede trideset ajduka. 180
Načini se trideset svatova,
A da Gruja vode kroz Lijevna.
Kad sidoše do Lijevna grada,
A pjevaju od gore ajduci,
Kao da su kićeni svatovi. 185
E mišljahu niko ne čujaše,
A to začu Arapka đevojka,
Arapkinja, sestra Arapova,
Pa sagleda kitu i svatove,
Među njima lijepu đevojku, 190
Kako joj se zgodna ičinjila,
Pa od zemlje na noge skočila,
Pa doziva Arapina crna,
(Koji jošte sanak boravljaše):
„Ustaj brate, crni Arapine! 195
Ev' odavud kite i svatova,
Oni vode lijepu đevojku.“
A Arapin sanak boravljaše,
Ali sanak, ali suđen danak,
Pa od zemlje glavu ne dizaše; 200
Šćaše proći kita i savtovi,
A kad viđe Arapka đevojka,
U Arapa nogom udarila:
„Dir s' Arape, bivolice crna,
A da vidiš najljepšu đevojku!“ 205
Tada Arap na noge skočio,
Pa pojaha vitku bedeviju;
Kakva mu je zaklali je vuci,
Pred džamiju đe klanjaju Turci:
Štrka, mrka mij nos brnjatasta, 210
U obadva oka čakarasta,
Visoka je ka' jela zelena,
A duga je ka' i krpa platna,
Na dva uva dva gavrana crna,
A na unkaš od međeda glava. 215
Arap biče, kobila riče,
A sve grakću dva vrana gavrana,
A mumla mu od međeda glava.
A kad začu trideset svatova,
Prestare se svaki od Arapa, 220
Pleći daše, a bježati staše.
Sam ostade Novaković Grujo
Na gavranu konju od merdana;
Njemu doće Arapine crni,
Pa kad viđe lice u Grujice, 225
On ovako ode govoriti:
„O đevojko, ti mi sretna bila!
S tobom ću se junak oženiti.“
Pa za dizgin privati gavrana,
Da na njemu povede đevojku. 230
A da vidiš od gore ajduka,
On sa noga baci jemenlije,
A pod sobom ustavi gavrana.
Stari vranac ka' i kamen stanu.
Začudi se crni Arapine, 235
Pa ovako ode govoriti:
„O đevojko, da te jadi nađu!
Od šta si se tako uzbešila?
A dajem ti moju vjeru tvrdu,
Raniću te medom i šećerom, 240
Oblačiti svilom i kadifom.“
A Grujica ode govoriti:
„Gospodaru, Arapine crni!
Nijesam se ništa uzbešila.
Neću steći boljeg gospodara, 245
No mi spade sa noge jemenlija
I odleće u zelenu travu,
No te molim kao gospodara,
Iz trave mi dodaj jemenliju.“
A Arap se grotom posmijeva: 250
„O đevojko, meni sretna bila!
Zašto žališ sa noge jemenliju?
Zlatne će ti Arap nabaviti.“
A Grujo mu tiho progovara:
„Gospodaru, Arapine crni! 255
Ja sam čula đe pričaju ljudi:
Imaš sestru Arapku đevojku,
Prekoriće i mene i tebe:
A što će ti ova bosonoga,
Ne umije nosit' jemenlije, 260
A kamoli ićram učinjeti?“
No te molim kao gospodara,
Dodaj meni s noge jemenliju.“
Prevari se Arapine crni,
(A za ajter lijepe đevojke), 265
Pa odjaka vitku bedeviju,
Da iz trave uzme jemenliju.
Al' da vidiš iz gore ajduka,
U ajduka dobro 'itra ruka,
Dok mu prnu zelena malvuta, 270
A ispod nje kriva posjeklica,
Te udari crna Arapina,
Na dovatu po crnome vratu,
Te mu rusu posiječe glavu.
Pa povede od gore ajduke, 275
A ajduci kao gorski vuci,
Dolećeše Novaković-Gruju,
Na Arapov šator udariše,
Isjekoše trideset Arapa
I njegovo blago pokupiše. 280
Tuna bješe trideset đevojaka,
Koje Arap ljubi pod šatorom,
Ajduci im slobodu dadoše.
Glas dopadne u Lijevna grada,
Đe Grujica posječe Arapa 285
I ukida zemlji zulumćara.
A kad čuše age od Lijevna,
Izadoše iz Lijevna grada,
Izniješe nebrojano blago,
Darovaše Novaković-Gruju. 290
Ode Grujo gori Romaniji.
To je bilo, kad 'no se činilo.
