Ne vraćaj se...

Ne vraćaj se... ( Non tornare)  (1896)  Pisac: Ada Negri, prevodilac: Aleksa Šantić

Ne vraćaj se nikad više; neka tako vječno stoje
Među nama mora pusta. — Plam ljubavi prošao je
Što kinjaše grudi vjerne. — Dižuć tebi s kletvom čašu
Zgazila sam ljubav našu;

Umorih je, rastrgoh je, kao lišće vihor ljuti;
Ja je ubih, eto, ubih i sad ćuti, vječno ćuti
Sankom smrti. Lakše teče kroza žile moga tjela
Utišana krvca vrela.

Lako san mi oči sklapa, nit se više suza kreće
Zovući te strasno, žudno. — O, koliko mira, sreće! —
Kao cv’jetak, što u noći anđeosku pjesmu sluša,
Počiva mi tiha duša;

Ne vraćaj se nikad više! Đe si nekad sreću brao
Bez odziva i bez glasa samrtni je pečat pao...
Hoću da te mrzim tako, k’o ti kad mi vjeru dade,
Što dan jedan ljubit znade.

Hoću da te sl’jepo mrzim za godine moje cv’jetne
Što ih kvasih suzam vrelim čekajuć te duše sjetne; —
Oj mladosti, što ljubljaše tako strasno, tako žudno —
Žrtvovana uzaludno...

Al’ i mržnja mori, davi, i u mržnji suze sl’jede...
Ja bih htjela da te uv’jek moje oči blizu glede
Ma te po sto puta klela... Nemam snage, nemam moći,
Osim suza bez pomoći...

Hoću mira, mnogo mira... Rec’te nek se jednom smiri,
Onaj oganj jecajući, što se mojom dušom širi...
On je neko, što se tuži, neprijatelj, čudovište,
Bolnik, koji zdravlja ište;

Neko, što se grozno kida pod teretom silni jada,
Pa se diže sa užasom bjesnu silu da nadvlada;
Neko, što se ljuto bori, kličuć pomoć tužnim vriskom,
Da ne umre smrtnim stiskom.

Izvor

1896. Zora, list za zabavu, pouku i književnost. Godina prva. str. 60.