* * *


Nejaki Sekul

Vino pilo trideset srdara
U Kotaru, u vlaškome gradu,
Među njima nejaki Sekule.
Kad Srdari ponapiše vino,
U vinu se oni zahvališe: 5
Neki bratom, a neki sestricom,
Neki majkom, a neki ljubovcom;
Sekul, jadan, ne ima nikoga.
Al’ srdari njemu govoriše:
„Bolan bio, nejaki Sekule! 10
Ili nemaš ni oca, ni majke,
Ili brata, il’ sestrice jedne,
Da se, Sekul’, u družini hvališ?“
Stidno momče ne govori ništa,
Jer se stidi od svojih drugova, 15
Nego ide dvoru bijelome,
Svoje stare dozivao majke,
Te ovako njojzi besjeđaše:
„O starice, mila moja majko,
Što mi n’jesi brata porodila, 20
Ili brata, il’ sestrice jedne?“
Roni suze Sekulova majca
I Sekulu 'vako progovara:
„O, Sekule, milo d’jete moje!
Ja sam tebi brata porodila, 25
Brata mila i sestrice krasne.
Ali kad je Jančanine Vuče,
Kad je Vuče Krajine robio,
Sele tvoje u roblje poveo,
Tvojega je brata pogubio 30
I tvojega baba rođenoga.
Ti si nejak u bešici bio,
Teb’ u Vuka izmolila majka,
Da t’ ostavi u bešci mala,
Prem malena i sasvim nejaka, 35
Da se s tobom razgovara majka. “
Kad to čuo nejaki Sekule,
Kad to čuo muka ga uhvati
I ovako govorio majci:
„O starice, mila moja majko! 40
Šeći, majko, u podrume konjske,
Naredi mi konja za megdana,
Ja ću poći na bijelu kulu,
Napravit se hoću od megdana,
Hoću moga osvetiti baba 45
I mojega brata rođenoga,
Sele Anđe doma dovoditi."
Kad Sekula razumjela majka,
Suze roni i Sekula moli,
Te ovako njemu progovara: 50
„O, Sekule, moj jedini sine!
Ti ne hajde na megdane Vuku,
Boljih Vuče pogubi junaka
Neg’ ti što si, moj premili sine.“
Sekul tada majci progovara: 55
„O starice, moja mila majko!
Srbin jesam i srpskoga roda,
Te se moram osvetiti za to,
Hoću poći, ako ne ću doći.“
Kad je njega razumjela majka 60
I vidjela šta joj sinak hoće,
Ne htijaše, s manje ne mogaše,
Nego šeće u podrume konjske,
Napravila konja za megdana;
A Sekule na bijele kule, 65
Pa s’ naresi junak za megdana:
Britku ćordu o pas objesio,
Buzdovana u ruke uzimlje,
Bojno koplje baci na ramena.
Pade junak pred bijelu kulu; 70
Sjaje junak ka’ na gori sunce.
Za uzdu je konja uhvatio,
Privede ga binjegu kamenu,
Okročio, te ga poklopio.
Prikriva ga mrkom međedinom, 75
Od kolena kitom do kopita.
Kad ga vidi ostarjela majka,
Suze roni i kroz plač govori:
„Hajde zbogom, moje d’jete drago,
U putu ti Bog i sreća bila, 80
Dušmani ti pod nogama stali,
Kako konju čavli i potkove!“
S tijem Sekul goricom zelenom.
Kad je doš’o u goru zelenu,
Tu je naš’o Dunav vodu hladnu, 85
A na njemu tridest bjelarica,
Gdje no bjele prebijelo platno.
Kad se njima bliže približio,
Bož’ju im je pomoć nazivao:
„Bog pomog’o tridest bjelarica, 90
Čije li je prebijelo platno,
Čije li ste mlade bjelarice?“
Kad to čule tridest bjelarica,
Svaka gleda u vodicu hladnu,
Kako teče Dunav voda hladna; 95
Al ne gleda bjelogrla Mare,
Već ovako mlada govorila:
„Mi ti jesmo mlade bjelarice,
Robinjice Jančanina Vuka,
I njegovo j’ prebijelo platno. 100
Kad je Vuče Krajine robio,
Robio ih i sve popalio,
Nas je mlade u roblje poveo,
S pored nama drugarice naše
Anđelije, sele Sekulove. 105
Za nju se je oženio Vuče,
Šnjome ima dvoje djece mlado,
Dvoje djece, dva malena sina.“
Kad to čuo nejaki Sekule,
Od miline razigra mu srce, 110
E će svoje on viditi sele,
Te ovako nejak progovara:
„Po Bogu vam, tridest bjelarica,
Kaž’te pravo, tako bile zdravo,
Gdje je kula Jančanina Vuka?“ 115
Kad to čule tridest bjelarica,
Svaka gleda u vodicu hladnu,
Kako teče Dunav voda hladna;
Al ne gleda bjelogrla Mare,
Već ovako mlada govorila: 120
„Kad me pitaš, pravo da ti kažem.
Boga tebi, neznana delijo,
Goni konja malo naprijeda,
Goni konja, a gledaj upravo,
Lasno ćeš ti poznavati kule, 125
Bjele kule Jančanina Vuka:
Žuta mu je pred kulom naranča,
A na kuli kapija od gvožđa,
Na kapiji sivi soko pjeva
I veseli gospodara svoga, 130
Gospodara Jančanina Vuka.“
Kad to čuo nejaki Sekule,
Kad to čuo, vesela mu majka,
Goni konja malo naprijeda,
Goni konja, a gleda upravo. 135
Malo bilo, mnogo ne stajalo,
Al’ mi dođe Sekule pred kulu,
Baš pred kulu Jančanina Vuka.
Pred-a-nj sele Anđe išetala,
Konja hvata, za zdravlje ga pita, 140
Za Krajine i tamo i amo
I aa zdrarlje ostarjele majke.
Sekul tada seki progovara:
„Dobro nam je naša stara majka,
Dobro nam je, ali plače uv’jek 145
Za šćericom, mlađanom Anđicom
I za svoga starijega sina;
Već te molim, moja sele draga,
Kaži meni, al’ po Bogu pravo,
Kako ti je, dragi gospodare?“ 150
Anđelija, od gorice lija,
Svome bratu slatko odgovara:
„Dobro jeste, bolje bit’ ne može,
Dobro jeste, ali kući nije,
Poš’o mi je u lov u planine, 155
Doći ne će do neđelje dana.“
Kad to čuo nejaki Sekule,
Veseli se, al’ ne znade, tužan,
Šta li seka njemu sada spravlja,
Veseli se, žalosna mu majka, 160
Anđeliji seki govorio:
„ Anđelijo, draga sele moja.
Steri meni mekana dušeka,
Jer ti jesam trudan i umoran
Od dugoga mojeg putovanja, 165
Već da mi je sanka boraviti.
Čekat hoću tvoga gospodara,
Gospodara Jančanina Vuka,
I za zdravlje upitat ga milo.“
Kad je seka brata razumjela, 170
Vodi njega u odaje tamne
Postavlja ga za bogatu sofru,
Dava njemu piva i jediva,
Mješa njemu vina i rakije,
Dokle ga je opjanila bila, 175
Da ne znade više za života,
Ni za svoga, ni za selinoga.
Zaspa Sekul kano jagnje ludo.
Kad je Sekul utvrdio sanka,
Sad da vidiš sele kučke drage! 180
Svojega je sakovala brata:
Na vrat stavlja sinđir gvožđe teško,
A na ruke troje lisičine,
A na noge troje bukadije.
Kad se Sekul probudio junak, 185
Ide, bolan, da podigne glavu,
Ali glavom maknuti ne može,
Jer mu neda sinđir gvožđe teško;
Ide, junak, da rukama krene,
Ali, tužan, krenuti ne može, 190
Ne dadu mu troje lisičine;
Ide, junak, da s’ na noge digne,
Al’ nogama maknuti ne može,
Ne dadu mu troje bukadije.
Svojemu se jadu dosjetio, 195
Te je Sekul selu dozivao:
„Anđelijo, sele moja draga,
L’jepo ti si darovala brata,
Ka’ najgoreg krvnika na sv’jetu,
Najboljijem darom gospodara.“ 200
Za to ona i ne haje, kučka,
Nego mirno čeka gospodara,
Gospodara Jančanina Vuka,
Te mi šeće pred bijele dvore,
Ne bi l’ ona ugledala Vuka. 205
U to doba Vuče sa planine
I veselo pogleduje ljubu;
Konja hvata, svoja ljubi draga,
Konja hvata, za zdravlje ga pita:
„Dobar doš’o, dragi gospodare, 210
Jesi li mi lova ulovio;
Ja sam tebi boljeg ulovila:
Brata moga, dušmanina tvoga,
Što si ga se toliko bojaoi.
Vuče ljubi vjarovat’ ne ht’jaše: 215
„Hajd’ otole, jadna ženska glavo.
Ne bi tvoga brata uhvatila,
Uhvatila sva careva vojska,
A kamo li, jadna ženska glavo,
Da Sekula ti uhvatiš živa“. 220
Kada Vuka razumjela ljuba,
Hvata njega za bijele ruke,
Pa ga vodi u odaje tamne,
Gdje no leži. nejaki Sekule.
Kada vidi Jančanine Vuče, 225
Kada vidi nejakog Sekula,
Živo mu se promutilo srce,
Te je ljubi svojoj govorio:
„Anđelijo, moja vjerna ljubo,
Kad si tvoga sakovala brata, 230
Sakovala, meni poklonila,
Šta ćeš sada činjeti od njega?“
Progovara kučka Anđelija.
„O moj Vuče, dragi gospodare.
Vodi njega na duga raspuća, 235
Gdje su čet’ri zakopana drva.
Sjeci njega kao jagnje ludo,
U četvero, Vuče gospodare,
Svaki komad, a na svoje drvo,
Neka služi za znamenje sveto: 240
Da će s’ tako dogoditi svakom,
Ko se tebi protiviti bude.“
Kad razumje Jančanine Vuče,
Kad razumje, uma ne imao
Šta je njemu govorila ljuba; 245
Diže robu sinđir gvožđe teško,
I noge mu otpustio bio.
Al’ ne pušta prebijele ruke,
Jer se boji nejaka Sekula,
Da ga ne bi rukom usmrtio, 250
Pa ga vodi pa duga raspuća.
Kad je Vuče na raspuća doš’o,
Mahnu ćordom i desnpcom rukom
I Sekulu da osječe glavu,
Al’ Sekule tiho progovara: 255
„O moj zete, Jančanine Vuče.
Oprosti mi prebijele ruke,
Da ja svučem tanane košulje,
Da ostavim mojemu sinovcu,
Nek’ se, junak, u družini hvali, 260
Što je njemu ujak ostavio,
Kad’ je njemu poginuo bio.“
Mudar bio Jančanine Vuče,
Mudar bio, prevari se ludo,
Prevari se, ujede ga guja. 265
I bijele oprosti mu ruke.
Kad se Sekul dobavno ruku’,
On ne svlači tanane košulje.
Iz potaje ćordu izvadio,
Pak je Vuku glavu otkinuo, 270
U čet’ri ga pole rastavio,
Te ga sječe kao jagnje ludo,
Na čet’ri ga postavio drva,
Neka služi za znamenje sveto:
Da će s’ tako dogoditi svakom 275
Ko Sekulu prkositi bude;
A glavu mu meće u torbicu
Da je nosi majci za jabuku.
Natrag mi sv junak povratio,
Te ga vidi Anđelija sela, 280
Daleko ga sele opazila,
Misli jadna da je gospodaru,
Gospodaru Jančanine Vuče,
Pa j’ ovako govorila mlada:
„O moj Vuče, dragi goopodare! 285
Je si li ga pogubio dobro?“
A Sekule progovara sestri:
„Jesam dobro, moja sele draga,
Dobro jesam bolje mog’o n’jesam.“
Kad to začu Anđelija mlada, 290.
Po riječi razumjela brata,
Te se svome dosjetila jadu,
Pa pobježe u bijele dvore.
Od dvora je zatvorala vrata,
Zatvara ih drvljem i kamenjem. 295
Kada dođe Sekule pred dvore,
U vrata je nogom udario,
Kako ih je lako udario,
Od jednih je troje načinio.
Pa uhvati svoju selu dragu, 300
Obadva joj iskopao oka,
Bijele joj prorezao dojke
A kroz dojke ruke prometao.
Žute joj je raspletao kose,
Pa je veže konju pri repini, 305
Pa mi pođe u bijele dvore:
Tu on nađe dvoje djece ludo.
Te ovako sobom govorio:
„ Djeca ova kriva ništa n’jesu.
Za što bi ih pogubio lude?‘‘ 310
Misli, misli, al’ na jedno smisli:
Da ostavi dvoje djece mlado,
Djeca ta bi osvetila baba
I Sekula pogubili njega.
Kad to smisli uhvati ih čvrsto 315
Te ih baca nebu pod oblake,
Na britke ih dočekiva ćorde;
On pogubi dvoje djece malo,
Te po kuli blago pokupio,
A u kulu vatru oborio, 320
Za sobom je zatvorio vrata,
Da se ne bi učinjela šteta,
Da od vraga ne ostanz traga.
Te se vrati doru ponosnome,
Gdje mu seja leži privezana, 325
Pa mi pođe goricom zelenom.
Kad je bio goricom zelenom,
Za sobom se obrtao junak.
Je da l’ gdjegod svoje sestre vidi;
Ali od nje nigdje ništa nema 330
Svu je tužnu raznosio konjic,
Odrvije i okamenije.
Kad je bio na pogledu dvoru,
Tad je junak ugledao majku,
Gdje no cvili pred bijelim dvorom. 335
Ona cvili i suze proljeva
I spominje nejaka Sekula.
U to doba Sekule pred dvore.
Kad ga vidi, ostarjela majka,
Kad ga vidi na noge mi skače, 340
Pod Sekulom konja uhvatila
Te ga pita, što je i kako je?
Sve joj Sekul po istini kaže,
Po istini, što je i kako je,
Gdje je bio, šta je učinio. 345
Pošto ga je ravumjela stara,
Sekuli je govorila majka:
„Dobro ti si sinko učinio;
Svaki proklet od matere junak,
Koji tako učinio ne bi.“ 350

Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg


Reference

Izvor

Razne srpske narodne pjesme. Sakupio po Boci Kotorskoj i okolini dubrovačkoj i tumač dodao Milan Osvetnik. Izdanje srpske knjižare i štamparije Braće M. Popovića u Novome Sadu, 1888, str. 7-16.