Nečista krv/Glava tridesetprva

Nečista krv
Tridesetprva glava
◄   Glava trideseta 33. Glava tridesetdruga   ►

Docnije Tomča, smejući se samom sebi, pričao je: kako je, kada je već duboko u noć, jednako jureći na alatu, naišao kod jedne reke i nju hteo preći, više mosta, usred vode — a voda je bila tamna, sveža, opkoljena zelenilom, mahovinom i | razgranatim vrbama — jasno, kao na danu, ugledao golu, raskošnu žensku kako se kupa i češlja kose i kao da ga k sebi zove. Bila je ista ona Sofka. Ali, da ga ne bi to omađijalo i on se vratio natrag k njoj, a najviša iz straha da ne bi i alat to video, od toga se uplašio, curuknuo i silom ga kući doneo — on je sav po alatu polegao. Rukama zapušio mu i oči i uši. I grizući ga ispod grive, za vratne žile, tako je silno alata ujedao, da je ovaj pojurio i u skoku prešao tu poljanu. I jureći kroz šumu, kroz tamu, zaklanjajući ga od mesečine, odneo ga u han.

Tamo, pregledavši i videvši koliko su čivčije i sluge krale, sve ih redom istukao i isprebijao. Oni čak bili kao i radosni što su tako videli da im je novi gazda ne samo kao stari, već i silniji.

I kako se tamo propio, više se ne treznio. Ciganke i seljanke jurio i čak silom, pomoću slugu, čivčija napastvovao, trista čuda čineći. Mati, svekrva, uzalud mu poruči: da se odmah otuda vrati; ili ni ona ovde kod kuće neće ostati. Stiže od njega odgovor: materi čast i poštovanje. Što god ona hoće, zaželi, neka popije i pojede. Ništa da ne žali ni štedi, ali, ako i pored toga još nešto od njega hoće, onda neka ide kud god je volja.

I Sofkin otac, efendi Mita, opet, da bi sebi dao ugled a Tomči zadao strah, samoga navodadžiju posla k njemu s porukom: da ili dolazi kući i ne sramoti ga, ili će on svoju kćer natrag uzeti. Tomča navodadžije dočeka ne može biti bolje. Ali tastu, efendi-Miti, posla „lakat“ i sa njim i taku neku sramotnu reč, psovku, da se po tome videlo, kako se on sasvim okrenuo od njih, sasvim propao. Po toj psovci, gadnoj reči, videlo se da se sasvim povratio u ono doba, kada je, kao dečko, tamo sa ocem po tim hanovima sedeo i živeo sa Ciganima, raznim propalim i mračnim ljudima. Efendi Mita, više ljut što je taj lakat sa psovkom po drugome poslao za njega, a ne da mu je sam u oči rekao, posla po Sofku, da je natrag vodi. Ali Sofka odbi. Ne samo da odbi, nego ocu poruči da je više nikad za to ne dira, da je ostavi na miru i da je njoj ovde „dobro, sasvim dobro“.